REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1010/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Leskovaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-739/2022-3 od 13. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11965/2019-35 od 27. travnja 2022., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 105.451,86 kuna sa zateznim kamatama te je odlučeno o trošku postupka.
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno o trošku povodom žalbe.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1115/2023-2 od 5. travnja 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:
"Odgovora li Republika Hrvatska vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva uslijed uvođenja instituta zaštićene najamnine prema Zakonu o najmu stanova u visini punog iznosa razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u njegovu vlasništvu koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi [adresa], u iznosu 105.451,86 kn, za razdoblje od srpnja 2016. do lipnja 2019., a koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nije u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svojem vlasništvu opterećen pravima zaštićenog najmoprimca GTM.
8. Nesporno je među strankama da je tužitelj vlasnik stana koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 62,35 m2, kao i da je tužitelj kao najmodavac 21. studenog 2003. sklopio s GTM ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i da ona temeljem tog ugovora plaća zaštićenu najamninu za razdoblje od 21. studenog 2003. do 31. kolovoza 2018. u iznosu od 178,07 kn mjesečno, a od 1. rujna 2018. nadalje u iznosu 391,75 kn mjesečno.
9. Sud se u pobijanoj odluci pozvao na presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. te je naveo da je tamo utvrđeno da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine", broj 40/97 i 107/15), što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, navodi da je ESLJP utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime da je povrijeđen čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
10. Sud je u pobijanoj odluci zaključio da zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Slijedom navedenog, tužitelj kao vlasnik stana ima pravo na naknadu imovinske štete na način kako je to i odlučeno pobijanom prvostupanjskom presudom, na temelju članka 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), kao naknadu izmakle koristi.
11. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
12. U pogledu postavljenog pravnog pitanja ovaj sud ocjenjuje da je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.
13. Revident tumači predmet Statileo protiv Republike Hrvatske odnosno predmet Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske na način da je ESLJP u njima istaknuo da bi naknada imovinske štete trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine koju je sud našao primjerenom i iznosa primjerene najamnine i da smatra da primjerena najamnina u svakom slučaju nije tržišna najamnina.
14. Navedeno pravno shvaćanje tuženice nije pravilno.
15. U presudi Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske (toč. 64.) Europski sud za ljudska prava je ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati, kao što to čini revident, sa pojmom pravične naknade, jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojem bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija a što bi dovelo do pravne neosiguranosti.
16. Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tužene već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, tužena nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP.
17. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.
18. Konačno, u citiranim predmetima Europski sud za ljudska prava dosudio je strankama naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, što potvrđuje pravilnost shvaćanja ovog suda.
19. Sve prethodno predstavlja reafirmaciju pravnog shvaćanja kojega je ovaj sud već izrazio u odlukama poslovnih brojeva Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., Rev- 106/2024-2 od 12. lipnja 2024. (etc.) i ovaj sud ne vidi razloga odstupiti od recentne i već ustaljene prakse.
20. Stoga je valjalo, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, riješiti kao u izreci tj. odbiti reviziju.
Zagreb, 3. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
dr.sc. Jadranko Jug
