Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4128/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, predsjednice vijeća, Suzane Radaković, sutkinje izvjestiteljice i Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur. članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici TT, odvjetnici iz [adresa] protiv tužene RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku SP, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-109/2021-25 od 19. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-109/2021-25 od 19. travnja 2024. u stavku I izreke toč. II., III., IV., V., VI., VII. i VIII izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-109/2021-25 od 19. travnja 2024. u stavku II. i III. izreke i predmet se u tom dijelu vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II Odluka o troškovima postupka tuženika povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

"I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 112-50-2655675 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.02.2005., a koja glasi:

"U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu broj 112- 50-2655675 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.02.2005., a koja glasi:

«3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja.», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 9. ugovora o kreditu broj 112-50-2655675 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.02.2005., a koja glasi:

«"Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donošenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.",

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 112-50-2655675 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.02.2005., a koja glasi: «.promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora»,

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-2655675 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.02.2005. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi:

«… na dan korištenja.»,

u odredbi čl. 7.1. koja glasi:

«u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,»

u odredbi čl. 7.4. koja glasi:

«Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

VI. Nalaže se tuženoj RA d.d., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade isplati iznos od 321,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14.02.2005. do 31.12.2007. po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku RA d.d., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za zatvaranje kredita isplati iznos od 69,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26.01.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženoj RA d.d., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 587,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 3,95 EUR od 31.12.2008. do isplate

na iznos od 5,77 EUR od 31.01.2009. do isplate

na iznos od 3,96 EUR od 28.02.2009. do isplate

na iznos od 3,73 EUR od 31.03.2009. do isplate

na iznos od 3,21 EUR od 30.04.2009. do isplate

na iznos od 0,71 EUR od 31.05.2009. do isplate

na iznos od 0,08 EUR od 31.08.2009. do isplate

na iznos od 1,07 EUR od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 2,34 EUR od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 5,71 EUR od 31.01.2010. do isplate

na iznos od 4,19 EUR od 28.02.2010. do isplate

na iznos od 7,48 EUR od 31.03.2010. do isplate

na iznos od 7,02 EUR od 30.04.2010. do isplate

na iznos od 7,47 EUR od 31.05.2010. do isplate

na iznos od 20,14 EUR od 30.06.2010. do isplate

na iznos od 18,94 EUR od 31.07.2010. do isplate

na iznos od 21,49 EUR od 31.08.2010. do isplate

na iznos od 20,16 EUR od 30.09.2010. do isplate

na iznos od 16,97 EUR od 31.10.2010. do isplate

na iznos od 25,12 EUR od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 36,79 EUR od 31.12.2010. do isplate

na iznos od 371,13 EUR od 26.01.2011. do isplate

po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženoj RA d.d., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 185,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 3,24 EUR od 30.11.2007. do isplate

na iznos od 3,20 EUR od 31.12.2007. do isplate

na iznos od 3,15 EUR od 31.01.2008. do isplate

na iznos od 3,10 EUR od 29.02.2008. do isplate

na iznos od 3,05 EUR od 31.03.2008. do isplate

na iznos od 3,00 EUR od 30.04.2008. do isplate

na iznos od 4,41 EUR od 31.05.2008. do isplate

na iznos od 4,33 EUR od 30.06.2008. do isplate

na iznos od 4,26 EUR od 31.07.2008. do isplate

na iznos od 4,18 EUR od 31.08.2008. do isplate

na iznos od 4,11 EUR od 30.09.2008. do isplate

na iznos od 4,03 EUR od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 3,94 EUR od 30.11.2008. do isplate

na iznos od 3,87 EUR od 31.12.2008. do isplate

na iznos od 3,79 EUR od 31.01.2009. do isplate

na iznos od 3,70 EUR od 28.02.2009. do isplate

na iznos od 7,52 EUR od 31.03.2009. do isplate

na iznos od 7,36 EUR od 30.04.2009. do isplate

na iznos od 7,19 EUR od 31.05.2009. do isplate

na iznos od 7,01 EUR od 30.06.2009. do isplate

na iznos od 6,83 EUR od 31.07.2009. do isplate

na iznos od 6,65 EUR od 31.08.2009. do isplate

na iznos od 6,47 EUR od 30.09.2009. do isplate

na iznos od 6,29 EUR od 31.10.2009. do isplate

na iznos od 6,11 EUR od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 5,92 EUR od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 5,73 EUR od 31.01.2010. do isplate

na iznos od 5,54 EUR od 28.02.2010. do isplate

na iznos od 5,35 EUR od 31.03.2010. do isplate

na iznos od 5,15 EUR od 30.04.2010. do isplate

na iznos od 4,96 EUR od 31.05.2010. do isplate

na iznos od 4,75 EUR od 30.06.2010. do isplate

na iznos od 4,55 EUR od 31.07.2010. do isplate

na iznos od 4,34 EUR od 31.08.2010. do isplate

na iznos od 4,14 EUR od 30.09.2010. do isplate

na iznos od 3,93 EUR od 31.10.2010. do isplate

na iznos od 3,71 EUR od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 3,50 EUR od 31.12.2010. do isplate

na iznos od 2,85 EUR od 26.01.2011. do isplate,

po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. (NN 153/04), od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno:

"I Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 143,40 eur s osnova jednokratne naknade zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.601,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan. III Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom parničnog troška."

3. Protiv dijela presude, sadržajno u stavku I. izreke toč. II., III., IV., V., VI., VII., i VIII. izreke i rješenja u stavku II. i III. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku (" Narodne novine ", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 7. veljače 2005. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost, jednokratna naknada za obradu kredita, primjena općih uvjeta vezano za naknadu za zatvaranje kredita, promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF, time da tužitelj potražuje sa osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi iznos od 321,13 eura, naknade za zatvaranje kredita 69,90 eura, valutne klauzule u iznosu od 587,44 eura i promjenjive kamatne stope u iznosu od 185,21 eura, sve sa zateznim kamatama.

7. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi, naknadi za zatvaranje kredita te valutnoj klauzuli kao i visina te zastara.

8. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

Međutim, u odnosu na odluku o troškovima postupku osnovani su žalbeni navodi bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da odluka u tom dijelu ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati kako će to nastavno biti obrazloženo.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani obzirom da se u ovoj pravnoj stvari budući je predmetni Ugovor sklopljen 26. siječnja 2005. primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje u tekstu: ZOO/91) time da pravilnom primjenom materijalno prava u navedenom dijelu jednako je odlučeno.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor kreditu 7. veljače2005. time da je namjena kredita kupnja motornog vozila;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste kao niti posebne okolnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, a niti o jednokratnoj naknadi i naknadi za zatvaranje kredita (list 567 spisa);

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o kojima se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita i naknade za zatvaranje kredita nepoštene te samim time i ništetne

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku TP (list 520-523 spisa);

- da prema mišljenju vještaka tuženik je 14. veljače 2005. naplatio iznos od 2.419,55 kuna na ime naknade za obradu kredita; na ime tečajne razlike plaćeno je više 4.426,10 kuna te preplata sa osnove promjenjive kamate stope iznosi 1.395,50 kuna dok je naknada kod zatvaranja kredita plaćena 26. siječnja 2011. u iznosu od 524,42 kune;

- da tužitelj nije imao primjedbe dok je tuženik istaknuto prigovore pravne prirode;

- da kako tuženik općenito osporava visinu temeljem ništetnih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativni tečajnim razlikama nastalim u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate;

- da je prigovor zastare osnovan u odnosu na zahtjev za isplatom radi preplate sa osnova promjenjive kamate stope dok u preostalom dijelu nije osnovan.

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu kako to pobliže navedeno u izreci presude i da je osnovan prigovor zastare u odnosu na preplatu sa osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj dok u preostalom dijelu nije osnovan te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22-dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, osim u dijelu primjene materijalnog prava kako je to navedeno odnosno odredbi ZOO/05 time da pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu jednako je odlučeno.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

16. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno, i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007,125/2007,75/2009,79/2009,89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

17. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

18. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

21. U odnosu na žalbeni navod nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

22. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

23. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja (list 567- 568 spisa) i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora, a kojem iskazu tuženik kako to proizlazi iz stanja spisa nije niti prigovorio.

25. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da je tuženik tijekom postupka nije predložio dokaz saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora.

26. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

27. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, time da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

28. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

29. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

30. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

31. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF i parametrima promjenjive kamatne stope.

32. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljem pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorio korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

33. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih" proizvoda ", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

34. Na žalbene navode vezano za ništetnost odredbi ugovora koji je u cijelosti izvršen valja reći da na temelju odredbe čl. 109. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) pa su stoga žalbeni navodi neosnovani.

35. Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

36. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se i o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

37. Na žalbene navode potrebno je reći da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošačajer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodise da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbekoje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

38. Pri tom treba nadodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

39. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

40. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

41. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika i u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

42. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

43. Pri tome su za prihvatiti žalbeni navodi tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi, nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), te Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13 i 159/13, koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

44. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

45. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao prvostupanjski sud proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

46. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo."

47. Jednako tako, tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 2. i 3. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita

48. Naime, odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

49. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu odnosno za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredom čl. 214. ZOO. 50. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule.

51. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 15. veljače 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

52. Što tiče žalbenih navoda zastare vezano za potraživanje sa osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi i naknadi za privremenu otplatu kredita, tuženiku se ukazuje da u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako i prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje.

53. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

54. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih i nepoštenih odredbi odnosno valutne klauzule isplati iznos od 587,44 eura te s osnova jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 321,13 eura i naknade za zatvaranje kredita iznos od 69,90 eura.

55. Na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

56. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

57. U odnosu na žalbene navode vezano za odluku o troškovima postupka ukazuje se da iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije razmotrio navode tuženika iz podneska od 7. studenog 2022. (list 553 spisa) da se ne protivi povlačenju tužbe za iznos od 1.080,45 kuna i da stavlja zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kuna.

58. Stoga, kako pobijana odluka o troškovima postupka ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, to je u tom dijelu ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP-a kako to navodi tuženik, pa je valjalo pobijanu odluku u tom dijelu u stavku II. i III. ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

59. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika dijelom odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke presude, a dijelom prihvati te na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

60. Odluka o troškovima postupka povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku te je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

61. U ponovljenom postupku u odnosu na odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud će razmotriti podnesak tuženika od 7. studenog 2022. i primjenu odredbe čl. 154. i čl. 158. ZPP-a.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej