Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3829/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku IS, odvjetniku u [adresa], protiv 1-tuženika ZS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2-tuženice AS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku KŠ, odvjetniku iz OD Š & P d.o.o., [adresa] i 3-tuženika K d.o.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj], MBS: [matični broj subjekta], zastupan po zakonskom zastupniku TS, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1763/2018 od 20. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1763/2018 od 20. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavim i bez pravnog učinka ugovora o kupoprodaji od 03. ožujka 2011. sklopljenog između 3-tuženika kao prodavatelja i 1-tuženika kao kupca (točka Ia izreke) i ugovora o darovanju od 23. travnja 2018. godine sklopljenog između 1-tuženika kao darovatelja i FS, kćeri 1-tuženika, kao obdarenice (točka Ib izreke) te zahtjev za (po pravomoćnosti prvostupanjske presude) brisanje uknjižbe prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica] Obor, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u daljnjem tekstu predmetna nekretnina) na način da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva u korist 1-tuženika, izvršenog pod brojem Z-1956/11 i brisanje na toj nekretnini upisa prava vlasništva u korist FS izvršenog pod brojem Z- 5904/2018 te ponovno upisati pravo vlasništva 3-tuženika uz brisanje svih uknjižbi osobne služnosti-prava plodouživanja u korist 1-tuženika (točka II izreke).

2. Presudu pobija tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje odnosno preinačiti ju i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji od 03. ožujka 2011. sklopljenog između 3-tuženika kao prodavatelja i 1- tuženika kao kupca i ugovora o darovanju od 23. travnja 2018. sklopljenog između 1- tuženika kao darovatelja i FS, kćeri 1-tuženika, kao daroprimateljice te zahtjev na brisanje uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sa imena 2- tuženice, izvršenog pod brojem Z-1956/11 uz istovremeni upis pravo vlasništva na ime 3-tuženika te brisanje uknjižbe prava plodouživanja upisanog u korist 1-tuženika.

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj i 1-tuženik članovi-osnivači 3- tuženika i to svaki sa poslovnim udjelom od 50%, da je 3-tuženik kupio od A d.o.o. predmetnu nekretninu ugovorom o kupoprodaji od 23. veljače 2004. za iznos od 30.000,00 kn, da su 3-tuženik (zastupan po ovlaštenoj osobi) kao prodavatelj i 1- tuženik kao kupac sklopili 3. ožujka 2011. ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine za iznos od 30.000,00 kn, da je 1-tuženik upisao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama na svoje ime temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora, da je 23. travnja 2018. ugovorom o darovanju 1-tuženik predmetnu nekretninu darovao svojoj kćeri, ovdje 2-tuženoj, koja je temeljem ugovora o darovanju, upisala pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige na svoje ime. Isto tako nije sporno da 3-tuženik navedenu nekretninu nije ispisao iz svojih poslovnih knjiga te da 1-tuženik kupoprodajnu cijenu za istu nije isplatio u gotovom novcu već na način da je zatvoreno potraživanje (za iznos od 30.000,00 kn) koje je na ime pozajmica 1-tuženik imao prema 3-tuženiku.

6. Pošavši od utvrđenja:

- da općenito gledano ni ugovor o kupoprodaji ni ugovor o darovanju nisu protivni Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, što i sam tužitelj ističe tijekom postupka, posljedično čemu isti nisu ništetni u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO-a),

- da ugovor o kupoprodaji od 3. ožujka 2011. ima dopuštenu činidbu kao i postojanje osnove koja je dopuštena i to posebno iz razloga što je tužitelj bio upoznat sa prodajom predmetne nekretnine 1-tuženiku što i sam priznaje u svom iskazu,

- da i ugovor o darovanju od 28. travnja 2018. ima dopuštenu činidbu i osnovu s time da tužitelj nema pravni interes za zahtjev za utvrđivanje ništetnosti istog, jer nije stranka tog pravnog posla (isti sklopljen između 1-tuženika i njegove kćerke ovdje 2-tužene),

- da bi nemoguća činidba, kao razlog ništetnosti, bila ona činidba koju nitko ne može izvršiti ili kad se radi o radnji koja se može izvršiti ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obvezala,

- da subjektivna nemogućnost nema za posljedicu ništetnosti ugovora već samo odgovornost za štetu zbog neispunjenja ugovorne obveze što ovdje nije slučaj,

- da se činidba koja je predmet ugovora o kupoprodaji od 3. ožujka 2011. sastoji od prodaje i predaje predmetne nekretnine kupcu, što je i ostvareno, posljedično čemu da nisu osnovani navodi tužitelja da bi predmetna činidba bila nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva u smislu odredbe čl. 270. ZOO,

- da predmetni ugovori ispunjaju sve pretpostavke za valjanost ugovora (da su ugovaratelji pravno i poslovno sposobni, očitovanje njihovih volja za sklapanje ugovora je određena činidba (prodaja i predaje odnosno darovanje nekretnine), da su ugovori sastavljeni u propisanom obliku prema odredbama ZOO-a, sud prvog stupnja zahtjev tužitelja, pozvavši se na odredbe čl. 322. st. 1., čl. 269. i čl. 270. ZOO, ocijenio je neosnovanim te isti u cijelosti odbio.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav. 2 ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nije našao da bi donošenjem pobijane presude ili postupkom koji joj je prethodio bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka ili da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj niti ne navodi u kojem dijelu bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno već se njegovi navodi svode zapravo na ocjenu predmetne pravne situacije od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

8.1. Tako je pravilno utvrdio da je tužitelj bio upoznat sa voljom 1-tuženika da od 3- tuženika otkupi predmetnu nekretninu, da se takvoj prodaji tužitelj nije usprotivio (a kako to i sam tužitelj navodi u svom iskazu) te da je nakon takvog dogovora 3-tuženik sklopio sa 1-tuženim ugovor o kupoprodaji s time da je navedeni ugovor o kupoprodaji u ime 3-tuženika sklopio svjedok TS kao zakonski zastupnik koji je u trenutku sklapanja navedenog ugovora bio ovlaštena osoba za zastupanje 3- tuženika odnosno da je navedeni ugovor sklopljen po ovlaštenoj osobi 3-tuženika, koja činjenična utvrđenja tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka a niti u žalbi posebno i ne osporava.

9. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano da je ništetan ugovor onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenim slučaju ne propisu što drugo. Odredbom čl. 327. ZOO propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

10. Nadalje čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor ništetan ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređenja ili neodrediva s time da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 271.).

11. U žalbenoj fazi tužitelj ustraje u tvrdnji da ima pravni interes za vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti oba ugovora te kod tvrdnje da su isti ništetni zbog nedopustivosti činidbe odnosno nepostojanja dopuštene osnove.

12. U pravu je tužitelj, a imajući u vidu da je tužitelj jedan od osnivača 3-tuženika, koja pravna osoba je sklopila ugovor o prodaji predmetne nekretnine koju je imala u vlasništvu, a za koji ugovor tužitelj smatra da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke, kada tvrdi da ima pravni interes i za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju kojem je predmet darovanja upravo ta predmetna nekretnina neovisno o činjenici da nije bio stranaka tog ugovora. Pri tome valja reći da se, u smislu odrede čl. 328. ZOO na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Međutim nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da navedeni ugovori nisu ništetni.

13. Naime, da bi sud u konkretnom slučaju mogao utvrditi da li je neki ugovor ništav, dužan je prethodno ispitati je li takav ugovor suprotan pozitivnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada su se ugovorne strane sporazumijevala o načinu uređenja svojih odnosa s time da je pri odlučivanju vezan činjeničnim tvrdnjama stranaka (čl. 2. st. 1. ZPP).

14. Suprotno žalbenim navodima imajući u vidu da je predmet ugovora o kupoprodaji bila prodaja predmetne nekretnine koja je u trenutku sklapanja ugovora bila u vlasništvu 3-tuženika, da se tužitelj kao jedan od osnivača prethodno suglasio sa prodajom predmetne nekretnine 1-tuženiku odnosno da se tom nije usprotivio, da je ugovor o kupoprodaji sastavljan u propisanoj pismenoj formi, da je ugovor o kupoprodaji u ime 3-tuženika sklopio i potpisao zakonski zastupnik - ovlaštena osoba za zastupanje te pravne osobe, da je 1-tuženik upisom u zemljišne knjige postao vlasnikom predmetne nekretnine koju je ugovorom o darovanju darovao 2-tuženoj svojoj kćeri odredbe predmetnih ugovora kojim je ugovorena kupoprodaja predmetne nekretnine a potom i darovanje iste nisu protivne, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva. Iste nisu protivne odredbama ZOO na koje ukazuje tužitelj tijekom postupka a koje su kongentne prirode i koje reguliraju pravila o dvostranim ugovorima s time da su objekt ugovornih odnosa stranaka činidbe (prodaja i darovanje nekretnine) koje su moguće, određene i dopuštene.

15. Na žalbene navode valja reći da sama činjenica da tužitelj kao osnivač 3-tuženika nije bio obaviješten o visini ugovorene kupoprodajne cijene i trenutku sklapanja ugovora a imajući u vidu da je ugovor za 3-tuženika sklopila ovlaštena osoba za zastupanje te pravne osobe ne dovodi do ništetnosti ugovora u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.

16. Na daljnje žalbene navode da je nekretnina prodana za prenisku cijenu te da je ugovor o kupoprodaji sklopljen bez prethodno izvršene procjene vrijednosti nekretnine po sudskom vještaku valja reći da je točno da, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO, pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidba te da narušavanje tog načela izaziva pravne posljedice kroz institut prekomjernog oštećenja. Međutim u slučaju prekomjernog oštećenja do kojeg dolazi kada postoji očiti nesrazmjer činidaba oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost nije znala ili mogla znati. Dakle ukoliko bi se u konkretnom slučaju i radilo o prekomjernom oštećenju isto ne bi dovelo do ništetnosti već do pobojnosti ugovora o kupoprodaji. Kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije tražio poništenje ugovora o kupoprodaji već utvrđenje ništetnosti istog iz navedenog razloga njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti i da je do prekomjernog oštećenja došlo ne bi bio osnovan. Posljedično navedenom, suprotno žalbenim navodima, nije bilo niti razloga da sud na tu okolnosti provodi dokaz predloženim građevinskim vještačenjem a pogotovo imajući u vidu da je sud u smislu odredbe čl. 10. ZPP dužan provesti postupak što hitnije sa što manje troškova.

17. Isto tako tvrdnje tužitelja da je svrha predmetnog ugovora o kupoprodaji bila "izvlačenje visokovrijedne imovine" iz imovine 3-tuženika te dalje prijenos u vlasništvo kćeri 1-tuženika ovdje 2-tužene i da kao takva ista predstavlja nedopuštenu pobudu za sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 273. st. 2. ZOO koja dovodi u smislu odredbe čl. 273. st. 4. ZOO do ništetnosti ugovora tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije uspio dokazati. Naime, niti iz jednog provedenog dokaza, osim tvrdnji samog tužitelja, sud prvog stupnja nije mogao utvrditi da bi "izvlačenje visokovrijedne imovine" bila pobuda zaključivanja predmetnog ugovora o kupoprodaji. Tom tim više što je i sam tužitelj sudjelovao u odlučivanju o sklapanju navedenog ugovora, a što proizlazi iz samog njegovog iskaza u kojem je naveo da kada mu se 1-tuženik javio radi otkupa predmetne nekretnine da je on na to čak i pristao ali ne baš s velikom voljom, ali je pristao. Suprotno mišljenju žalitelja činjenica da 1-tuženik kupovninu nije platio gotovinskom uplatom već zatvaranjem dijela svog potraživanja koje ima prema 3-tuženiku s naslova svojih pozajmica, a koju činjenicu (da 1-tuženik takvo potraživanje ima prema 3-tuženiku kao i sam tužitelj) tužitelj tijekom postupka nije sporio s time da ista proizlazi i iz drugih provedenih dokaza (iskaza svjedoka), ne dovodi do nevaljanosti ili nedopustivosti ugovora jer takav način plaćanja u pravnom prometu nije nedopušteno. Žalbene navode da se kupoprodajna cijena nije mogla zatvoriti sa pozajmicama a imajući u vidu odredbe Ugovora o kreditu i aneksa istog sklopljenog između 3-tuženika i EB d.d. ovaj sud nije posebno cijenio. To iz razloga jer navedeni ugovor o kreditu na koji se u žalbi tužitelj poziva, nije predložen kao dokaz tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, to više isto tužitelj nije ovlašten isticati u žalbi, a kako je to izričito propisano odredbom čl. 352. st. 1. i 2. ZPP jer se iznesene činjenice ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti odnosno nisu istaknuti postupovnopravni i materijalnopravni prigovori na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga ovaj sud nije ocjenjivao novo iznesene činjenice u žalbi koji se odnose na sadržaj navedenog ugovora o kreditu.

18. S obzirom na naprijed navedena utvrđenja o valjanosti ugovora o kupoprodaji nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovora o darovanju (da je svrha predmetnog ugovora o kupoprodaji bila "izvlačenje visokovrijedne imovine" iz imovine 3-tuženika te dalje prijenos u vlasništvo kćeri 1-tuženika) u smislu odredbi čl. 270. i 273. ZOO pri tome imajući u vidu da druge činjenične tvrdnje vezano za nevaljanost tog ugovora tužitelj tijekom postupka nije niti isticao.

19. Isto tako nije osnovano niti pozivanje žalitelja na 3-tuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva.

19.1. U sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji stranke tog ugovora kao tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara. U takvom sporu suparničari se smatraju kao jedna stranka (čl. 201. ZPP). Međutim, u slučaju kada jedan od suparničara prizna tužbeni zahtjev, a druga ga osporava, priznanje tužbenog zahtjeva ne može se odnositi na suparničara koji je osporio tužbeni zahtjev, dakle 1. i 2.-tuženika, pa se tada ne može donijeti presuda na temelju priznanja.

19.2. U tom slučaju donošenje takve presude bilo bi u suprotnosti s odredbom čl. 201. ZPP prema kojoj se u slučaju jedinstvenog suparničarstva može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima.

19.3. Stoga slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tužitelja, činjenica da je 3-tuženik priznao tužbeni zahtjev tužitelja, a koji je druga ugovorna strana (1- tuženik) osporio nije dovela u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije došlo do ništetnosti predmetnih ugovora u okviru činjeničnih tvrdnji tužitelja.

20. Stoga je valjalo, temeljem 368. st. 1. i 2. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš