Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4748/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar, Ulica Stjepana Radića 8, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-743/2019-42 od 26. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-743/2019-42 od 26. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-743/2019-42 od 26. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II, III. i V. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 781,25 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 612,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2024. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 102.485,25 kuna / 13.602,13 eura[1] sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate (točka I. izreke). Prihvaćen je međutim, eventualni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 10.854,18 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.155,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke), dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke). Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv točke I. i IV. izreke presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i glavni tužbeni zahtjev prihvatiti.

3. Žalbu protiv točke II., III. i V. izreke presude podnio je i tuženik također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. I tužiteljica i tuženik u žalbi ističu da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a s obzirom da ista proturječi samoj sebi i razlozima presude, te stoga što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja isprava ili zapisnika. Međutim, suprotno žalbenim navodima stranaka, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističu i tužiteljica i tuženik. 7. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od broj 138-50-2997008 od 12. kolovoza 2005. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF uz rok otplate od 300 mjeseci (25 godina),

- da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,95 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- da je kredit otplaćen,

- da je kredit korišten za kupnju stana,

- da se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, kao i otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule stranke nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotna načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja,

- da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja sukladno odluci tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 10.854,18 eura s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Tužiteljica osporava pobijanu presudu u dijelu u kojem je osnovni tužbeni zahtjev odbijen ističući u žalbi da je i određivanje početne kamatne stope jednako kao i određivanje kasnijih promjena kamatne stope ništetno. S obzirom da je i ugovorena početna kamatna stopa neodređena i neodrediva, tužiteljica smatra da su ispunjene pretpostavke da se ništetno ugovorenu početnu kamatnu stopu zamijeni stopom iz čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), te prema visini te stope utvrdi visina restitucijske tražbine tužiteljice.

9. Međutim, takvi žalbeni navod tužiteljice su neosnovani. U konkretnom slučaju, sporni ugovor o kreditu je sklopljen 12. kolovoza 2005., pa su za ocjenu osnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03)

10. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. U konkretnom slučaju, čl. 2. spornog ugovora ugovorena je (početna) kamatna stopa od 4,95 % godišnje. Taj dio odredbe u kojoj je na početku ugovora jasno naznačena stopa ugovorne kamate prema stavu ovog suda je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Stoga je ista, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03, isključena od ispitivanja od poštenosti.

13. Međutim, čak i kada se i ne bi prihvatio takav stav, potrebno je navesti da, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, da bi se određena odredba ugovora mogla utvrditi kao nepoštena potrebno je da budu kumulativno budu ispunjene tri pretpostavke i to 1. izostanak pojedinačnih pregovora; 2. suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3. znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

14. U konkretnom slučaju, nejasno je zašto bi ugovaranje početne kamatne stope, čak i ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja i zašto bi takvo ugovaranje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga čak i kada bi se i ispitivala poštenost sporne odredbe ugovora o kreditu ista u dijelu u kojem je ugovorena početna kamatna stopa ne bi bila nepoštena jer za to nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 1. ZZP/03.

15. Uz navedeno, potrebno je i navesti da u slučaju ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-871/2022 od 13. rujna 2022., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023., Rev-540/2022 od 21. ožujka 2023. i dr.). Navedeni stav primjenjuje se ne samo na banke već i na potrošače, tako da u konkretnom slučaju, nema osnove da se početno ugovorena kamatna stopa supstituira stopom iz odredbe čl. 26. st. 3. ZOO. To pogotovo kada se ima u vidu da je odredba čl. 26. st. 3. ZOO, na koju se poziva tužiteljica, stupila na snagu 1. siječnja 2008., te da uopće nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Sud prvog stupnja je dakle pravilno primijenio materijalno pravo kada je osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji se temelji na supstituiranju početno ugovorene kamatne stope stopom iz čl. 26. st. 3. ZOO odbio. Slijedom toga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i IV. izreke.

17. U odnosu na prijedlog tužiteljice da se stranke pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda potrebno je navesti da sukladno odredbi čl. 362. st. 2. ZPP, vijeće drugostupanjskog suda može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća kada smatra da je o potrebno radi donošenja odluke o žalbi. U konkretnom slučaju, između stranaka su sporna prije svega pravna pitanja o kojim su stranke tijekom prvostupanjskog postupka iscrpno iznijele svoja pravna stajališta. Stoga je u takvim okolnostima konkretnog slučaja, ovaj sud je smatrao da nije bilo potrebno stranke odnosno njihove zastupnike pozivati na sjednicu na kojoj se odlučuje o žalbama koje su podnijete protiv prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tuženika

18. Tuženik u žalbi kojom pobija dosuđujući dio presude ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Međutim, obrazloženje pobijane presude ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP tako da žalbeni navodi tuženika koji se odnose na povredu prava na obrazloženu odluku nisu osnovani. Također, sud prvog stupnja je izveo sve dokaze koji su bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica, tako da nije jasno na koji način je sud prvog stupnja tuženika onemogućio u dokazivanju njegovih činjeničnih tvrdnji.

19. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika propustio odlučiti o preinaci tužbe koja je izvršena podneskom od 20. listopada 2022. čime je, prema stavu tuženika, počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP. Naime, podneskom od 20. listopada 2022. tužiteljica nije preinačavala tužbu, već je ista, postupajući po rješenju suda od 18. listopada 2022., tužbu ispravljala tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koju ističe tuženik. U svezi žalbenih navoda kojima tuženik ističe da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 186. ZPP jer tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev koji je bio određen, potrebno je navesti da tužbeni zahtjev tužiteljice iz izvorne tužbe podnijete 12. veljače 2019. doista nije bio određen i podoban za raspravljanje. Međutim, tijekom postupka tužiteljica je taj nedostatak u tužbi ispravila tako da je u konačnici sud prvog stupnja odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je bio određen i podoban za odlučivanje. Stoga niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

20. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila razumljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

21. U tom smislu potrebno je i navesti da je zamjenik punomoćnika tuženika na ročištu održanom dana 26. lipnja 2024. povukao prijedlog za saslušanjem djelatnice svjedokinje LT, te je naveo da nema drugih dokaznih prijedloga i da predlaže da sud zaključi glavnu raspravu. Neosnovano tuženik stoga u žalbi tvrdi da mu nije bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo jer je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile, te je na temelju istih donio pravilnu i zakonitu odluku.

22. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sporni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Naime, navedena okolnost ne znači da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača.

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljičinog tužbenog zahtjeva. Naime, visinu tužiteljičine tražbine sud prvog stupnja utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Petre Blašković na koji stranke nisu imale primjedbi. Isti je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljičine tražbine tako da su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala visinu tražbine i da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio taj dokaz.

24. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjivosti kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 12. veljače 2019., ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljica nije zastarjela (identično pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.).

25. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac s potrošačem nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivost kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. S obzirom na navedeno, tuženik je nesavjestan stjecatelj, pa je sud prvog stupnja pravilno tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

26. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima parničnog postupka koja je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini dosuđenih troškova. Tuženik tako u žalbi ističe da tužiteljica nije u cijelosti uspjela u sporu jer je veći dio njezinog zahtjeva odbijen. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju glavni tužbeni zahtjev tužiteljice i onaj eventualni temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Pobijanom presudom glavni tužbeni zahtjev je odbijen, a eventualni prihvaćen. U situaciji kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je eventualno kumulirani, pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-451/2022 od 3. listopada 2023., Rev-172/08 od 15. siječnja 2013., Rev-623/2023 od 25. listopada 2023. i dr.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio cjelokupne troškove parničnog postupka.

27. Tuženik u žalbi ističe i da nije bilo osnove da se tužiteljici za troškove zastupanja na ročištima održanim dana 1. listopada 2019. i 26. siječnja 2024. dosuđuju troškovi po Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT). Međutim, u zapisniku sa navedenih ročišta je navedeno da tužiteljica ostaje kod tužbe, a tuženik kod odgovora na tužbu, pa se stoga smatra da se radi o ročištima na kojem se raspravlja o glavnoj stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023. i Rev-855/2021 od 5. ožujka 2024.). Stoga za zastupanje na tim ročištima punomoćnik odvjetnik ima pravo na trošak primjenom Tbr. 9.1. OT kako je to pravilno dosudio sud prvog stupnja uslijed čega su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

28. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđeni troškovi sastava podnesaka od 2. lipnja 2020., 13. svibnja 2022 i 20. listopada 2022. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, radi se o podnescima koji su bili nužni za vođenje parnice tako da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio troškove sastava tih podnesaka.

29. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio troškove financijskog vještačenja u cijelosti. Međutim, u konkretnom slučaju, tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa nema osnove da se tužiteljici samo djelomično dosuđuju troškovi izvođenja dokaza financijskim vještačenjem. Stoga su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

30. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, i žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II., III. i V. Izreke.

31. Tužiteljici i tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalbe tužiteljice i tuženika nisu bile osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj