Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1650/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sonji Bulić, odvjetnici u Puli, Dalmatinska 4, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Saši Poldan, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Primorac u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, poslovni broj P-907/2019-25 od 17. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, poslovni broj P- 907/2019-25 od 17. veljače 2023. u točki I, II, III izreke.

r i j e š i o  j e

I Prihvaćaju se žalba tužitelja i žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, poslovni broj P-907/2019-25 od 17. veljače 2023., u točkama IV, VI i VII izreke te se predmet vraća u tom dijelu istom sudu na ponovni postupak.

II Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe o mjesnoj nadležnost sadržane u čl. 13. Ugovora o kreditu broj 116-50-3948050 (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor od 2. ožujka 2007. (točka I izreke), odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. i čl. 8. ugovora o kreditu te je utvrđeno da navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. (točka II izreke), odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u čl. 7. ugovora o kreditu a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF (točka III izreke). Nadalje naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 97.486,01 kn/12.938,61 eura zajedno sa zateznim kamatama (točka IV izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim Dodatka ugovora o kreditu broj Konv-01/2016 (točka V izreke) te je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.488,56 eura/18.750,06 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka VI izreke) a tužitelju tuženoj parnični trošak u iznosu od 995,42 eura/7.500,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka VII).

2. Protiv prvostupanjske presude u točki VII izreke žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da sud drugog stupnja odluku o parničnim troškovima preinači u smislu žalbenih navoda uz zahtjev za dosudu troška žalbenog postupka.

3. Presudu u točkama I, II, III, IV i VI izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da sud drugog stupnja odbije tuženi zahtjev u cijelosti odnosno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom sklopio ugovor o stambenom kreditu kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 153.600,00 CHF s redovnom kamatnom stopom od 4,95% godišnje promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora s rokom otplate 300 mjeseci (25 godina), da je tužitelj s tuženicom sklopio i dodatak ugovora o kreditu 3. veljače 2016. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita te regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da zaključenje istog nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, da su odredbe prema kojem banka određuje da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštene i nejasne i stoga ništetne, da su iste ništetne s obzirom da u predmetnim ugovorima nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da promjenjiva kamatna stopa mora biti razumljiva i određena parametrima koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati, da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF za tužitelja kao prosječnog klijenta banka također nepoštene i nerazumljive jer tužitelju nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da je i ta ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kojoj se također nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja utvrdio je, pozvavši se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07, 79/07 u daljnjem tekstu ZZP/03) da su navedene odredbe kao i odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora o kojoj se isto tako nije pregovaralo ništetnim te utvrdivši da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju s tog naslova, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, dosudio iznos 97.486,01 kn/12.938,61 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o prigovoru tužene o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

8. Naime, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 13. navedenog ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora (tužene) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovaralo i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

9. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bio ZZP/03, a odredbom čl. 81. ZZP/03 (koja je identična sa odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tužene sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu (od cca 250 km), ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, pa je u tom dijelu, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo žalbu tužene odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točku I izreke.

12. Isto tako sud prvog stupnja presudu u dijelu kojim je odlučivao o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sastavio je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku u tom dijelu dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojom žalbi.

13. U tom dijelu sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

14. Pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja utvrdio je da je osnovan zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. U odnosu na taj dio zahtjeva valja reći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine) utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna.

16. Nadalje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku) u tom postupku i utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZZP i ZPP.

18. Dakle, s obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužitelj nije mogao utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive - prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega su iste ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP.

19. Pravilan je i stav prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključio sa tuženom Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15 u daljnjem tekstu ZID ZPK/15) kojim se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz ugovora o kreditu, a koji stav je sukladan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom od odluci

20. Isto tako i odluka o neosnovanosti prigovora tuženog o zastari predmetnog potraživanja s obzirom da je tužitelj ovaj spor pokrenuo 10. lipnja 2019. je pravilna. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare u odnosu na ugovor o kreditu odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Međutim za sada ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda o osnovanosti zahtjeva tužitelja za dosuđenje i visinu dosuđenih preplaćenih iznosa. Naime u tom dijelu sud samo utvrđuje da tužitelj prije sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu dakle prije ugovaranja konverzije nije imao informacije o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja pa da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti potrošače koji su Dodatak sklopili u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke zanemarujući činjenicu da su stranke dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a, koju je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka, a kojom je propisano da se svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, trebaju iskoristiti u korist potrošača, da je tužitelj konverziju dobrovoljno prihvatio te da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“. Dakle za sada nije jasno zašto sud prvog stupnja smatra da tužitelj unatoč dobrovoljno sklopljenoj konverziji kredita koja je sačinjena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravo na i daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora.

22. Sud prvoga stupnja u konkretnom slučaju prihvatio je tužbeni zahtjev za isplatu preostale neotplaćene glavnice u iznosu od 97.486,01 kn/12.938,61 eura, a ne daje konkretne razloge o prihvaćanju navedenoga dijela tužbenog zahtjeva. Ujedno, nejasno je, je li predmetna glavnica uračunata zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu. Naime, iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da na dan 30. rujna 2015. razlika između izračunom utvrđene neotplaćene glavnice prije izvršene konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 33.204,81 euro, pa je nejasno je li u navedeni iznos uračunat u dio iznosa za koji je sud prvoga stupnja prihvatio tužbeni zahtjev.

23. Dakle slijedom navedenog, činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari ostalo je nepotpuno utvrđeno.

24. U smislu naprijed navedeno valja napomenuti i da je u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., kojim ukida nižestupanjske odluke u istovjetnom postupku, izraženo pravno shvaćanje da će u ponovljenom postupku biti potrebno provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu a u odluci poslovni broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. pravno shvaćanje da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka, kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR te da pri tome treba imati u vidu da je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15 odnosno da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

25. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu u dijelu kojim tužena pobija prvostupanjsku odluku kojim su utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF odbiti kao djelomično neosnovanu i presudu potvrditi u točkama II i III izreke, a temeljem odredbe čl. 370. ZPP istu ukinuti u točki IV izreke i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

26. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova postupka.

27. U nastavku postupka prvostupanjski sud utvrditi će što je predmet postupka, saslušati vještaka te po potrebi dati u zadatak vještaku da izradi dopunu nalaza i mišljenje sukladno citiranim odluka Vrhovnog suda RH te će tek nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu odluku, pri čemu će voditi računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš