Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2627/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RPK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku SH, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika RA d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku MK, odvjetniku iz Odvjetničkom društvu K i P iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-704/2021-32 od 11. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomična neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-704/2021-32 od 11. travnja 2023. u stavku I., II., III.,IV , V. i VI izreke te u stavku VII. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.393,59 eura sa zateznim kamatama od 11. travnja 2023.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 704/2021-32 od 11. travnja 2023. u stavku VII izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 265,45 eura sa zateznim kamatama od 11. travanja 2023. i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 265,45 eura sa zateznim kamatama od 11. travnja 2023.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu pod brojem 518-50-2642036, od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika LP iz [adresa], pod brojem: OU-108/2005-1, dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi:" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 518-50-2642036, od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika LP iz [adresa], pod brojem: OU-108/2005-1, dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 23,893.03 (dvadesettritisućeosamstodevedesettri švicarskih franaka i tri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem 518-50-2642036, od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika LP iz [adresa], pod brojem: OU-108/2005-1, dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi:"u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

IV. Nalaže se tuženiku RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], tužiteljici RPK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 1.118,73 €/8.429,08 kn 1, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana

na iznos od 5,77 €/43,49 kn od 31.10.2008. pa do isplate,

na iznos od 0,98 €/7,39 kn od 31.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 12,64 €/9,92 kn od 31.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,11 €/61,10 kn od 28.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,75 €/28,24 kn od 31.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,32 €/32,52 kn od 30.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 0,62 €/4,66 kn od 30.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,50 €/26,40 kn od 31.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,70 €/42,94 kn od 31.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 6,38 €/48,09 kn od 28.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 10,87 €/81,89 kn od 31.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 9,94 €/74,93 kn od 30.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 11,76 €/88,59 kn od 31.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 27,49 €/207,09 kn od 30.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 19,69 €/148,35 kn od 31.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 35,51 €/267,55 kn od 31.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 30,75 €/231,66 kn od 30.09.2010. pa do isplate

na iznos od 25,66 €/193,31 kn od 31.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 36,85 €/277,65 kn od 30.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 47,34 €/356,69 kn od 31.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 41,16 €/310,15 kn od 31.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 44,82 €/337,73 kn od 28.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 41,66 €/313,91 kn od 31.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 39,39 €/296,76 kn od 30.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,87 €/451,11 kn od 31.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 63,58 €/479,06 kn od 30.06.2011. pa do isplate,

na iznos od 79 ,16 €/596,44 kn od 31.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 70,72 €/532,82 kn od 31.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 61,43 €/462,82 kn od 30.09.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,90 €/451,35 kn od 31.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,69 €/449,77 kn od 30.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 63,00 €/474,64 kn od 31.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 67,98 €/512,22 kn od 31.01.2012. pa do isplate,

na iznos od 68,73 €/517,84 kn od 29.02.2012. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu pod brojem 518-50- 2642036, od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika LP iz [adresa], pod brojem: OU-108/2005-1, dana 27. 01. 2005. godine, koja glasi:"

3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

VI. Nalaže se tuženiku RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], tužiteljici RPK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 506,78 €/3.818,34 kn 2, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], tužiteljici RPK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.659,04 EUR / 12.500,00 kn 3 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana presuđenja, odnosno od 11. travnja 2023. godine, pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

VIII. S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv dijela presude, u stavku I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2005. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF, te jednokratna naknada za obradu kredita time da tužiteljica potražuje preplatu sa osnova ništetne valutne klauzule u iznosu od 1.118.73 eura i promjenjive kamatne stope u iznosu od 397,72 eura te jednokratne naknade u iznosu od 506,78 eur sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je prigovor mjesne nenadležnosti osnovan kao i da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za otplatu kredita kao i zastara, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kako će to biti nastavno obrazloženo.

11. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani obzirom da se u ovoj pravnoj stvari budući je predmetni Ugovor sklopljen 26. siječnja 2005. primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje u tekstu: ZOO/91) time da pravilnom primjenom materijalno prava u navedenom dijelu jednako je odlučeno. Jednako tako, osnovani su i žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 26. siječnja 2005.;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste kao niti posebne okolnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, kao niti o jednokratnoj naknadi (list 156 spisa);

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o kojima se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepoštene te samim time i ništetne

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Ivando Konta d.o.o. ( 96-108 i 126 spisa);

- da prama mišljenju vještaka preplata zbog primjene valutne klauzule iznosi 8.429,08 kuna/ 1.118,73 dok naplaćena ulazna naknada od 3,30 % iznosa kredita je iznos od 3.818,34 kune/ 506,78 eura;

- da je prigovor zastare osnovan u odnosu na zahtjev za isplatom radi preplate sa osnova promjenjive kamate stope dok u preostalom dijelu nije osnovan;

- da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan obzirom da je prorogacijska klauzula nepoštena budući da nije bila predmet pregovaranja između stranaka te da bi vođenjem postupka u [adresa] tužiteljica bila izložena povećanim troškovima što je protivno načelu ekonomičnosti i uzrokuje neravnotežu;

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu kako to pobliže navedeno u izreci presude i da je osnovan prigovor zastare u odnosu na preplatu sa osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj, te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22- dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je prorogacijska klauzula nepoštena jer nije bila predmet pregovaranja i da bi vođenjem postupka u [adresa] tužiteljica bila izložena povećanim troškovima što je protivno načelu ekonomičnosti i uzrokuje neravnotežu.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, osim u dijelu primjene materijalnog prava kako je to navedeno odnosno odredbi ZOO/05 time da pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu jednako je odlučeno.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta

16. U odnosu na žalbene navode vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je reći slijedeće.

17. Naime, prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

18. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda.

Međutim, osim ovih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti, da bi sud prema sporazumu stranaka mogao suditi u prvom stupnju sam sporazum o mjesnoj nadležnosti mora biti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom čl. 70. st. 3. ZPP-a, već i da je on valjan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im u prvom stupnju sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

19. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak prvostupanjskog da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u [adresa], time da je prorogacijska klauzula nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje i uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima.

21. Stoga, obzirom na navedeno nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a kao što to pogrešno smatra žalitelj.

22. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci.

23. Naime, tuženiku se ukazuje da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

24. Navedeno stajalište pravilno je primijenjeno u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužiteljica morala putovati iz [adresa] u [adresa], a radi se o značajnoj udaljenosti koje bi prouzročilo značajne troškove što bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužiteljicu.

25. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženika vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti su bez pravnog uporišta.

26. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno, i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

27. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

28. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

29. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

31. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

32. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

33. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

34. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu (list 154 spisa) i na temelju njezinog iskaza utvrdio da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora i da joj djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora, a kojem iskazu tuženik kako to proizlazi iz stanja spisa nije niti prigovorio.

35. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora ( list 139 spisa).

36. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

37. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja odustao od saslušanja svog djelatnika ( 139 spisa), da li je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužiteljica nije primila nikakve obavijesti vezano za osporene odredbe i da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, a za koje je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

38. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

39. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 40. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

41. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF i parametrima promjenjive kamatne stope.

42. Nadalje, tuženik je u prvostupanjskom postupku osporio tužiteljici svojstvo potrošača time u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine", broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagao provođenje konkretnih dokaza, dok iz preostalih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljici kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu namjenski odobrena za kupnju auto, a što proizlazi i iz samog ugovora.

43. Ovdje valja reći i to da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je auto koristila za sebe i da u vrijeme podizanja kredita nije imala obrt niti trgovačko društvo time da tuženik nije prigovorio iskazu tužiteljice (list 134 spisa), pa obzirom na navedeno žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na pravilnosti i zakonitost pobijane odluke.

44. Treba naglasiti i to da obveza suda da ispituje svojstvo tužiteljice kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača, dok tuženik, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazao osnovanost svojih prigovora, da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristio u poslove svrhe.

45. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužiteljicu, pravilno prihvatio navode tužiteljice da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljicom pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorio korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

46. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

47. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se i o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 48. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika i u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

49. Pri tom treba nadodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

50. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

51. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

52. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude A, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

53. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

54. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

55. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

56. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u žalbenom postupku u ovoj pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 15. lipnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare odnosu na preplatu sa osnova ništetnosti valutne klauzule, pa su žalbeni navodi neosnovani.

57. Što se tiče žalbenih navoda zastare vezano za potraživanje sa osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, tuženiku se ukazuje da u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako i prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje.

58. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

59. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplati iznos od 1.118,73 eura te s osnova jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 506,78 eura.

60. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužiteljice jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužiteljici sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

Ovdje valja reći i to da tuženik posebno niti ne osporava tijek kamata.

61. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan kao i prigovor mjesne nenadležnosti.

62. U odnosu na žalbene navode vezano za odluku o troškovima postupka pravilno je prvostupanjski sud troškove pojedinih radnji odmjerio sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 138 /23 – dalje u tekstu: Tarifa).

63. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio obzirom da odluku o troškovima postupka nije u dovoljnoj mjeri razmotrio sukladno čl.154. st. 2. ZPP-a obzirom da tužiteljica nije uspjela sa dijelom zahtjeva odnosno sa zahtjevom za isplatom preplate sa osnova ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 397,72 eura, to je tužiteljica time da je sa osnovom uspjela u cijelosti, uspjela u postupku 80 %.

64. Dakle, trošak tužiteljice za pojedine radnje kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud iznosi 1.227,01 eura, te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 33,59 eura i 66,63 eura, to tužiteljici pripada trošak u iznosu 1.327,23 eura.

65. Kako je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru 80%, to joj pripada trošak u iznosu od 1.061,00 eura, a što uz trošak vještačenja od 331,81 eura , ukupno iznosi 1.393,59 eura.

Obzirom na navedeno, zahtjev tužiteljice nije osnovan u preostalom dijelu u iznosu od 265,45 eura.

66. Budući je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanje, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

67. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelom prihvatiti, a dijelom odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II. izreke te na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej