Poslovni broj: Usž-1627/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ABJ ABJI od ABC iz Republike Njemačke, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us I-807/2023-15 od 15. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us I-807/2023-15 od 15. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/373, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-05 od 6. ožujka 2023., koji je, u povodu žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, točkom I. izreke, poništio djelomično rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-942-05/03-01/05, URBROJ: 2170/1- 03-03/6-21-97 od 24. rujna 2021., te odbio zahtjev tužitelja za naknadu oduzete imovine, dok je točkom II. izreke odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Djelomičnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. rujna 2021., točkom I. izreke, utvrđuje se da je tužitelj ovlaštenik prava na naknadu te se istome daju u vlasništvo nekretnine na području k. o. [katastarska općina] i Delnice I, opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma u Ostrečkoj i Tumačkoj strani od 1699 j 2333 čhv, k. č. br. [katastarska čestica], šuma od 20 j 606 čhv, k. č. br. [katastarska čestica], šuma od 6 j 1502 čhv, sve upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s upisanim pravom vlasništva Republike Hrvatske, u 1/1 dijela, k. č. br. [katastarska čestica], pašnjak u Ostrečkoj i Tumačkoj strani od 86 čhv, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, u 1/1 dijela, te k. č. br. [katastarska čestica], šuma u Črimušu od 1604189 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu Republike Hrvatske, u 1/1 dijela. Točkom 2. se obveznikom povrata utvrđuje Republika Hrvatska. Točkom 3. određuje se da Republika Hrvatska nije dužna navedene nekretnine predati u posjed tužitelju sve dok tužitelj odnosno ovlaštenik naknade ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume. Točkom 4. određeno je da će po pravomoćnosti ovoga rješenja Općinski sud u Rijeci, Zemljišno-knjižni odjel u Delnicama provesti uknjižbu istog na način da će na navedenim nekretninama brisati vlasništvo Republike Hrvatske te upisati vlasništvo tužitelja u 1/1 dijela. Točkom 5. odlučeno je da će se o ostatku zahtjeva odlučiti zasebnim rješenjima, a točkom 6. da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

3. Prvostupanjski upravni sud ocijenio je rješenje tuženika zakonitim, pozivom na članak 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99. - odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 42/99. - ispravak odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/99. - ispravak, 43/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 131/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 27/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 34/01. - ispravak odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, 65/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/02. i 81/02. - ispravak, - dalje Zakon o naknadi), radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS).

4. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom u cijelosti pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da obrazloženje osporavane presude ne ispunjava minimum propisan člankom 60. stavkom 4. ZUS-a. Smatra da prvostupanjski sud nije cijenio najnoviju sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2021., niti se o istoj očitovao, a koja poimence citira sve međunarodne sporazume koje prvostupanjski sud analizira u svojoj presudi. Navodi da, iako prvostupanjski sud nije objavio presudu na dan zakazane objave 15. veljače 2024. te su mu prije donošenja presude dostavljene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je potvrđeno pravo tužitelja na povrat (U-III-7287/2021 i U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024. godine), prvostupanjski sud je ignorirao dostavljene mu odluke Ustavnog suda, a umjesto toga se pozvao na presude ovog Suda koje su poništene navedenim odlukama Ustavnog suda. U žalbi, u bitnom, nadalje navodi da upravni sud nije uzeo u obzir da je tužitelju već pravomoćno vraćen dio imovine na području Republike Hrvatske temeljem iste pravne osnove na kojoj se temelji povrat imovine i u ovom postupku. Smatra da mu je ishođenjem te odluke pravni poredak Republike Hrvatske priznao pravo na naknadu sukladno odredbama Zakona o naknadi. Mišljenja je da bi bilo kakvo odstupanje od tako utvrđenog prava predstavljalo grubu negaciju pravne sigurnosti. Upućuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i ovog Suda, koju upravni sud također nije uzeo u obzir. Smatra da su tuženik i prvostupanjski sud mimo odredbi Zakona o međunarodnom privatnom pravu tumačili vrlo složeno pravo međunarodnih ugovora koji ne predstavljaju dio pravnog poretka Republike Hrvatske te ujedno zanemarili potvrdu njemačkog Saveznog ureda za poravnanje tereta od 13. srpnja 2015. godine. Ističe da navedena potvrda ne ukazuje samo na činjenicu da njegovi prednici nisu primili obeštećenje za oduzetu imovinu na području Jugoslavije, već jasno potvrđuje da on i njegovi prednici niti po njemačkom pravu niti na temelju međunarodnih obveza Savezne Republike Njemačke (dalje SR Njemačka) nisu stekli pravo na obeštećenje. Smatra da prvostupanjski sud na štetu tužitelja nije uzeo u obzir odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-7287/2021 i U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024., kojima da je potvrđeno pravo tužitelja na povrat oduzete imovine, dok je prvostupanjsku presudu utemeljio na presudama ovog Suda za koje zna da su dostavljenim mu odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poništene, uz obrazloženje kako nije mogao uzeti u obzir odluke Ustavnog suda jer su dostavljene nakon objave presude. Smatra da državno odvjetništvo nije uopće dokazalo da bi imovina upravo tužitelja bila zaplijenjena na osnovi mjera iz čl. 2. i 3. članka 5. Poglavlja 6. Bonske konvencije. Imovina prednika tužitelja zaplijenjena je na osnovi Zakona o konfiskaciji čiji je cilj bio "podruštviti" svu imovinu onih osoba koje su smatrane neprijateljima komunističkog režima, bilo da su one bile A, Đ, D, G ili osobe neke treće nacionalnosti. Prema tome, mjere koje je provela Jugoslavija nisu bile u cilju naknade ratne štete, već u cilju stavljanja cjelokupne imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države. To uostalom potvrđuje i članak 5. Odluke AVNOJ-a od dana 21. studenog 1944. godine (a na kojoj je temeljena odluka o konfiskaciji podnositeljevog prednika iz 1945. godine) u kojoj se navodi: "Cilj postavljanja sve podržavljene ili sekvestrirane imovine pod udar i nadzor Državne uprave narodnih dobara jeste maksimalno iskorištavanje te imovine za plansku proizvodnju (…)". Kao drugo, Jugoslavija je temeljem Sporazuma o reparacijama iz 1946. godine bila ovlaštena zadržati "neprijateljsku" imovinu, međutim, to pravo nije bilo neograničeno. Prema mišljenju tužitelja, nema uporišta za zaključak da je se SR Njemačka obvezala obeštetiti svoje državljane za imovinu koja im je oduzeta u državama potpisnicama Pariškog sporazuma iz 1946. Smatra da je Pariškim sporazumom iz 1946. jasno određeno da će se eventualno njemačka vanjska imovina koja je u nadležnosti države potpisnice sporazuma zaračunati u korist udjela države potpisnice u reparacijama. Pozivajući se na članak 1. stavke B i D Pariškog sporazuma iz 1946., zaključuje da Jugoslavija nije mogla svu njemačku imovinu proglasiti kao udio u reparacijama, jer se trebala izračunati vrijednost te imovine i prelazi li ta vrijednost udio Jugoslavije u reparacijama. Osim toga, zainteresirana osoba nije dokazala da bi imovina tužitelja bila uključena u udio Jugoslavije u reparacijama niti da joj je ona dodijeljena od Međusavezničke agencije. Tim više što je Jugoslaviji SR Njemačka isplatila naknadu u gotovu novcu, a nije zadržala njemačku imovinu na ime reparacije. Nespornom smatra da sa SR Njemačkom nikada nije potpisan međudržavni sporazum u kojem bi bilo riješeno pitanje naknade u smislu članka 10. Zakona o naknadi. Predlaže da Sud poništi presudu prvostupanjskog suda i rješenje tuženika te potvrdi djelomično rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. rujna 2021. godine.

5. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu podnijeli odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da je za nju naveo pravno relevantne razloge utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

8. Stoga se, a suprotno žalbenim navodima, osporavana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. To iz razloga jer je postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, ispravno zaključio da zahtjev tužitelja nije osnovan, jer je pitanje naknade za oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumima.

10. Iz rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela proizlazi da je tužitelj podnositelj zahtjeva za naknadu imovine oduzete njegovom pradjedu, ĐBJI, N i ABC (koji je u trenutku oduzimanja bio državljanin Njemačkog ABC), odlukama donesenima temeljem članka 1. točke 1. Odluke AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. studenoga 1944. (dalje: Odluka AVNOJ-a od 21. studenoga 1944.) u svezi članka 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Službeni list DFJ“, broj: 40/45., dalje: Zakon o konfiskaciji), i to Odlukom Kotarske komisije NKO Delnice Broj 2/1945 od 31. srpnja 1945., odlukom Kotarske komisije NOO Fužine Broj 1/45 od 3. kolovoza 1945. i rješenjem Narodnog kotarskog suda Fužine Broj: R 10/45-2 od 11. kolovoza 1945. godine.

11. Tuženik je djelomično rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. rujna 2021., kojim je udovoljeno zahtjevu tužitelja, poništio našavši da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno međudržavnim sporazumima radi čega prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu, a što je potvrdio i prvostupanjski sud svojom presudom.

12. I po ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju postoji zapreka za ostvarivanje prava po Zakonu o naknadi u smislu članka 10. stavka 1., kojim je propisano da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

13. Naime, 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine).

14. Dakle, Pariški sporazum kojeg su zaključile savezničke i udružene sile određuje pravnu sudbinu njemačke imovine i daje ovlaštenje državama na čijem području se nalazi ta imovina da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda. Iako SR Njemačka nije potpisnica ovog sporazuma, ona je potpisnica Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955. godine).

15. Nadalje, SR Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Konvenciju o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokol o završetku okupacijskog režima u SR Njemačkoj od 23. listopada 1954. (dalje: Bonska konvencija iz 1955. godine) koja prema članku 1. stavku 1. Šestog poglavlja uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju.

15.1. U članku 3. stavku 1. Šestog poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera, koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.".

15.2. U stavku 3. istog članka i poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku (1) i (2) ovog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada, ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni."

15.3. Člankom 5. istog poglavlja navedene Konvencije izričito je navedeno: "Savezna Republika osigurat će naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovog poglavlja."

16. Dakle, iz citiranih odredbi Bonske konvencije iz 1955., koju je i SR Njemačka potpisala, jasno proizlazi kako je prihvatila sporazume koje su saveznici već potpisali ili će ih tek potpisati te se obvezala naknaditi štetu ranijim vlasnicima vezano na mjere provedene u odnosu na imovinu njemačkih državljana u inozemstvu, na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.

17. Iz iznesenog proizlazi da je navedenim međudržavnim sporazumima riješeno pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima na temelju mjera savezničkih država poduzetih nakon završetka Drugog svjetskog rata, koje uključuju i oduzimanje imovine pojedinačnim aktima donesenim sukladno Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., Zakonu o konfiskaciji i Zakonu o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba.

18. Naime, iz relevantnog navedenog sadržaja Bonske konvencije iz 1955. u vezi s Pariškim sporazumom iz 1946. proizlazi da je SR Njemačka prihvatila odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. i preuzela obvezu obeštećenja svojim državljanima kojima je imovina oduzeta u inozemstvu, što se, dakle, odnosi i na imovinu oduzetu njemačkim državljanima na području današnje Republike Hrvatske. Stoga pored navedene činjenice, ne može biti od pravnog značaja što ona i formalno nije bila potpisnik Pariškog sporazuma prilikom njegovog zaključivanja od strane saveznika. Prema tome, u konkretnom slučaju nedvojbeno postoji zapreka za priznavanje prava na povrat imovine oduzete pravnom predniku tužitelja, njemačkom državljaninu, jer je Savezna Republika Njemačka, i po stavu ovog Suda, međudržavnim sporazumima preuzela obvezu osigurati naknadu štete za oduzetu imovinu.

19. Stav Suda o isključenju mogućnosti naknade po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu njemačkim državljanima izražen je u presudi ovog Suda, poslovni broj: Usž- 2570/17-2 od 1. veljače 2018. godine.

20. Zaključno, treba reći i da iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj tijekom upravnog spora pozivao (primjerice presude poslovni broj: Uzz- 8/2010 od 28. studenoga 2013., Uzz-13/2010 od 11. veljače 2015., Uzz-28/2010 od 28. studenoga 2013.) proizlazi da je, vezano na, u tom trenutku sporno, tumačenje članka 10. Zakona o naknadi, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio stajalište ovog Suda da strani državljani imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, osim kada je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumima.

20.1. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uzz-7/10, Uzz- 8/10 i Uzz-28/10, koje je taj sud donio odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u primjeni odredaba članaka 9. i 10. Zakona o naknadi, nije analizirao međudržavne sporazume kojima se rješava pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima nakon Drugog svjetskog rata. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci i rješenju broj U-I- 673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99.) ukinuo dio članka 9. Zakona o naknadi koji mogućnost priznavanja prava omogućuje isključivo osobama s hrvatskim državljanstvom na dan donošenja tog Zakona, te je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 80/02. i 81/02.), u navedenim odlukama izrazio shvaćanje da: "(...)u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske izjednačava se pravni položaj prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina bez obzira na njihovu državnu pripadnost, čime se postiže ravnopravnost građana pred zakonom. U kontekstu izloženog tumačenja noveliranog članka 9. i članka 10. Zakona o naknadi, odredba članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ne može se tumačiti onako kako je tumači zahtjev, tj. da je pravo na naknadu ograničeno samo na osobe koje su nakon 11. listopada 1996. stekle hrvatsko državljanstvo. To je sadržaj odredbe članka 7. stavka 1. podstavak 1., dok se na konkretan slučaj odnosi podstavak 2. stavka 1. članka 7. Zakona o naknadi (…)". Navedene odluke se ne odnose na situacije kada su u vezi s oduzetom imovinom sklopljeni međudržavni sporazumi. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-13/10, osim već navedenog shvaćanja o izjednačavanju pravnog položaja prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina bez obzira na njihovu državnu pripadnost, predmet spora je bila pravovremenost podnesenog zahtjeva radi naknade za oduzetu imovinu. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzpz-7/19, predmet spora nije bilo pitanje je li naknada za oduzetu imovinu državljana riješena međudržavnim sporazumima u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, već pitanje primjene odredbe članka 55. stavka 2. Zakona o naknadi odnosno, zauzeto je shvaćanje da je isključeno vraćanje u naravi oduzetih nekretnina koje predstavljaju javno vodno dobro jer je javno dobro neotuđivo i može biti samo u vlasništvu Republike Hrvatske (članak 61. ZV/1995., članak 11. ZV/2010.).

20.2. Dakle, iz navedenih odluka ne proizlazi da se Vrhovni sud Republike Hrvatske upustio u analizu međudržavnih sporazuma kojima se rješava pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima nakon Drugog svjetskog rata, odnosno nije smatrao da se navedeni sporazumi – međunarodni ugovori koje je sklopila ili im pristupila bivša SFRJ, u čijem je sastavu bila Republika Hrvatska, ne bi primjenjivali odnosno obvezivali Republiku Hrvatsku i nakon što je ona proglašena samostalnom državom odnosno da se ne bi odnosili na oduzetu njemačku imovinu, niti da bi ti sporazumi bili suprotni Ustavu Republike Hrvatske i njenom pravnom poretku.

21. U odnosu na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je tužitelj dostavio u spis predmeta nakon ročišta za objavu prvostupanjske presude, valja reći da u obrazloženju predmetnih odluka (poslovni broj: U-III-7287/2021 od 6. veljače 2024. i U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024.) Ustavni sud Republike Hrvatske upozorava na raniju drukčiju praksu ovog Suda iz nekih ranijih odluka, kao i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz nekih odluka tog suda. Međutim, iz obrazloženja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske vidljivo je da taj sud ne dovodi u pitanje mogućnost ovog Suda da odstupi od ranije prakse ukoliko daje valjanu argumentaciju iz koje proizlazi zašto je odstupio od ranije prakse.

22. Stoga je, nakon analize međudržavnih sporazuma i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje u svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske upućuje, ovaj Sud ocijenio da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno Sporazumom o reparacijama Njemačke o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata od 14. siječnja 1946. (Pariški sporazum iz 1946.) te Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955.).

23. U odnosu na navod tužitelja kako nije primio obeštećenje od strane SR Njemačke, Sud smatra potrebnim reći kako činjenica naknade štete tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku, od strane Njemačke, nastale gubitkom imovine u Republici Hrvatskoj zbog ratnog stanja, nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari, jer je to pitanje ispunjenja obveze koju je SR Njemačka preuzela međunarodnim sporazumima, na način kako je to naprijed opisano, i ne može sama po sebi dovesti do priznanja prava tužitelju iz Zakona o naknadi.

24. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava i odredbi ZUS-a, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

25. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine “ , broj 36/24.), odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić