Poslovni broj: Usž-3073/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, Savska cesta 41/IV, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, 10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba ČDR, [adresa], ŠDR, [adresa], ČD ŠD, [adresa], koje zastupa Cvjetko Rihter, odvjetnik u Dubrovniku, M. Marojice br. 17, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-48/22-9 od 28. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-48/22-9 od 28. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942- 01/19-01/172, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 17. studenoga 2021., dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju da nadoknadi zainteresiranim osobama u ovom upravnom sporu, ČDR, UDR i ČDRL, troškove upravnog spora u iznosu od 414,76 EUR/ 3.125,00 kn u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude.

2. Osporavanim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno- pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Trećeg područnog odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/18-11/16, URBROJ: 251-14-11/406-19-2 od 21. veljače 2019. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev zainteresiranih osoba u ovom upravnom sporu za povrat odnosno naknadu oduzete imovine pod nazivom "Sanatorij" d.d. u Zagrebu, Klaićeva ulica 16, izgrađena na zk.č.br. 5117, površine 279 čhv (1.005 m2), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kuća popisni broj 1578, dvorište i perivoj u A ulici broj 18 (danas Klaićeva 18), sagrađene na zk.č.br. 5116, površine 1.272,5 čhv (4.577 m2), vrt na prilazu Gjure Deželića, zemljišno-knjižne oznake zk.č.br. 5109/2, površine 94,5 čhv (340 m2), upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

3. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom u cijelosti pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu. Čini nespornim da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dana 21. travnja 1999. izdalo mišljenje prema kojem je do presude Okružnog suda u Dubrovniku br. Stup-100/46 od 24. rujna 1946. došlo zlouporabom prava i političke moći, a da je mišljenjem od 26. travnja 2007., ispravljeno ranije izdano mišljenje na način da je, nakon uvida u kaznenu presudu te cjelokupni predmet utvrđeno da, kada se radi o presudi Okružnog suda u Dubrovniku br. Stup-100/46 od 24. rujna 1946., nije riječ o sudskoj presudi u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela već je riječ o kaznenom progonu za kaznena djela općeg kriminaliteta koja i danas egzistiraju kao kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje službene isprave. Smatra da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje je mišljenje od 21. travnja 1999. ispravilo mišljenjem od 26. travnja 2007., postupalo sukladno zakonu i da se takvim postupanjem nije išlo na štetu KDR i UD, koje su, kao pravne sljednice iza pokojnog oca dr. KD, podnijele zahtjev za povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu pod nazivom „Sanatorij“ d.d. u Zagrebu, Klaićeva ulica, ranije A ulica br. 16., izgrađene na z.k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], kuću pop. br. 1578, dvorište i perivoj u A ulici br. 18, te vrt na Prilazu Gjure Deželića koji se nalaze na z.k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ovo iz razloga što se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom niti prema pozitivno pravnim propisima ne može nasljeđivati odnosno raspolagati. Poziva se na presudu Županijskog suda u Dubrovniku Rev-1/10 od 17. travnja 2012., kojom se odbija kao neosnovana revizija ĆDR rođ. KD podnesena protiv presude bivšeg Okružnog suda u Dubrovniku br. Stup 100/46 od 24. travnja 1946., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Kž-607/12 od 3. listopada 2012. godine. Slijedom navedenog, smatra da mišljenje iz 2007. nije i ne može predstavljati štetu podnositeljicama zahtjeva, odnosno njihovim nasljednicima, obzirom je od početka raspravljanja u ovom upravnom postupku na snazi mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. DOKR-I-157/99 od 13. travnja 2007., koje je u potpunosti suglasno sa sadržajem opisanih odluka Županijskog suda u Dubrovniku i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Zainteresirane osobe protive se navodima žalbe te predlažu istu odbiti. Smatraju da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev, o čemu su dani valjani i obrazloženi razlozi. Žalbene navode smatraju neosnovanima i usmjerenima na odugovlačenje postupka povrata konfiscirane imovine.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjskom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

8. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da, u konkretnom slučaju, treba odgovoriti na pitanje jesu li se ispunile pretpostavke iz članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19., dalje: Zakon o naknadi), jer su s tim u vezi izdana dva oprečna mišljenja Državnog odvjetništva te dvije oprečne revizijske odluke oko istog pitanja kaznene odgovornosti okrivljenika KD, prednika zainteresiranih osoba. Naime, sukladno mišljenju Državnog odvjetništva DOKR-I- 157/99 od 21. travnja 1999., do presude Okružnog suda u Dubrovniku broj Stup 100/46 od 24. rujna 1946., kojom je KD proglašen krivim zbog kaznenog djela krivotvorenja javnih isprava te uništenja javnih isprava i osuđen na kaznu lišenja slobode prisilnim radom u trajanju od sedam godina i konfiskacijom cjelokupne imovine, došlo zlouporabom prava i političke moći. Međutim, Državno odvjetništvo je novim mišljenjem broj DOKR-I-157/99 od 13. travnja 2007., ocijenilo da presuda Okružnog suda u Dubrovniku broj Stup 100/46 od 24. rujna 1946., nije imala značaj presude u kojoj bi bila izrečena kazna konfiskacije imovine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela, a do koje je došlo zlouporabom prava i političke moći, već da je KD proglašen krivim i osuđen zbog izvršenja kaznenih djela općeg kriminaliteta koja su egzistirala u materijalnom kaznenom zakonodavstvu, kako u vrijeme kada su počinjena, tako i danas u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske.

9. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno je tuženik ocijenio nezakonitim prvostupanjsko rješenje, a prvostupanjski sud takvu odluku tuženika pravilno potvrdio, imajući pak u vidu presudu Vrhovnog suda Uzz-25/11-2 od 22. siječnja 2013., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva RH protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-10757/2009-6 od 28. travnja 2011. godine. Navedenom presudom poništeno je ranije rješenje tuženika od 20. srpnja 2009. te je izražen stav da se jednom dano mišljenje Državnog odvjetništva RH iz članka 4. stavka 3. Zakona naknadi, u konkretnom slučaju, naknadno nije smjelo mijenjati.

10. Stoga su pravilno tuženik i prvostupanjski sud obrazložili da propust Državnog odvjetništva RH da prilikom davanja prvog mišljenja sagleda cjelokupnu kaznenu presudu, ne može ići na štetu ovlaštenika naknade, pozivajući se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009. godine. Dakle, i prema ocjeni ovog Suda, promijenjeno mišljenje Državnog odvjetništva, kojim je, nasuprot mišljenju iz 1999., izražen stav da presuda nije donesena zlouporabom prava i političke moći, ne može biti osnova za odbijanje zahtjeva tužitelja za povrat predmetne imovine. Stoga je, iz navedenog razloga, pravilno osporavanim rješenjem tuženika predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.

11. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo će ocijeniti osnovanost podnesenog zahtjeva s aspekta primjene svih odredbi Zakona o naknadi. S tim u vezi, ovaj Sud drži shodnim ukazati na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-4004/17-5 od 26. rujna 2018., koja je donesena u postupku povodom zahtjeva za povrat drugih podnositelja zahtjeva, a odnosi se na poduzeće Sanatorij u Zagrebu d.d., kao vlasnika zgrade izgrađene na z.k. č. br. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje prema novoj izmjeri odgovaraju k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi ulična zgrada Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, Klaićeva broj 16. Tom presudom osnaženo je prvostupanjsko rješenje kojim je podnositeljima zahtjeva utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, a kao obveznik naknade određen je Fond za naknadu oduzete imovine. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je u tom, konkretnom slučaju, Sud ocijenio odlučnom činjenicu da je oduzimanje provedeno u zemljišnim knjigama, i to za zemljišnoknjižno tijelo A I i A II, a jedini upisani vlasnik je Sanatorij u Zagrebu d.d., odnosno da se radilo o poduzeću koje je u trenutku oduzimanja nesporno bilo vlasnik nekretnina, a podnositelji zahtjeva u tom predmetu sljednici bivših dioničara/vlasnika poduzeća - vlasnika predmetnog poslovnog prostora. Shodno svemu navedenom, u ponovljenom postupku potrebno je još ocijeniti imaju li podnositelji zahtjeva pravo na naknadu kao pravni sljednici pok. KD, ovisno o tome je li isti bio dioničar poduzeća Sanatorij u Zagrebu d.d. koje je u trenutku oduzimanja sukladno zemljišnoknjižnom izvatku broj: 22863/02. od 27. rujna 2002., koji prileži spisu predmeta, bilo vlasnik predmetne nekretnine.

12. Slijedom navedenog, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe iz razloga na koje upire tužitelj, a koji su već isticani u tužbi i otklonjeni prvostupanjskom presudom uz obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine “ , broj 36/24.), odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić