Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2121/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Kelava Zorica, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o., Pisarnica Zadar, Zrinsko Frankopanska 38, protiv tuženika EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-913/2022-13 od 16. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-913/2022-13 od 16. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 537,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2024. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa temeljem izravne naplate zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela broj ovjere OV-3712/10 od dana 29. ožujka 2010.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se provodi temeljem zadužnice ovjerene pod brojem OV-3712/10 od 29. ožujka 2010.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj dana 29. ožujka 2010. radi osiguranja naplate tražbine vjerovnika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Ugovora o kreditu broj 54653020690 od 28. ožujka 2010. izdao zadužnicu u kojoj je dao suglasnost da se radi naplate predmetne tražbine zaplijene svi računi, kunski i devizni, koji su otvoreni i budu otvoreni na ime tužitelja,

- da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. prvi puta zadužnicu podnijela na naplatu 11. kolovoza 2014.

- da je Financijska agencija dana 16. veljače 2016. od vjerovnika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. zaprimila zahtjev za povećanje duga po zadužnici temeljem koje zahtjeva nije bilo naplata,

- da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dopisom od 4. ožujka 2016. raskinula Ugovor o kreditu broj 54653020690,

- da je Financijska agencija 8. ožujka 2016. zaprimila zahtjev za povećanje duga po zadužnici temeljem kojeg zahtjeva nije bilo naplata,

- da je Financijska agencija sa zahtjevima zaprimljenima 16. veljače 2016. i 8. ožujka 2016. postupila sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", br. 68/18, 2/20, 46/20 – dalje. ZPONS) i prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje 8. ožujka 2019.,

- da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao cedent Ugovorom o cesiji od 2018. i njegovim dodatkom od 12. lipnja 2019. tražbinu iz zadužnice prenio na tuženika kao cesionara,

- da je tuženik kao novi vjerovnik dana 21. srpnja 2021. podnio novi zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice od 29. ožujka 2010.,

- da je tužitelj dana 9. rujna 2021. podnio prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodom prijenosa u postupku izravne naplate koji se vodi povodom zadužnice od 29. ožujka 2010.,

- da je zaključkom suda prvog stupnja posl. broj Ovr-525/2021-4 od 6. prosinca 2021. tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, prije svega sporno je da li je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja zastarjela i posljedično tome, postoji li razlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz čl. 50. st. 1 toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje: OZ).

8. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju utvrđenja da tražbina tuženika nije zastarjela smatrajući da u razdoblju od 11. kolovoza 2014, kada je zadužnica podnijeta na naplatu, pa do njezinog isknjiženja 8. ožujka 2019., zastara bila prekinuta u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO). S obzirom da je tuženik, nakon što se po zadužnici dana 8. ožujka 2019. prestalo postupati, zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice podnio 21. srpnja 2021., dakle, unutar zastarnog roka od pet godina, to prema stavu suda prvog stupnja, tražbina tuženika nije zastarjela uslijed čega je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

9. Tužitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na prekid zastare smatrajući da slučaju ako zadužnica nije naplaćena zbog nedostataka sredstava na računu ista ponovno počinje teći idućeg dana. Stoga tužitelj smatra da je nakon podnošenja zadužnice na naplatu 8. ožujka 2016. zastara počela ponovno teći 9. ožujka 2016., pa kako je zahtjev za izravnu naplatu podnijet 21. srpnja 2021. to je isti podnijet nakon proteka zastarnog roka od pet godina i nakon što je tražbina tuženika zastarjela.

10. Međutim, žalbeni navodi tužitelja u odnosu na prekid zastare su neosnovani. Naime, podnošenjem zadužnice na naplatu Financijskoj agenciji zastara se, sukladno čl. 241. ZOO, prekida. U slučaju ako na računu ovršenika nije bilo sredstva te se naplata tražbine zbog tog razloga nije mogla provesti, zastarni rok ne teče sve dok izravna naplata ne bude provedena. Dakle, sve dok se zadužnica nalazi u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje i dok se provodi postupak izravne naplate, zastara ne teče (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-441/2022 od 25. siječnja 2023., Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022. i Rev-534/2024 od 15. svibnja 2024.).

11. U konkretnom slučaju dakle, po zadužnici se, temeljem čl. 12. st. 1 ZPONS, prestalo postupati dana 8. ožujka 2019., te je zastara ponovno počela teći 9. ožujka 2019. Tuženik je zahtjev za izravnu naplatu podnio 21. srpnja 2021., dakle, unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tuženika nije zastarjela. Pogrešno je dakle, pravno shvaćanje tužitelja da je zastara počela ponovno teći odmah idući dan nakon što je ista podnijeta na naplatu tj. 9. ožujka 2016., ili podredno 8. travnja 2016., kada je raskinut ugovor jer je zastara bila u prekidu za vrijeme dok se zadužnica bila evidentirana u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje koji prekid je trajao sve dok se po zadužnici nije prestalo postupati zbog razloga propisanih čl. 12. st. 1. ZPONS, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Što se tiče sudske prakse i odluka na koje se tužitelj poziva u žalbi potrebno je navesti da ovaj sud u primjeni materijalnog prava istima nije vezan. Pritom je i u odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-946/08 od 27. listopada 2010. potrebno i navesti da je ranije navedenim i novijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske odstupljeno od pravnih shvaćanja koja su zauzeta u predmetnoj odluci.

12. Tužitelj u žalbi ističe i da je u svakom slučaju zastarjela tražbina s osnova kamata jer se na iste primjenjuje zastarni rok od tri godine. Međutim, i ti žalbeni navodi tužitelja su neosnovani. U konkretnom slučaju, kako je ranije navedeno i obrazloženo, zastara je bila prekinuta od podnošenja zadužnice na naplatu, pa sve do 8. ožujka 2019. kada je ista isknjižena iz očevidnika sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPONS. Tuženik je zadužnicu ponovno podnio na naplatu zahtjevom za izravnu naplatu kojeg je podnio 21. srpnja 2021., dakle, unutar roka od tri godine, tako da nije prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu nije protekao niti zastarni rok od tri godine. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na zastaru kamata.

13. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da tuženik zbog raskida ugovora nema nikakvu osnovu naplaćivati redovnu kamatu, te da je ista nepravilno obračunata. Naime, navedene razloge za nedopuštenost pljenidbe i prijenosa tužitelj nije isticao u prijedlogu za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a niti je zbog tih razloga koji sadržajno predstavljaju razlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenih iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, upućen na pokretanje parnice. Međutim, neovisno o tome, tužitelj u svakom slučaju nije dokazao niti da tuženik nema osnove obračunavati kamatu, a niti da je ista računski pogrešno obračunata.

14. Međutim, iako su žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na sporno pitanje zastare i njezinog prekida neosnovani, tužitelj osnovano ukazuje u žalbi da je tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnio i zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ. O navedenom razlogu presuda ne sadrži bilo kakve razloge tako da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu osnovano ukazuje tužitelj.

15. Međutim, iako je u sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. To pogotovo kada se ima u vidu da su svi dokazi koje su stranke predložile tijekom postupka i izvedeni.

16. Tužitelj u postupku i u žalbi tvrdi da zbog okolnosti što je zadužnica, temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPONS, isknjižena iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, ispunjenje tražbine tuženika zabranjeno odnosno onemogućeno čime postoji razlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ. Međutim, i ti žalbeni navodi tužitelja o kojima pobijana presuda nema razloga su neosnovani.

17. Naime, u slučaju kada Financijska agencija, sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPONS, prestane izvršavati osnovu za plaćanje i istu briše iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, ne dolazi do prestanka ovršenikove obveze u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO. U takvom slučaju ovršna isprava nije izgubila niti svoju djelotvornost, niti pravni učinak, a niti je ispunjenje tražbine zabranjeno ili onemogućeno kako to pogrešno smatra tužitelj jer takve pravne posljedica isknjiženja nisu propisane niti odredbama OZ ili ZOO, niti odredbama ZPONS, niti odredbama bilo kojeg drugog zakona. Dakle, nije bilo nikakve pravne zapreke da tuženik kao ovrhovoditelj i vjerovnik, a nakon što mu je osnova za plaćanje brisana iz očevidnika temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPONS, temeljem te iste osnove pokrene novi postupak izravne naplate (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 274/2023 od 10. siječnja 2024. i Revd-56/2024 od 28. veljače 2024.). Sudska praksa na koju se tužitelj u odnosu na to pitanje poziva u žalbi nije primjenjiva jer se ista odnosi na slučajeve kada je ovrhovoditelj u istom ovršnom postupku u kojem se provodila ovrha zahtijevao da mu se ranije izbrisana osnova za plaćanje ponovno u tom istom ovršnom postupku upiše u očevidnik. U ovom konkretnom slučaju to nije slučaj jer je tuženik, nakon što mu je kao ovrhovoditelju osnova za plaćanje brisana iz očevidnika temeljem čl. 12. st. 1. ZPONS, ponovno temeljem te iste osnove pokrenuo novi postupak izravne naplate što je, kako je ranije navedeno, dopušteno. Neosnovani su dakle, i žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da su pljenidba i prijenosa nedopušteni zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 373.a. st. 3. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj