REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4035/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Špeharu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-377/2022-5 od 14. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-687/2018-44 od 6. travnja 2022., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-377/2022-5 od 14. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 687/2018-44 od 6. travnja 2022., zbog razloga iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), te je u prijedlogu postavila pravno pitanje, koja glasi:

„Može li naknada štete radi instituta zaštićenog najmoprimca biti dosuđena u slučaju kada vlasnik stana i osoba koja je imala stanarsko pravo nisu postupili po odredbama članka 31. 33. ZNS-a i sklopili ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom ili da je najmoprimka ishodila presudu koja će zamijeniti takav ugovor?“.

2. U prijedlogu tvrdi da je riječ o pravnom pitanju o kojem postoji suprotna praksa revizijskog suda, pa smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za odluku u konkretnom sporu, a kao razlog važnosti navedenom pitanju navedena su odluke revizijskog suda broj Revx-640/12 od 8. travnja 2015., Rev-1021/15 od 15. rujna 2020., Rev-3023/15 od 17. listopada 2018., u kojima je zauzeo pravno stajalište prema kojemu nepodnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana u odgovarajućem, a razumnom vremenu, ili s tim u vezi traženja odgovarajuće sudske zaštite, pa tako i prava na korištenje stana može dovesti do gubitka zakonom stečenih prava najmoprimca, te odluke broj Rev-1021/15 i Rev-3023/15, u kojima je izneseno shvaćanje po kojem najmoprimcu koji je bez opravdanog razloga propustio u primjerenom, opravdano očekivanom i razumnom vremenu zatražiti sklapanje ugovora o najmu stana kojim bi se konačno uredili odnosi vlasnika i korisnika stana, prestaje pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Prijedlog je neosnovan.

5. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja za isplatu štete koju kao vlasnik stana trpi po osnovi razlike između tržišne cijene najamnine i naplaćene zaštićene najamnine.

6. Drugostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a utvrdio da je 1984. pravna prednica SE utvrđena nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, a SE njezinom članicom domaćinstva, da je rješenjem nadležnog Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije Splitsko-dalmatinske od **.**.1994. SE utvrđena nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, da je pravni prednik tužitelja pokrenuo pred Općinskim sudom u Splitu postupak za iseljenje zaštićene najmoprimke iz predmetnog stana, te je pravomoćno odbijen sa zahtjevom, presudom poslovni broj P-2057/1982 od 26. lipnja 1985., te sa zahtjevom da je zaštićena najmoprimka svakog mjeseca tužitelju plaćala zaštićenu najamninu.

7.1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljeno pitanje nije važno pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer prema obrazloženju postavljenog pitanja i sadržaju samog pitanja i obrazloženju drugostupanjskog suda, tužitelj zapravo tim pitanjem polazi od pretpostavke (pogrešne) da je SE prestao status zaštićenog najmoprimca, a što nije utvrđeno pred nižestupanjskim sudovima, te tim pitanjem zapravo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje pozivajući se na citirane revizijske odluke. Osim toga pitanje, kako je postavljeno, je činjenične naravi i odgovor na to pitanje zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, a što i proizlazi iz odluka navedenih u prijedlogu za dopuštenje revizije.

7.2. Dakle, postavljenim pitanjem tuženica ne prihvaća po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, a ne postavlja ni jedno procesno pravno pitanje kojim bi osporila ocjenu provedenih dokaza i pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Kako je odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, vezano za postavljeno pitanje, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić