REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4553/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate 1.997,07 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/2023-10 od 9. listopada 2024., 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/2023-10 od 9. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.997,07 EUR, sa zateznim kamatama (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.347,13 EUR sa zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je FP sklopio s tužiteljem 19. prosinca 2019. Ugovor o ustupu tražbine, kojim mu je izvršen ustup tražbine po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je predmet spora zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu broj 320-50-3067854 od 28. rujna 2005. (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili tuženik i FP u valuti CHF. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da su FP i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine od 26. lipnja 2019. kojim je FP ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštetnih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju, kao i da je tražbina odrediva i nije strogo osobne naravi te može biti predmet ustupa. Sud je zaključio da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine i da nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a tužitelj nije, kao i da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, a tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Utvrdio je da se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) primjenjuje u ovom postupku jer da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine, a to stoga što se prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) odredbe tog Zakona primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegovog stupanja na snagu. Također sud je zaključio da je i na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09; dalje: ZZP) vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja presuda je pravomoćna, stoga da se pravna shvaćanja zauzeta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni Ugovor. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 28. rujna 2005., u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik s druge strane nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač FP dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio iz dokaza saslušanog svjedoka FP. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog sa FP nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču te s obzirom na to da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to je prvostupanjski sud utvrdio da se utvrđenja iz presude poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Prigovor zastare ocijenio je neosnovan jer da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos. Visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna.

3. Protiv pobijane presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, ne dajući za to razloge. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navodi da je sud primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je odredbom čl. 502.a st. 4. ZPP-a propisano da se odredbe glave tridesetdruge Zakona o parničnom postupku o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne primjenjuju u slučajevima za koje je posebnim zakonom propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je uređeno Zakonom o parničnom postupku. Navodi da su odredbe glave tridesetdruge zakona o parničnom postupku stupile na snagu 1. srpnja 2013., a da je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut 4. travnja 2012. pa se u smislu vezanosti sudova odlukama u postupku kolektivne zaštite može eventualno primijeniti odredba čl. 138.a ZPP-a. Ističe da je sud pogrešno zaključio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije jer da tužitelj ugovorom o cesiji nije mogao steći utuženu tražbinu jer se radi o tražbini strogo osobne naravi koja se protivi prenošenju. Ističe da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nemaju nikakav učinak na tužiteljeva prava i potraživanja, kao i da je tuženik tijekom postupka iznio niz prigovora koji ukazuju da postoji niz okolnosti zbog kojih osporene odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a da sud pogrešno smatra da osnovanost tužbenog zahtjeva nije upitna. Ukazuje na to da je u postupku tvrdio da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 81., čl. 326. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a i čl. 96., čl. 99. i čl. 118. ZZP-a. Navodi da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Tuženik navodi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je ugovor ispunjen, a osporene odredbe su djelomično ništetne i manjeg značaja. Smatra da je tuženik od trenutka stjecanja bio pošten stjecatelj i da se poštenje presumira, a da nije jasno zašto sud smatra da bi bio nepošten. Pobija i odluku o trošku. Smatra da za vođenje postupka nije bio potreban podnesak tužitelja od 28. ožujka 2024. u kojem tužitelj ponavlja prethodno iznesene navode. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troška postupka i troška žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da su žalbeni navodi neosnovani te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezano s učincima pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje tužitelj potražuje na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 19. prosinca 2019. kojim je FP ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju.

9. Između stranaka nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik dana 28. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3067854, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nije sporno ni da su tužitelj i FP **.**.2019. sklopili Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Sporno je, je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, je li nastupila zastara potraživanja, te osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

12. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i predmetni ugovor. Također, sud je pravilno primijenio i odredbu čl.138.a ZZP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Suprotno žalbenim navodima, kojima tuženik ističe da se u ovom predmetu ne radi o postupku koji je potrošač osobno pokrenuo pa da se odredba čl. 138.a ZZP-a ne može primjenjivati. Naime, navedena odredba primjenjiva i na konkretnu situaciju, kada se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora. Radi se o prenosivoj tražbini na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a, a ne radi se o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, niti se radi o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Dakle, radi se o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koje je FP kao korisnik kredita, odnosno potrošač na koga se odnose učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenio na tužitelja.

14. Na temelju odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni navodi koji osporavaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tako i u presudama ovog suda poslovni broj Pž-5366/2021 od 25. siječnja 2023. i dr., te odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023 od 19. prosinca 2023. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024.

15. Žalitelj osporava i pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP-a koji glasi: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Sud je, u tijeku postupka saslušao korisnika kredita FP koji je iskazao da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu (kredit za automobil), da je Auto kuća „F“, sve riješila za njega i da su mu u Auto kući rekli da sklopi Ugovor o kreditu kod tuženika i predložili da to bude u švicarcima, na što je pristao i nije niti išao kod tuženika.

17. Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao o spornoj odredbi, odnosno da se nije pregovaralo o predmetnoj klauzuli kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita veže uz valutu švicarski franak i da su korisniku kredita bili predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. S obzirom na to da tuženik nije predložio druge dokaze kojima bi dokazao suprotno, odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 4. ZZP-a o toj činjenici je sud odlučio pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga, protivno žalbenim navodima, žalitelju je bilo omogućeno raspravljati pred sudom i predlagati dokaze koji su i izvedeni.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018. kada je odlučeno o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) do podnošenja tužbe u ovom postupku 9. veljače 2023. nije istekao petogodišnji zastarni rok, stoga je taj žalbeni navod neosnovan. Tako i prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF“ od 31. siječnja 2022. Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

19. Neosnovan je žalbeni navod da se ništetnost više ne može isticati jer je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti, kao i da bi se radilo o zabrani manjeg značenja sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a. Neovisno o činjenici što je ugovor ispunjen, u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja, kako to smatra tuženik, stoga tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora.

20. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, s obzirom da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi. Budući da visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, te da je utuženi iznos koji je FP platio i prenio na tužitelja tuženik stekao bez pravne osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da taj iznos tužitelj osnovano potražuje od tuženika.

21. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita, stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju pa posljedično tome kamate na pojedine iznose dosudio od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove.

22. Pravilna i zakonita je odluka o trošku postupka koji je dosuđen tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Žalbeni navod da tužitelj nema pravo na trošak za sastav podneska od 28. ožujka 2024. po Tbr.8.1. nije osnovan jer se suprotno navodima žalitelja radilo o obrazloženom podnesku u kojem se nisu ponavljali navodi iz ranijih podnesaka.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak