Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kžzd-6/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća, te Damira Romca i Nevena Cambja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika PČ, zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Kzd-132/2021-77 od 18. rujna 2023., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024., u nazočnosti zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu DČ, okrivljenika PČ i okrivljenikovog branitelja Krešimira Martića, odvjetnika u Zagrebu,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenika PČ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenika PČ, zbog četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, na način da mu je prethodno, za navedena kaznena djela utvrdio kazne zatvora i to za svako djelo u trajanju od po osam mjeseci, nakon čega ga je, temeljem čl. 51. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu je, temeljem čl. 56. u svezi čl. 64. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom time da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, a temeljem čl. 58. st. 5. i 6. KZ/11, okrivljenik je upozoren da ukoliko ne bude surađivao sa djelatnikom ureda probacije, da uvjetna osuda može biti opozvana i samo iz tog razloga.
2. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) maloljetni oštećenici PČD, DČD, VČD i AČD, zastupani po zakonskoj zastupnici BČD, a ova po opunomoćenici odvjetnici Daniji Budimir, su sa svojim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.
3. Temeljem čl. 148. st. 6. u svezi čl. 145. st. 2. ZKP/08 okrivljenik PČ je oslobođen plaćanja paušalnih troškova ovog kaznenog postupka, kao i plaćanja troškova postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika Krešimira Martića.
4. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik PČ, po branitelju Krešimiru Martiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje. Branitelj okrivljenika je u žalbi zatražio da bude obaviješten o održavanju sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
7. Sjednica vijeća je, temeljem čl. 475. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-24), počela izlaganjem žalbe, pa su nazočni okrivljenik PČ i njegov branitelj Krešimir Martić, odvjetnik u Zagrebu, ustrajali u svim navodima i prijedlozima iz žalbe, dok je nazočna zamjenica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu DČ predložila da se okrivljenikova žalba odbije kao neosnovana.
8. Žalba okrivljenika PČ je neosnovana.
9. Nije u pravu okrivljenik PČ kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08, sa tvrdnjom da je izreka presude nerazumljiva, proturječna samoj sebi i razlozima presude, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza i isprava.
9.1. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.
10. Nije u pravu okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10.1. U svojoj žalbi okrivljenik PČ na vrlo detaljan i opširan način analizira prvostupanjsku presudu i dokaze provedene u postupku, izvodeći pri tome drukčiji zaključak od onog u pobijanoj presudi, tako da u žalbi navodi kako u spisu ne postoje dokazi koji bi sa sigurnošću doveli do zaključka da bi okrivljenik počinio kaznena djela na štetu svoje djece i to na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude.
10.2. U okrivljenikovoj žalbi se ističe kako sud prvog stupnja zanemaruje da u spisu prileže brojni izvještaji nadzora i brojna izvanredna izvješća u kojima se navodi da su djeca zlostavljana od strane majke, a da se zanemaruje činjenica da protiv okrivljenika nije sastavljeno niti jedno izvanredno izvješće. Navodi se kako prvostupanjski sud, između ostalog, posebno zanemaruje rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka od 13. travnja 2017. o žurnom izdvajanju djece od majke i smještaju djece kod oca zbog fizičkog ozljeđivanja, iz čega se izvodi zaključak da se, u inkriminiranom razdoblju, radilo o fizičkom zlostavljanju djece od strane njihove majke, pa da se potpuno zanemaruje i činjenica da je time bila ugrožena sigurnost i dobrobit djece. U žalbi se navodi i kako se zanemaruju iskazi ispitanih svjedoka u dijelu gdje se govori o tome kako su djeca bila kažnjavana od strane majke te da je okrivljenik, od strane ovlaštene osobe, s obzirom na ozljede djece, bio upućen da djecu vodi k liječniku.
10.3. U žalbi se ističe i kako su sama djeca govorila djelatnicima Centra za socijalnu skrb da ih majka zna udariti zbog čega je, zbog potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, oštećenu djecu trebalo ispitati u ovom kaznenom postupku kako bi svjedočila o tome, kao i o tome kako ih je majka pritiskala da lažno svjedoče protiv svog oca, a i jedino bi se iz njihovih iskaza doznalo kako se okrivljenik ponašao prema svojoj djeci, odnosno je li počinio predmetna kaznena djela na štetu svoje djece.
10.4. U okrivljenikovoj žalbi se navodi i kako se u istu kategoriju ne mogu stavljati osobe koje grubo zanemaruju dužnost podizanja, odgoja i obrazovanja djece s osobom koja je navodno (za što ne postoji niti jedan dokaz) nešto rekla djeci protiv njihove majke te osobe koja vodi svoju djecu kod doktora na preglede (po izričitoj uputi stručnih osoba) i to nakon što je majka djecu fizički kažnjavala s više nego vidljivim tjelesnim ozljedama i hematomima.
10.5. Na koncu, u žalbi se ističe kako u postupku nije dokazano da je okrivljenik zanemarivao, a pogotovo ne grubo zanemarivao, svoju djecu te da je cjelokupni ovaj postupak smišljen od strane majke djece i usmjeren na odvajanja okrivljenika od svoje djece.
10.6. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
10.7. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika kojom poriče počinjenje kaznenih djela, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik kriv za počinjena kaznena djela.
10.7. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je okrivljenik PČ, u inkriminiranom razdoblju, grubo povrijedio prava svoje četvero djece, čime je počinio četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 i to na način kako je opisano u izreci pobijane presude.
10.8. Naprijed navedena utvrđenja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iz uvjerljivog, detaljnog i logičnog iskaza svjedokinje ZČD, zakonske zastupnice i majke oštećene djece, ali i uvjerljivih i logičnih iskaza svjedoka VČ, LČD, AČ, BČ, ZČ, LČ, SČD, MČD i SČ, koji svjedoci su nepristrane stručne osobe koje su u obavljanju svog posla dolazile u dodir s okrivljenikom i oštećenom djecom, pa su svjedočili o svojim zapažanjima i saznanjima u vezi postupanja okrivljenika PČ i ZČD prema oštećenoj djeci, s time što treba istaći i kako ovi svjedoci nemaju opravdanog razloga neosnovano teretiti okrivljenika za predmetna kaznena djela, pa je iskaze svih tih svjedoka sud prvog stupnja ispravno prihvatio vjerodostojnim.
10.9. Da je okrivljenik počinio predmetna kaznena djela, odnosno da su u inkriminiranom razdoblju grubo povrijeđena prava četvero djece na način kako je opisano u pobijanoj presudi proizlazi i iz pregledanih materijalnih dokaza, a posebno iz medicinske dokumentacije za djecu i dokumentacije nadležnog Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka iz koje je razvidno da je izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi roditeljima BČD i okrivljeniku PČ te je iz izviješća o provođenju nadzora razvidno da je okrivljenik od početka provođenja nadzora fokusiran na optužbe protiv majke djece, dok u završnom izvješću o provođenju mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djeci provođenog 2018. proizlazi kako je daljnje izricanje mjera nesvrhovito obzirom na ponašanje okrivljenika i njegovo neprihvaćanje uputa te da okrivljenik ne teži promjenama nego da nastavlja s istim obrascima ponašanja smatrajući da tako štiti interes djece.
10.10. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da iz izvedenih dokaza proizlazi da je okrivljenik, u inkriminiranom razdoblju, djeci učestalo govorio da ih majka ne voli, da ih nikada nije željela, da majka nema ljubavi za njih, da ih zanemaruje i zlostavlja te da će ih on spasiti, pa je tražio od djece da zapisuju sve što im majka kod kuće govori i da će onda on to zajedno sa njima prijaviti na policiju kako bi majka završila u zatvoru, da im je govorio da je on pun ljubavi za njih i da želi da samo s njime žive te ih je učestalo bespotrebno vodio na hitni prijem u Klaićevu bolnicu u Zagrebu zbog navodnog fizičkog zlostavljanja od strane majke, uslijed čega su djeca bila uplašena, zbunjena i u strahu da ih otac ne odbaci i pokušavala se ponašati kako to on od njih očekuje, pa nakon povratka od okrivljenika djeca sa majkom ne bi razgovarala, već bi je ignorirala, kao posljedica očiglednog konflikta lojalnosti. Zbog svega navedenog sud prvog stupnja je ispravno zaključio kako je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik na taj način, kroz dulje razdoblje, pristajući tako ugroziti pravilan psihofizički razvoj svoje djece, na djecu vršio neprikladan pritisak, pred njima negativno govorio o majci i s djecom manipulirao govoreći im da ih samo on voli, pa da su djeca uslijed takvog njegovog ponašanja bila u konfliktu lojalnosti i iskazivala su sve više emocionalnih problema, čime je okrivljenik ugrozio pravilan psihofizički razvoj svoje djece, na koji način je ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja predmetnih kaznenih djela.
10.11. Treba posebno napomenuti kako okrivljenik u svojoj žalbi optužuje svjedokinju BČD, majku oštećene djece, za neprimjereno postupanje prema djeci te svu krivnju prebacuje na nju, ali je za istaći kako se u ovom postupku ne sudi svjedokinji BČD zbog njezinog postupanja prema djeci, već se postupak vodi protiv okrivljenika PČ i njegovog postupanja prema djeci u inkriminiranom razdoblju.
10.12. U pravu je prvostupanjski sud kada je odbio prijedlog okrivljenika da se na raspravu pozovu i ispitaju oštećena djeca PČD, DČD, VČD i AČD jer je od strane Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka dostavljeno mišljenje psihologa VČ iz kojeg proizlazi da oštećena djeca ne žele iskazivati u ovom postupku te da bi njihovo ispitivanje bilo kontraproduktivno, uzimajući u obzir njihovu životnu dob i protek vremena, tako da bi svako pozivanje i ispitivanje oštećene djece u ovom postupku predstavljalo njihovu sekundarnu viktimizaciju.
10.13. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik PČ.
11. Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. On ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.
11.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupka utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela povrede djetetovih prava, za koje je okrivljenik i proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.
12. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08-24, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku drugu povredu kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.
13. Nema pravo okrivljenik niti kada pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.
13.1. Iako okrivljenik pobija presudu zbog odluke o kazni, u svojoj žalbi ne navodi razloge zbog čega pobija presudu iz tog osnova.
13.2 Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu okrivljenikovih inkriminiranih radnji te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.
13.3. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kazne, okrivljeniku PČ, kao olakotne okolnosti, cijenio činjenicu da voli vlastitu djecu, bez obzira na njegovo neprimjereno i ugrožavajuće ponašanje prema njima, dok mu je, kao otegotne okolnosti, cijenio činjenicu da je već osuđivan zbog kaznenih djela iz čl. 172. st. 2. KZ/11 na štetu istih maloljetnih oštećenika, odnosno da financijski ne doprinosi za njihovo uzdržavanje na način kako je to određeno presudom.
13.4. Uzevši u obzir sve naprijed navedene okolnosti na strani okrivljenika, ispravno ga je sud prvog stupnja, uz prethodno utvrđene kazne za svako pojedino kazneno djelo, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu izrekao uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom s rokom provjeravanja od tri godine te obvezom da surađuje s djelatnikom ureda probacije, koja uvjetna osuda se, u konkretnom slučaju, ukazuje u cijelosti primjerenom i prilagođenom težini počinjenih kaznenih djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11.
14. Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika PČ valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08-24, presuđeno kao u izreci.
Split, 3. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća za mladež
Maria Majić
