Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1869/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici MB i NB, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u [adresa], protiv tuženika RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici MV, odvjetnici u OD G & G d.o.o. iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-3399/2022 od 21. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-3399/2022 od 21. veljače 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.072,3 EUR[1] /15.613,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2023. do isplate.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 826,86 EUR/6.229,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2023. do isplate, i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 826,86 EUR/6.229,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2023. do isplate, kao neosnovanim.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.019,41 EUR/45.353,28 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.899,16 EUR /21.843,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2023. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, uz naknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda u točki 7. obrazloženja sadrži jasne i valjane razloge o razlozima dopustivosti preinake tužbe koju je tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu izvršila u podnesku od 17.12.2021., pozivom na iz čl. 190. st. 2. ZPP. Naime, citirana zakonska odredba propisuje da iznimno od stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je tužiteljica u konkretnom slučaju i učinila, jer je tužbu preinačila nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je tek tada mogla znati visinu svoga potraživanja. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu u predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pritom tuženiku valja ukazati da bi nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljici bili nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija), jer ona u vrijeme podnošenja tužbe nije niti raspolagala svim relevantnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe iz čl. 190. st. 1. ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zloupotrebe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a u konkretnom slučaju takve zloupotrebe nije bilo, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. U postupku nije sporno da su stranke 10. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 22.679,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,49% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta radi kupnje vozila i da je čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na plaćanja prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Pravomoćnim dijelom prvostupanjske presude koja je donesena u ovom postupku pod brojem P-1940/2020 od 8. travnja 2022., točkom I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 418-50-4369400 od 10.9.2007. u čl. 1., 2. i 7. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. Prvostupanjski sud se, kako to proizlazi iz stanja predmeta, u odnosu na pravomoćni dio prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 502.c, u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP, odlučujući o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je u bitnome utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, kao i razloge koji utječu na njezinu promjenu bile nerazumljive i da prosječnom potrošaču nisu omogućile da provjeri opravdanost razloga za njihovu promjenu tijekom razdoblja otplate kredita, a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli sud prvog stupanja pozvao se na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3.9.2019., kojom je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno da su tužene banke, među kojima je bio i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

11. Polazeći od utvrđenja da je u ranijoj fazi ovoga postupka pravomoćno utvrđeno da ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja, te pozivom na odredbe čl. 1111. i 11115. obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

12. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između početno ugovorene kamatne stope i iznosa anuiteta prema promjenjivoj kamatnoj stopi, te razlike između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita prvostupanjski sud je pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka SK, koji je kao stručan i obrazložen prihvatio u cijelosti, a niti stranke na isti nisu imale primjedbi. Na temelju toga vještačenja je utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF sveukupno iznosi 6.019,41 EUR/45.353,28 kn.

13. Suprotno navodima žalbe pravilno je odbijen dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja na okolnost razlučivanja preplaćenih anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se tuženik u podnesku od 27.12.2021. (list 107-108 spisa) na izričit poziv suda izjasnio da nema nikakvih primjedbi na matematički obračun vještaka, te nije isticao nikakve prigovore, niti prijedloge. Stoga njegov naknadno izneseni dokazni prijedlog iznijet na ročištu 17. siječnja 2023. za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja „kako bi sud mogao utvrditi koji dio zahtjeva je u zastari“ pravilno je odbijen kao nepotreban za postupak, jer je usmjeren samo na odugovlačenje postupka.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, te je stoga tužba koju je tužiteljica podnijela 10. lipnja 2019., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

15. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev nije nastupila zastara, jer je povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temelji i tužba, te je u takvoj situaciji već podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 241. ZOO. Stoga predmetna preinaka nema značaj isticanja novog tužbenog zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, jer je do prekida zastare došlo podnošenjem same tužbe. Takav pravi stav zauzet je na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. svibnja 2024., a ono glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

17. S obzirom da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, čime je postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, u obvezi je temeljem tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu platiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. Stoga je žalba tuženika protiv toč. I. izreke pobijane presude neosnovana.

18. Međutim, osnovani su navodi žalbe da je prvostupanjski odlučujući o troškovima postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. – dalje: Tarifa) kada je tužiteljici u okviru parničnih troškova priznao trošak sastava podneska od 4.11.2019. u iznosu od 100 bodova, umjesto iznosa od 25 bodova po Tbr. 8./3. Tarife, jer nije riječ o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8./1. Tarife, već tim podneskom tužiteljica traži da sud naloži tuženiku da dostavi daljnju dokumentaciju vezanu za njezin kredit. Isto tako, u pravu je žalitelj da je tužiteljici neosnovano priznat trošak sastava podneska od 17.12.2020. u iznosu od 100 bodova, jer isti nije bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. ZPP, jer u njemu tužiteljica nepotrebno ponavlja već ranije iznijete navode vezane za neosnovanost tuženikova prigovora mjesne nenadležnosti koje je već ranije iznijela u žalbi protiv rješenja o oglašavanju prvostupanjskog suda mjesno nenadležnim i nepotrebno sudu dostavlja sudsku praksu vezano za taj prigovor. Podnesak od 17.12.2021. u iznosu od 100 bodova po Tbr. 8:/1. Tarife tužiteljici je pravilno priznat, jer je njime ista konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu s financijskim vještačenjem, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara. Nadalje je tužiteljici sa sastav žalbe protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti neosnovano priznato 100 bodova, umjesto 50 bodova, po Tbr. 10/5. Tarife. Trošak pripremnog ročišta održanog 26.11.2019., na kojemu se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim, pogrešno je tužiteljici priznat u iznosu od 100 bodova po Tbr. 9:/1. Tarife, umjesto u iznosu od 50 bodova po Tbr. 9./2. Tarife, jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Za ročište održano 4.2.2021. – tužiteljici je pravilno priznat trošak u iznosu od 100 bodova po Tbr. 9./1. Tarife, jer se radilo o pripremnom ročištu na kojemu je zaključen prethodni postupak. Osnovani su međutim navodi žalbe da tužiteljici ne pripada dosuđeni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 132,72 EUR/1.000,00 kn, već iznos od 53,09 EUR/400,00 kn, koji je i platila na ime sudske pristojbe na presudu.

19. Dakle, tužiteljici je pravilnom primjenom materijalnog prava za sve parnične radnje trebalo priznati ukupno 625 boda, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 1,99 EUR iznosu 1.243,75 EUR, i uvećano za trošak PDV-a od 25 % od 310,93 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu i rješenje u iznosu od 66,36 EUR/500,00 kn i pristojbu na presudu 53,09 EUR/400,00 kn, te trošak financijskog vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn čini ukupni parnični trošak tužiteljice od 15.613,74 kn/2.072,3 EUR, a ne iznos od 2.899,16 EUR/21.843,75 kn koji je dosudio sud prvog stupnja.

20. Stoga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP prvostupanjsku presudu valjalo djelomično potvrditi u odluci o parničnom trošku pod toč. III. izreke za dosuđeni iznos od 2.072,3 EUR/15.613,74 kn, a djelomično preinačiti u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 826,86 EUR/6.229,97 kn i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti kao neosnovan. 21. Tužiteljici su sve parnične radnje pravilno obračunate prema vrijednosti boda od 1,99 EUR/15,00 kn, sukladno Tbr. 50. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 37/22), u vezi Tbr. 48. st. 3. Tarife, koja određuje da kada sud odlučuje o naknadi troškova primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Stoga toj odluci tuženik neutemeljeno prigovara.

22. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva, zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

23. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš