Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-468/2022-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlaste Horvat-Mataić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku MO, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda BM i MO iz [adresa], protiv tuženog PBZ d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici MB, odvjetnici iz Odvjetničkog društva L i p iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5575/2018-29 od 23. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženog PBZ d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5575/2018-29 od 23. rujna 2021..
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužiteljici iznos od 50.596,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2014. do isplate, po stopi pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.083,00 kn u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2021. do isplate, po stopi pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak II izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, kao i promjenjivu kamatnu stopu.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 365 st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8 ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana 28. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010927102 kojim je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 62.270,00 CHF po srednjem tečaju PBZ na dan korištenja kredita, da je u 4. određena je kamatna stopa u visini od 4,15% godišnje, promjenjivo, u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana. Nadalje, nije sporno niti da je tužiteljica 29. siječnja 2008. izvršila prijevremenu djelomičnu otplatu u iznosu od 89.000,00 kn te sklopila Dodatak I Ugovoru, u kojem su konstatirali navedenu uplatu te preostali iznos glavnice u iznosu od 36.397,54 CHF, te skratili rok otplate na slijedećih 90 mjeseci. Dana 23. travnja 2014. sklopili su Dodatak II Ugovoru kojim su nadalje utvrdili djelomičnu otplatu u iznosu od 5.725,59 CHF te nedospjelu glavnicu kredita utvrdili u iznosu od 1.458,28 CHF, koju je tužiteljica isplatila u 3 mjesečna anuiteta, prvi u iznosu od 486,35 CHF, druga dva u iznosu od po 488,71 CHF, s time da je zadnji anuitet dospio na plaćanje 30. lipnja 2014..
8. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženi i da je tijekom otplate kredita višekratno rastao tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tijekom otplate kredita tužiteljica, uslijed promjene tečaja CHF-HRK prema kojem je vršila otplatu, ukupno preplatila iznos od 50.596,93 kn / 6.715,37 €.
9. Sporno je li tuženi kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,kao i jednostrane promjene kamatnih stopa, te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike u obračunatim anuitetima u odnosu na početni tečaj valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, kao i na razliku između obračunatih i plaćenih kamata u mjesečnim anuitetima koje je banka zaračunavala uslijed promjene kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan i u svezi s time razlike između visine kamata koje se tužiteljica obvezala banci platiti temeljem ugovorene kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora.
10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženi, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu - ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09, u daljnjem tekstu - ZZP) i to čl. 96 i čl. 97 tog Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu - ZOO).
11. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su dijelovi Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a suprotni su i načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i temeljem odredbi čl. 323 st. 1 i 2 i čl. 1111 ZOO obvezao tuženoga na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.
12. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502 a st. 1 ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502 c ZPP i čl. 118 ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, u daljnjem tekstu - ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
13. Tuženi u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici, kao potrošaču, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, kao i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je dokazao da je tužiteljici, kao potrošaču, na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su za tužiteljicu bile nejasne i nerazumljive, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice, kao potrošača, promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita i promjenom kamatne stope, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koje za nju tim odredbama mogu nastati. Stoga navodi žalbe, da nije bilo dovoljno da se sud samo paušalno pozove na utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, već da je sam trebao utvrditi je li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo u konkretnom slučaju i da bi se tek ukoliko bi se utvrdilo da bi sporna odredba pala na testu poštenosti moglo govoriti o nepoštenoj odredbi, nisu osnovani.
14. Pritom žalitelju valja odgovoriti da su u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženoga, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
15. Nadalje, valja navesti da je valutna klauzula ustvari zaštita klauzula, čija je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
16. Upravo iz tih razloga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
17. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, kao i mogućnosti rasta ili pada kamatne stope, a taj rizik mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, s promjenjivom kamatnom stopom, tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
18. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, kao i razliku između obračunatih i plaćenih kamata u mjesečnim anuitetima koje je banka zaračunavala uslijed promjene kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan, sud prvog stupnja pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pritom uzimajući u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i promjene kamatne stope, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 1 i čl. 4 Ugovor o kreditu broj 9010927102).
19. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe, pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.
20. Stoga, kako je zastara, u konkretnom slučaju, počela teći od 14. lipnja 2018., a tužiteljica je podnijela tužbu 16. studenoga 2018., to je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225 ZOO.
21. S time u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženoga materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
22. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene iznose glavnice donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na utvrđenje da je odredba o ugovaranju valutne klauzule vezane za CHF nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženi tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je isti postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115 ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, zbog čega je temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.
23. Konačno, s obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., to tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 16. studenoga 2018. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. .
24. Naposljetku, valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini, a što se žalbom posebno niti ne osporava (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).
25. Slijedom svega navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP, žalbu tuženoga odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.
U Zagrebu 3. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Tihana Marija Miladin
