Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1137/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d. d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-357/2019-33 od 15. srpnja 2024., 3. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-357/2019-33 od 15. srpnja 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu broj 136-174/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. svibnja 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek pod brojem OV-9198/07 od 18. svibnja 2007. godine, koji glasi: "Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopala HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d. ili drugog akta Banke."(st. I. izreke).

Utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6. točka 3. Ugovora o kreditu broj 136-174/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. svibnja 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek pod brojem Ov-9198/07 od 18. svibnja 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 3.745,84 EUR1 / 28.223,24 HRK s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenoga 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog navedenog u st. III. izreke. Utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. točka 3. Ugovora o kreditu broj 136-174/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. svibnja 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić- Sevšek pod brojem OV-9198/07 od 18. svibnja 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 824,73 CHF (slovima: osam sto dvadeset četiri švicarska franka i 73/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d. na dan plaćanja, ".(st. IV. izreke). Utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu broj 136-174/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. svibnja 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek pod brojem OV-9198/07 od 18. svibnja 2007. godine, koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d. na dan plaćanja. ". (st. V. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 17.269,22 EUR / 130.115,04 HRK s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate u roku od 15 dana, na iznose navedene u st. VI. izreke. Stavkom VII. Izreke (pogrešno navedeno kao stavak VI) naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.470,69 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 15 srpnja 2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te iz razloga određenih člankom 354. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku. Presuda se temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka P-1401/2012 TS Zagreb, bez razloga o odlučnim činjenicama, a stav o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sud temelji na paušalnim utvrđenjima potpuno zanemarujući okolnosti konkretnog slučaja. Obrazloženje se svelo na puko prepisivanje zakonskih članaka i odluka donesenih u tzv. „kolektivnom sporu“, potpuno zanemarujući činjenično stanje u ovom predmetu te bez provođenja dokaznog postupka. Smisao tzv. pojedinačnih postupaka u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora utvrde u konkretnom slučaju, a kako bi moglo doći do primjene iste. Pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu, ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Sud nije obrazložio razloge i utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, iz kojeg razloga se presuda u tom dijelu niti ne može ispitati. Sud nije istaknuo niti jedan razlog zbog kojeg je zauzeo stav kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valuti ništetne odredbe, te paušalno prepisuje zakonske odredbe i činjenične navode iz postupka kao i obrazloženja presude P- 1401/2012., presumirajući da je ovdje riječ o istom činjeničnom supstratu. Sud uopće ne daje razloge o odlučnim činjenicama niti navodi materijalno pravo koje je primijenio, čime je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a nepotpuno i pogrešno je utvrdio činjenično stanje, dok se o odlučnim činjenicama ne navode razlozi zbog čega se presuda u dijelu niti ne može ispitati (povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Posebno se napominje, kada je riječ o valutnoj klauzuli, da je stav suda da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, kao i da banka nije upozorila tužitelja na rizike valutne klauzule, koji onda dovodi do ništetnosti, neosnovan. Valutna klauzula je odredba koja je determinirana činjenicom da se iznos kredita veže uz jednu valutu. Nije navedeno u čemu se sastoji značajna neravnoteža, a nije utvrđeno u čemu se sastoji nesavjesnost tuženika. Sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza, kada je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo prigovore, a u odnosu na koje sud paušalno utvrđuje kako nisu osnovani, odnosno uopće ih ne obrazlaže u presudi. Pogrešno je prihvaćen tužbeni zahtjev u kojem je uzeto u obzir samo pozitivne razlike anuiteta. Nije pravno opravdana primjena početno ugovorene kamatne stope. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj nije dokazao da bi i na koji način bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, budući je sud sukladno čl. 221.a ZPP-a bio obvezan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja i odbiti tužbeni zahtjev. Osporava se odluka o prigovoru zastare, a sud nije bio ovlašten naložiti tuženiku isplatu glavnice zajedno sa zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove. Osporava se i odluka o troškovima postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da se tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno da se vrati predmet na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako se pobijana presuda ne može ispitati, jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik. 6. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je gotovo sve u pobijanoj presudi izostalo, na što s pravom ukazuje u žalbi tuženik.

7. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza i to svakog pojedinog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a stranke su dužne tijekom postupka iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima potvrđuju te činjenice.

8. Sud prvog stupnja mogao je utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvati na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja bi tužitelj ostvarivao pravo povrata preplaćenih anuiteta.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao.

10. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da su HYPO-ALPE-ADRIA BANK d. d. Zagreb, sada Addiko Bank d. d., kao tuženik, kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 15. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 136-174/2007

- da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 110.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate od 180 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,20 % godišnje na dan sklapanja Ugovora o kreditu

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je po preporuci otišao u HYPO–ALPE-ADRIA- BANK i da mu je u toj banci ponuđena jedna od najboljih opcija, kredit u švicarskim francima

- da je uredno vraćao rate kredita, sve do trenutka kad je rata strašno porasla

- da je prema kraju kredita rata bila skoro jedanput veća od početne

- da je bio prisiljen zatvoriti taj kredit na način da je posudio novac i zatvorio kredit - da kod sklapanja ugovora nije bio upozoren na nikakve mogućnosti promjena iz ugovora, da mu ništa nije bilo posebno objašnjavano u pogledu kamatne stope, da je ugovor pročitao i u banci i kod javnog bilježnika

- da je svrha kredita bila adaptacija kuće za osobne potrebe, da se nekretnina nalazi na njegovoj adresi prebivališta [adresa]

- da nije sporno među strankama da je 15. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: broj 136-174/2007 u svrhu izgradnje kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF, da je u članku 3. Ugovora ugovorena kamata od 4,20 % dekurzivno godišnje i da se otplaćuje u 180 jednakim mjesečnim anuitetima protuvrijednosti od 824,73 CHF, počevši od 30.6.2007. g., da je u članku 6. Ugovora, promjenjivost kamatne stope, navedeno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. i da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune

- da je iz nalaza i mišljenja Ručević vještačenje d. o. o. utvrđeno da je isplaćeni iznos od 110.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 486.420,00 kn

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do dana konačne otplate, a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.382,46 CHF, odnosno 28.223,24 kn

- da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do dana konačne otplate, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita iznosi ukupno 130.115,04 kn, odnosno 17.269,22 EUR

- da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.) uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn)

- da je sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje Ručević vještačenje d. o. o. - da se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz citiranih presuda, kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, pa su takve odredbe ugovora utvrđene ništetnim

- da je nepotrebno analizirati tvrdnje tuženika o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, na dovoljnu informiranost tužitelja o eventualnoj promjeni kamatne stope i o činjenici da nije bio u zabludi

- da sve uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim

- da se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je tek po pravomoćnosti te presude, dakle 13. lipnja 2014. saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu

- da rok zastare za predmetnu tužbu teče od 13. lipnja 2014., a da je tužba podnijeta 13.5.2019. pa nije nastupila zastara potraživanja.

11. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. znanja. Razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP).

12. Iz sadržaja spisa proizlazi da je u ovome predmetu provedeno financijsko vještačenje, te da je tuženik podneskom dao svoje očitovanje na navedeni nalaz i mišljenje tako što je istaknuo određene prigovore. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da sud prvoga stupnja nije pozvao vještaka radi usmene dopune vještačenja. Iz odredbe čl. 260. ZPP-a proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, a sud da može odrediti da vještak osim iznošenja svog nalaza i mišljenja usmeno na raspravi podnese nalaz i mišljenje i u pisanom obliku prije rasprave te da, u svakom slučaju, vještak mora svoje mišljenje uvijek obrazložiti. Postupivši na opisani način sud prvoga stupnja postupio je suprotno toj odredbi i shvaćanju zauzetom u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. poslovni broj Revx 1229/2014-2 od 27. siječnja 2015., Revx 1064/16 od 20. studenog 2019.) prema kojem proizlazi da je nepozivanjem vještaka radi usmenog saslušanja na raspravu povodom prigovora stranke na njegov nalaz i mišljenje, na kojem sud temelji obrazloženje svoje odluke, kao što je to i ovdje slučaj, stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom pa je time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, pri čemu sve da je prvostupanjski sud smatrao da su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, pravne prirode, to je morao dostatno obrazložiti, a na što s pravom u žalbi ukazuje tuženik da je izostalo.

13. Vrhovni sud RH je u svojim odlukama broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023., Rev 84/2023-2 od 19. travnja 2023. te Rev 296/2023-2 od 5. travnja 2023. i dr. (a riječ je o istovrsnim sporovima), zauzeo pravno shvaćanje da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja, pa s pravom tuženik navodi da takvi razlozi nedostaju u obrazloženju pobijane presude, posebne glede utvrđenja ništetnosti valutne klauzule.

14. Stoga je prema izraženom pravnom shvaćanju u navedenim odlukama tuženik mogao tvrditi da mu sud mora omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način date odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Navedeno shvaćanje izneseno je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III5458/2021 od 30. lipnja 2022.

15. Konačni je zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenim odlukama: "Protivan je odredbama ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo'', a na tu okolnost nisu u presudi navedeni jasni razlozi, a što je ovdje slučaj. U situaciji kada je tuženik ukazao na pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a prvostupanjski sud nije u obrazloženju dao razloge za utvrđivanje spornih činjenica u konkretnom slučaju.

16. Slijedom navedenog, valjalo prihvatiti žalbu tuženika kao osnovanu i u skladu s odredbom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti na ponovno suđenje.

17. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će ukloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem tako što će provesti dokaz saslušanjem vještaka ili dostatno obrazložiti suprotno, te će ocjenom toga dokaza, zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima, te imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbu čl. 502.c ZPP-a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) o stjecanju bez osnove, zaključiti o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i posljedično tome o pravu tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa.

18. S obzirom da je ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravnih lijekova odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom III. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina