REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1175/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Rinu Petričiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Paromlinska 2, zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-956/2022-2 od 19. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj Pn-61/2022 od 24. ožujka 2022., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke tuženica je obvezana platiti tužitelju s osnove nezakonito naplaćenih kamata iznos od 22.117,38 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve preciznije navedeno u citiranoj presudi, a u točki II. izreke, tuženica je obvezana platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 16.749,00 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-290/2023-2 od 5. ožujka 2024., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-956/2022-2 od 19. srpnja 2022., u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 116,03 EUR / 874,20 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i u dijelu točke II. u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku, u odnosu na pitanje:

"U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove (zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog s valutnom klauzulom u CHF) kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, je li za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku podnijela reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu tako da sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 116,03 EUR / 874,20 kn sa zateznim kamatama, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 22.117,38 kuna, s osnove promjenjive kamatne stope u Ugovor o namjenskom kreditu, sklopljenog 20. ožujka 2007. između tužitelja i tuženice.

9. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom postupku sporno je od kada teče zastara u situaciji kada je povećanjem tužbenog zahtjeva koje je učinjeno sukladno nalazu i mišljenju vještaka došlo do objektivne preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

10. Tužitelj je podnio tužbu 13. lipnja 2016., kojom je tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 21.243,18 kuna / 2.819,45 EUR, s osnove ništetnosti odredbi kojom je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Podneskom koji je tuženik zaprimio 10. prosinca 2020., tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka, u stadiju glavne rasprave, preinačio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope na način da je isti povisio s iznosa od 2.819,45 EUR / 21.243,18 kn na iznos od 2.935,48 EUR / 22.117,38 kn. Tuženik se podneskom od 11. siječnja 2021. protivio opisanoj preinaci te je istaknuo i prigovor zastare s obzirom na vrijeme preinake. Prvostupanjski sud je dopustio preinaku te dosudio tužitelju iznos od 2.935,48 EUR / 22.117,38 kn uvećano za zakonske zatezne kamate s osnove promjenjive kamatne stope, iako je tuženik ustrajao na prigovoru zastare, a drugostupanjski sud je takvo postupanje prvostupanjskog suda ocijenio zakonitim.

11. Dakle, nižestupanjski sudovi su prihvatili konačno uređeni zahtjev za isplatu uvećanog iznosa.

12.1. Drugostupanjski sud se u svom obrazloženju pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO/05, (u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje). Ocijenio je da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO/05., posljedično čemu je u konkretnom slučaju, kad je utvrđena ništetnim i bez pravnog učinka ugovorna odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj stekao pravo od tužene zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi. Pri tome je ocijenio da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan, "jer se i Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji, sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19), usklađuje sudsku praksu i nadležan je u ravnopravnoj primjeni materijalnog prava izjasnio u odluci pod poslovnim brojem Rev-2245/17, kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a pravomoćnost je nastupila donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 13. lipnja 2014., pa stoga u konkretnom slučaju nije došlo do zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a."

12.2. Utvrđujući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., zaključio je da je od toga dana počeo teći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2016. drugostupanjski sud utvrđuje da zastara predmetne tražbine nije nastupila.

13. Tuženica u podnesenoj reviziji smatra da je prilikom ocjene osnovanosti tuženikovog prigovora zastare pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva te su protivno stavovima i shvaćanjima VSRH o tome da je za zastaru mjerodavan trenutak kada je podnesen povećan tužbeni zahtjev, tužitelju dosudili iznose koji su djelomično zastarjeli.

14. S obzirom na navedeno ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Prema shvaćanju ovog suda iznijetom u odlukama: Revr – 1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., Revr – 1068/2016-2 od 9. travnja 2019., te dalje u odlikama na koje se tuženik poziva u reviziji "...povećanje tužbenog zahtjeva (...) predstavlja preinaku tužbe, pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...", odnosno "...budući da je u pobijanoj presudi sud pravilno zaključio da je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe osnovano revident navodi da je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev jer se glede tog zahtjeva (razlike) parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...".

15.2. Navedeno pravno shvaćanje u biti se temelji na postupovnopravnom određenju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblika objektive preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, zbog čega se glede razlike u kojoj je zahtjev povećan parnica u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) smatra pokrenutom tek kad je taj povećani zahtjev istaknut, tj. za koju razliku je tek u tom trenutku došlo do prekida zastare.

15.3. S druge strane, kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe. (tako i u Rev- 206/2023-3 od 17. siječnja 2024.)

16. U odnosu na postavljeno pitanje je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. pod brojem Su-

IV-123/2024-5 zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

17. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

18. Prema tome, odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.

19. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić