Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2389/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnik OE dipl. pravnik, protiv tuženika PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Mamilović, odvjetnik u Našicama, radi iseljenja iz stana i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj P-235/2021-14 od 14. lipnja 2024., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj P-235/2021-14 od 14. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da iseli iz stana na adresi [adresa] (stan broj 25 na 7. katu površine 39,19 m²) u [adresa], upisanog u ZK uložak [broj ZK uloška], Kč. Br: [katastarska čestica], katastarska općina [katastarska općina], i tako slobodnog od osoba i stvari preda na raspolaganje tužitelju, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 3.135,20 kuna s osnove neplaćene najamnine sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudi odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim mu nije dosuđena naknada neplaćene najamnine zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim mu je naloženo da iseli, kao i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim mu nisu dosuđeni troškovi postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.4. Žalbe su neosnovane.

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi same sebi ni razlozima presude. Presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 414,79 eura na ime najamnine.

5. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je donio pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži iseljenje, a odbio zahtjev za naknadom troškova najamnine, i to nakon što je utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj vlasnik stana na adresi [adresa] (stan broj 25 na 7. katu) [adresa], površine 39,19 m²,

- da tuženik koristi predmetni stan i da je u posjedu tog stana za koji ne plaća najamninu,

- da tužitelj i tuženik nemaju sklopljen ugovor o najmu predmetnoga stana,

- da je tužitelj 24. veljače 2021. uputio dopis tuženiku na adresu predmetnog stana te ga obavijestio kako je vlasnik stana kojega on bespravno koristi i pozvao ga da preda stan slobodan od osoba i stvari u posjed vlasnika stana.,

- da iz kartice potraživanja od 18. listopada 2021. proizlazi da je tužitelj evidentirao tuženika u svojim poslovnim knjigama kao korisnika stana i da mu tuženik s osnove najma od 1. travnja 2021. do 1. listopada 2021. duguje iznos od 3.135,20 kuna,

- da je kupoprodajnim ugovorom između ŠE kao prodavatelja i PE kao kupca od 12. svibnja 1999. tuženik kupio predmetni stan koji je tada glasio na adresu [adresa] te da prema članku IV. predmetnog ugovora prodavatelj jamči kupcu da je nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, a koji ugovor je 1. lipnja 1999. ovjeren po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz [adresa],

- da je iz dopisa Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje od 10. svibnja 2017. upućenog Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru razvidno da Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje navodi, između ostaloga, da je tuženik ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje po Zakonu o područjima posebne državne skrbi i dobio na korištenje stan na adresi [adresa] u vlasništvu Republike Hrvatske kojim gospodari i upravlja Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje,

- da je prije tužitelja vlasnik stana bila Republika Hrvatska te da je na temelju nagodbe broj N-DO-25/2017-2 od 14. lipnja 2017. vlasništvo predmetnog stana stekao tužitelj,

- da je predstavnika stanara BE u svojoj izjavi od 22. veljače 2021. s preslikom fotografije ulaznih vrata predmetnoga stana naveo da stan koristi PE, odnosno da ima ključeve od stana ali da u stanu ne stanuje i da ga nije dugo vidio,

- da iz očitovanja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 5. ožujka 2024. proizlazi da [adresa] s PE nema sklopljen ugovor o najmu stana za predmetni stan na adresi [adresa] i da je PE u posjedu stana bez pravnog temelja,

- da je tuženik u svom iskazu naveo da je u rujnu 1997. došao raditi u [adresa], da mu je bilo naporno putovati iz [adresa] do [adresa] pa da je odlučio kupiti stan u [adresa]. Predmetni stan da se nalazio u centru [adresa] u zgradi "Ljepotica" koja se nalazi u [adresa], koja je bila obnovljena. Također, da mu je poznato da su stanovi dani na korištenje vlasnicima stanova koji su prije živjeli u njima, a predmetni stan da je bio u vlasništvu gospođe ŠE, s kojom je bio u dobrim odnosima, a ona da je imala ključeve stana i da je živjela u njemu prije rata a poslije obnove da nije. S njom da je dogovorio kupoprodaju 1999. godine, pri čemu da je znao da je ona imala neke papire i da je vlasnik stana, iako da nije znao je li bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ali on da se nikada nije na temelju tog ugovora pokušao upisati kao vlasnik stana. Jednom prilikom da mu se javio Fond za stambeno zbrinjavanje te da su mu rekli da je to njihov stan i da kao korisnik stana treba s njima sklopiti ugovor o korištenju stana odnosno o stambenom zbrinjavanju što da je i učinio, prije 10-15 godina kada su oni postali vlasnici stana, pa da ga je on na temelju tog ugovora koristio. S Republikom Hrvatskom da nije imao sklopljen ugovor o najmu stana a niti ima ugovor s tužiteljem, ali do 2021. godine da mu nitko nije osporavao posjed tog stana i da je 25 godina u mirnom posjedu bez ometanja, kao i da je uredno plaćao sve režije za stan koje glase na njegovo ime,

- da ŠE nije bila vlasnik predmetnoga stana.

6. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], da je tuženik u posjedu predmetnoga stana, da između tužitelja i tuženika ne postoji ugovor o najmu predmetnoga stana i da tuženik nikada nije plaćao najamninu za predmetni stan, pa je smatrao da su ispunjene sve potrebne pretpostavke iz odredbe članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na iseljenje. Međutim, prvostupanjski je sud smatrao da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja s osnove troškova najamnine jer na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi visinu tužbenog zahtjeva za isplatu, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno članku 221.a ZPP-a, taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

7. Odredbom članka 161. stavak 1. ZV-a propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Odredbom članka 162. stavak 2. ZV-a određeno je da bi u postupku pred sudom vlasnik stvari ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Tužitelj je u postupku pred prvostupanjskim sudom prema utvrđenjima prvostupanjskog suda dokazao svoje isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini, te posjed i faktičnu vlast tuženika na predmetnim nekretninama, pa ima pravo zahtijevati predaju posjeda na temelju odredbi članka 161. stavak 1. i 162. stavak 1. ZV-a.

8. Da bi tuženik mogao osnovano odbiti zahtjev tužitelja da mu predaju posjed predmetne nekretnine morao bi osnovano istaknuti bar jedan od prigovora koji su predviđeni odredbama članka 163. stavak 3. ZV-a. Radi se, naime, o prigovorima koji zahtjev tužitelja negiraju (da tužitelj nije vlasnik stvari), prigovorima koji zahtjev ukidaju (npr. da je tuženik isključivi vlasnik sporne nekretnine) ili prigovorima koji zahtjev tužitelja odgađaju. U konkretnom slučaju, tuženik je istaknuo da tužitelj nije vlasnik već da je vlasnik upravo tuženik i da ima pravnu osnovu korištenja tog stana.

9. Razmatrajući prigovor tuženika o njegovom pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini i pravu na korištenje tog stana prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi naveo kako je tužitelj vlasnik stana prema stanju zemljišne knjige, dok tuženikov ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije podoban za upis prava vlasništva jer njegova prednica nije bila vlasnica predmetnog stana niti u vrijeme sklapanja ugovora. Isto tako, prvostupanjski je sud naveo da tuženik kao pravni temelj korištenja stana navodi i činjenicu da mu je Fond za stambeno zbrinjavanje dao na korištenje predmetni stan, međutim, bez dokaza na tu okolnost, pa je taj sud zaključio da tuženik nema pravnu osnovu korištenja predmetnog stana.

10. Prvostupanjski je sud uvažavajući sve navedeno po ocjeni ovog suda pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za predajom u posjed predmetne nekretnine odnosno iseljenjem tuženika iz predmetne nekretnine utemeljeno na zakonu, usmjereno na postizanje zaštite prava vlasništva tužitelja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev jer je pravilno utvrdio pravo vlasništva tužitelja te otklonio sve prigovore tuženika, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja.

11. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje nekretnine, za navesti je da je pobijana odluka i u tom dijelu pravilna i zakonita.

11.1. To iz razloga jer radi ocjene tog dijela zahtjeva tužitelj mora dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju na koju vlasnik ima pravo, što u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao. Stoga je za odgovoriti tužitelju na njegove navode koje ponavlja u svojoj žalbi da je i po ocjeni ovog suda visina najamnine ne proizlazi iz dostavljene vjerodostojne isprave jer tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da je izdavao račune i da bi te račune dostavljao tuženiku na ime najamnine, pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza pri čemu je izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio.

12. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom na to da žalitelji takve zaključke nisu uspjeli dovesti u ozbiljnu dvojbu ni svojim žalbama, prvostupanjski je sud, i po pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, pravilno raspravio i utvrdio odlučne činjenice prava vlasništva tužitelja i posjed i kvalitetu tog posjeda tuženika prema dokazima koje su stranke tijekom postupka predložile, što ukazuje da je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev za iseljenje, kao što je pravilno odbio tužbeni zahtjev na isplatu.

13. Žalbeni navodi u biti predstavljaju iznošenje vlastite ocjene predmeta spora suprotnih pravilnim zaključcima prvostupanjskog suda koji je dao jasna obrazloženja utemeljena na izvedenim dokazima i na pravilima o teretu dokaza, pa nisu od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

14. Odluka o naknadi parničnog troška, sadržana u pobijanoj točci III. izreke presude je pravilna i zakonita, s tim da je ni žalitelji svojim žalbama posebno ne pobijaju.

15. Slijedom navedenog trebalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. stavka 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 3. prosinca 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević