Poslovni broj: I Kž-221/2023-4

              Poslovni broj: I Kž-221/2023-4

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Č., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. listopada 2022., broj K-84/2019., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

 

I Prihvaća se žalba optuženog M. Č. i djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. opisana pod točkama I – V izreke pobijane presude te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II U preostalom dijelu odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi M. Č. proglašen je krivim, zbog počinjenja jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. i jednog kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkama I – V izreke, a sve uz primjenu članka 51. KZ/11. Pod točkom VI izreke, optuženiku je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, pa je na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, no na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda tako da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Nasuprot tome, optuženik je na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.), oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – pronevjeru iz članka 233. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano pod točkama VII-VIII izreke.

 

1.2. Pod točkom IX izreke, naloženo je optuženiku, na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08., da oštećeniku - društvu preuzimatelju i pravnom slijedniku društva … d.o.o. – … d.o.o. sa sjedištem u S., …., MBS: …, OIB: …, na ime imovinsko pravnog zahtjeva u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude isplati iznos od 151.881,16 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je s preostalim dijelom imovinsko pravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu. Također je pod točkom X izreke, na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. u preostalom dijelu odbijen prijedlog Županijskog državnog odvjetništva za oduzimanje imovinske koristi od optuženika.

 

1.3. Naposlijetku, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 6. i 8. ZKP/08., optuženiku je naloženo snositi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna/265,44[1] eura te trošak na ime nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika o visini kojih će se na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. odlučiti posebnim rješenjem, dok je na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08., optuženik u cijelosti oslobođen troškova knjigovodstveno financijskog vještačenja.

 

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

2.2. Iako optuženik navodi kako žalbu podnosi protiv prvostupanjske presude u cjelini, iz sadržaja žalbe razvidno je da je on u stvari podnosi protiv osuđujućeg dijela te presude, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda ukine u osporenom dijelu te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači u pogledu vrste i visine kazne tako da mu se izrekne blaža kazna.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je, na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika je osnovana, a žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

U odnosu na točku I izreke (osuđujući dio prvostupanjske presude):

 

6. Oba žalitelja s pravom prigovaraju da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu i time počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08.

 

6.1. Naime, prvostupanjski sud je pod točkama III i IV izreke, proglasio optuženika krivim zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., počinjenog među ostalim i zbog potpisivanja i ovjeravanja putnih naloga 05/10, 5/12, 2/13, 7/13, 8/13, 9/13, 3/14, 2/15, 5/15 i 10/15, iako to postupanje, prema izmjeni optužnice od 23. rujna 2022., nije bilo inkriminirano optuženiku. Zbog toga potpuno osnovano oba žalitelja tvrde da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu.

 

7. Daljnji prigovori državnog odvjetnika zbog više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. su ocijenjeni djelomično osnovanima.

 

7.1. Protivno tvrdnjama državnog odvjetnika izreka pobijane presude nije nerazumljiva.

 

7.1.1. Naime, predmet odlučivanja u ovom postupku je optužnica od 19. rujna 2019. prema izmjeni od 23. rujna 2022. Pod točkom 1. optužnice, optuženika se tereti zbog počinjenja jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. i jednog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. Točka 2. optužnice ovdje nije relevantna, jer je u pogledu te točke donesena oslobađajuća presuda.

 

7.1.2. Konkretno, prema optužbi, kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., za koje se optuženik tereti kao direktor oštećenog društva, sastoji se iz radnje opisane u šest alineja. Tako se optuženiku inkriminira, u 1. alineji neosnovano zadržavanje putnih troškova u ukupnom iznosu 167.318,00 kuna; u 2. alineji, podizanja gotovine sa računa društva i isplate putem blagajne u ukupnom iznosu 915.259,00 kuna na ime neistinitih povrata pozajmica osnivača društva T. M.; u 3. alineji zadržavanje dobiti društva u iznosu 48.500,00 kuna; u 4. alineji kupnja roba i usluga gotovinom, putem računa i karticama oštećenog društva u iznosu 276.852,63 kuna; u 5. alineji kupnju goriva mimo poslovne svrhe u ukupnom iznosu 106.433,69 kuna; te u 6. alineji korištenje mehaničarskih usluga i plaćanje nadoplate za ENC u ukupnom iznosu 28.109,01 kune. Time se optuženik prema optužbi, ukupno okoristio za 1.542.472,33 kuna.

 

7.1.3. Međutim, prvostupanjski je sud pod točkama I-II izreke optuženika proglasio krivim zbog počinjenja jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. koje se sastoji od dvije alineje: 1. zbog kupnje roba i usluga u vrijednosti ukupno 123.772,15 kuna i 2. zbog korištenja mehaničarskih usluga i plaćanju nadoplate za ENC u ukupnom iznosu 28.109,01 kune, čime se optuženik ukupno okoristio za 151.881,16 kuna. Potom je prvostupanjski sud pod točkama III i IV proglasio krivim optuženika zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11. počinjeno u bitnom ovjeravanjem putnih računa i putnih naloga, uključujući i putne naloge za koje je prekoračena optužba kako je to prethodno navedeno (točka 6.1.).

 

7.1.4. Stoga, izloženi sadržaj izreke je potpuno razumljiv, jer je iz izreke jasno zbog čega je prvostupanjski sud donio osuđujuću presudu. Naime, ako pri donošenju presude sud smatra da nije dokazano pojedino ponašanje koje predstavlja sastavnicu kaznenog djela, onda se te sastavnice pri presuđenju ne izdvajaju u novi činjenični opis za koji se donosi oslobađajuća presuda, već se samo ispuštaju iz činjeničnog opisa osuđujuće presude, jer bi u protivnom došlo do prekoračenja optužbe.

 

7.2. Međutim, s pravom državni odvjetnik prigovara da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama, a da su izloženi razlozi nejasni i proturječni, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/11.

 

7.2.1. Naime, za ispuštene sastavnice kaznenog djela prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dužan navesti razloge ispuštanja, odnosno zašto smatra da ti ispušteni dijelovi nisu dokazani. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud svoj zaključak o nedokazanosti ispuštenih dijelova nije potkrijepio jasnim i potpunim razlozima.

 

7.2.2. Prvostupanjski sud je svoju odluku argumentirao zaključkom o nedokazanosti dijela optužbe prema kojem je optuženik sebi pribavio imovinsku korist preko iznosa 151.881,16 kuna (koji je optuženik priznao i za koji ga je prvostupanjski sud nepravomoćno osudio).

 

7.2.3. Taj je zaključak prvostupanjski sud utemeljio prvenstveno na utvrđenju da se novcem koji i je prema optužbi protupravno pribavio optuženik u stvari okoristio osnivač oštećenog trgovačkog društva T. M., a da se optuženik nije teretio da bi imovinsku korist pribavio i drugoj osobi (točka 32. i 32.1 pobijane presude). No, nejasno je na koji način se taj zaključak odnosi i na onaj dio inkriminacije kojim se optuženika tereti zbog konkretnih kupnji robe široke potrošnje. To zato jer ovdje nije riječ o predaji novca izvučenog iz oštećenog društva, nego o plaćanjima konkretno učinjenih troškova.

 

7.2.4. Naime, iz pobijane presude proizlazi da je optuženik priznao dio kupnji robe široke potrošnje. Konkretno, priznao je kupnju garderobe u iznosu 123.852,63 kuna dok je u pogledu ostalih troškova obuhvaćenih u tom dijelu inkriminacije tvrdio da se radilo o troškovima društva, vezano uz kupovanje ukrasnih vrećica, pića, čokolada, parfema, gelova za tuširanje upakiranih kao božičini ili uskršnji poklon partnerima (točke 4.3. pobijane presude). Međutim, kako ovaj dio inkriminacije sadrži i konkretne troškove na ime kupnja dječjih igračaka i školskih potrepština, opreme za roštilj, vrtne klupice i slično, očito je da su za sada izostali razlozi o tome zbog čega prvostupanjski sud smatra nedokazanim i ostatak ovog dijela optužbe. Tome treba dodati da je u zaključnom dijelu prvostupanjske presude (točka 33.4.) prvostupanjski sud izložio dio nalaza vještakinje o strukturi troškova kupnje robe široke potrošnje, ali taj nalaz nije doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima niti ga je uopće kritički ocijenio.

 

7.2.5. Dodatno, prvostupanjski sud zaključuje da se optuženik nije okoristio niti za troškove kupnje goriva, jer su tako učinjeni troškovi imali poslovnu svrhu, zbog obilaženja lokacija J.-S. oštećenog društva koje većinu vremena nije imalo u vlasništvu osobna vozila. No, prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega smatra da je čitav inkriminiran iznos optuženik u potpunosti utrošio u tu poslovnu svrhu, što je odlučna činjenica.

 

8. Zbog izloženih propusta, a i zbog inače konfuznog načina obrazlaganja odluke (primjerice, u točki 35. pobijane presude navodi se da je optuženik priznao sve subjektivne i objektivne elemente djela; u točki 4.2. navodi se obrana optuženika da je dobit korištena za isplatu 13. i 14. plaće, a u točki 32. da su ispušteni oni dijelovi inkriminacije u odnosu na koje se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da predstavljaju imovinsku korist optuženika, a ne osnivača T. M.), prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu nije bilo moguće s uspjehom ispitati. Zbog toga je na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. stavka 2. ZKP/08. pod točkom I izreke, prvostupanjska presuda u odnosu na oba kaznena djela zbog kojih je optuženik proglašen krivim ukinuta i predmet upućen u ukinutom dijelu na ponovno suđenje i odluku. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će na raspravi provesti potrebne dokaze, te će otkloniti sve nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će pravilno i potpuno obrazložiti.

 

U odnosu na točku II izreke (oslobađajući dio pobijane presude):

 

9. Neosnovano državni odvjetnik prigovara kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice na kojima je utemeljio svoj zaključak o nedokazanosti kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11., opisanog pod točkama VII i VIII izreke pobijane presude u pogledu kojeg je donesena oslobađajuća presuda.

 

9.1. Naime, s pravom prvostupanjski sud navodi da se pojam počinitelja kaznenog djela pronevjere ne može a priori izjednačiti s odgovornom osobom pravne osobe u smislu u kojem to čini državni odvjetnik, da su optuženiku prisvojeni predmeti bili povjereni na radu, jer je on "…kao direktor … zadužen cjelokupnom imovinom društva…", iako nema nikakvih podataka o konkretnom zaduženju predmeta, što državni odvjetnik niti ne osporava u žalbi. Državni odvjetnik osim toga ne osporava niti da se u oštećenom trgovačkom društvu nisu vršile inventure i da je društvo imalo više zaposlenika.

 

9.2. Nema dvojbe da su predmeti, za koje optužba tvrdi da su neovlašteno prisvojeni, bili zavedeni u popis osnovnih sredstava oštećenog trgovačkog društva i da ti predmeti nisu pronađeni tijekom inventure 3. lipnja 2016. Državni odvjetnik tvrdi da je za te premete znao samo optuženik koji bi djelatnicama knjigovodstvenog servisa na njihov upit javljao da su oni na mjestu. Međutim, te činjenice nisu dovoljne za zaključak o osnovanosti ovog dijela optužbe. To zato, jer državni odvjetnik zanemaruje vrijeme nabave predmeta (tako iz nalaza proizlazi da je većina predmeta nabavljena prije navodnog počinjenja djela, tijekom 2007. i 2008., primjerice računalo "Pentium"), njihovu knjigovodstvenu vrijednost i mogućnost otpisa kraj činjenice da inventure nisu nikada bile izvršene do 3. lipnja 2016., kada je prema nalazu vještakinje pronađeno još 30 vrsta osnovnih sredstava koji se nisu mogli povezati s podacima iz registra osnovnih sredstava.

 

9.3. Prema tome, izostanak konkretnih podataka o zaduženju optuženika ili kojeg drugog radnika predmetima navedenim u optužnici, izostanak podataka o eventualnom otpisu predmeta, neprovođenje inventura u društvu u kojem je zaposleno više radnika te pronalazak više predmeta koji se uopće ne mogu povezati s podacima iz osnovnog registra i ovaj drugostupanjski sud dovode do zaključka, da je osnovano prvostupanjski sud oslobodio optuženika od optužbe zbog kaznenog djela pronevjere, jer nije dokazano da je počinio to kazneno djelo.

 

10. Slijedom svega iznesenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom II izreke ove odluke.

 

 

U Zagrebu 19. prosinca 2023.