Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4290/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, Kralja Tomislava 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika na rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P- 549/2023-7 od 2. veljače 2024., dana 3. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-549/2023-7 od 2. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem sud prvog stupnja odbio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Pošavši od utvrđenja da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka (u daljnjem tekstu ugovora), u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, da u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava, da je odredba čl. 12. ugovora, u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) koja je identična sa odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), nepoštena jer je ista bila unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, da ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi njemu radi zaštite njegovih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bilo otežano sudjelovanje u postupku s obzirom da je sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom od prebivališta tužitelja udaljen više od 100 km, što tužitelju koja ima pravo i osobno sudjelovati u postupku iako ima punomoćnika, a i predlaže se njegovo saslušanje kao stranke u svrhu dokazivanja, značajno otežava dolazak na sudska ročišta, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, sud prvog stupnja utvrdivši da je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan je sud prema čl. 48. stavak 1. ZPP i to sud na čijem području tuženik ima sjedište, odnosno sud prema članku 59. ZPP, a to je sud na čijem području tuženik ima poslovnu jedinicu s time da je iz uz tužbi priloženo ugovora razvidno da je taj ugovor sklopljen u registriranoj poslovnoj jedinici tuženika Podružnici u Varaždinu, Poslovnici 320, Varaždin 2. i potvrđen kod javnog bilježnika u Varaždinu, pa tako nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, utvrdio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda neosnovanim.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem odredbe čl. 365. u svezi čl. 381. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

6. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik, obzirom da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o navedenom prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 12. navedenog ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

9. Valja i navesti da je u ZZP, između ostalih, implementirana i smjernica broj: 93/2013 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva), posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema odredbi čl. 3. Direktive smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

- ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

- mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

- mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

10. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bio ZZP/03, a odredbom čl. 81. ZZP/03 je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

13. U konkretnom slučaju navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

14. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP.

15. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe.

16. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

17. Žalitelj ističe kako je Općinski građanski sud u Zagrebu nadležan i zbog odredbe čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP kao sud opće mjesne nadležnosti (registrirano sjedište tužene pravne osobe). Čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je čl. 48. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište.

18. U konkretnom slučaju pored registriranog sjedišta tužene pravne osobe mjesno je nadležan i sud sjedišta tuženikove poslovnice. Naime, prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U ovoj pravnoj stvari, a kako to proizlazi iz teksta predmetnog ugovora o kreditu spor je nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika koja se nalazi u Varaždinu.

19. Dakle, budući Općinski građanski sud u Zagrebu nije nadležan iz naprijed navedenih razloga, kao sud po sporazumu o mjesnoj nadležnosti (čl. 70. ZPP) on može biti nadležan kao izberivi sud po čl. 46. st. 1. ZPP u svezi s čl. 48. st. 1. ZPP (sud opće mjesne nadležnosti) u konkurenciji sa Općinskim sudom u Varaždinu (po čl. 59. ZPP) kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica. Izbor je na strani tužitelja, a tužitelj se odlučio za Općinski sud u Varaždinu.

20. Zbog navedenog valjalo žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti te predmetno rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, temeljem odredbe iz članka 380. točka 2. ZPP, potvrditi.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

S u d a c:

Vlatka Fresl Tomašević