REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2211/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB za djelatnost marina d.d. Rijeka, R. Strohala 2, OIB: 17195049659, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, Trpimirova 31, protiv tuženika LINEA BLUE d.o.o. Koprivnica, Basaričekova 3, OIB: 69950862531 (kao pravni sljednik HIDROENERGIJA SKELA d.o.o. Koprivnica, Basaričekova 3, OIB: 64331981926), kojeg zastupa punomoćnik Pavao Mrkonjić, odvjetnik u Zagrebu, Ante Topić Mimare 24, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-69/2024-18 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-69/2024-18 od 22. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 25.123,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.658,57 EUR (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je ovu presudu donio na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), a nakon što je utvrdio da je tuženik u utuženo vrijeme konzumirao usluge iz (tri) Ugovora za usluge veza. Te Ugovore (za 2018., 2019. i 2020. godinu) sklopili su tužitelj i tuženikov prednik. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim (čl. 228. i čl. 240. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

3. Budući da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 6.324,39 EUR, prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena za taj iznos (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

4. Odluka o zahtjevu za naknadu parničnih troškova donesena je na temelju odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a.

5. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. On je tako ponovno osporio osnovu i visinu tražbine te istaknuo prigovor zastare. Uz to, on je nadodao da je početkom 2019. godine brod kao objekt leasinga prešao u vlasništvo društva PBZ Leasing d.o.o. pa jedino ono može biti pasivno legitimirano.

7. Tuženikova žalba nije osnovana.

8. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

9. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti (sniženog) tužbenog zahtjeva. Ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude i njeno vrlo detaljno obrazloženje, koje u cijelosti sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima. Jednako tako, ovaj sud kod donošenja pobijane presude ne nalazi bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje tuženik upućuje u žalbi. Zbog svega toga, ovaj sud prihvaća kao pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje pa se u ovoj odluci poziva i na obrazloženje pobijane presude.

10. Predmet ovog spora proizlazi iz tri Ugovora o korištenju godišnjeg veza u moru u ACI marini Split, a koje su sklopili tužitelj i tuženikov prednik. Konkretnije, riječ je o Ugovoru broj 636476316-116/18 o korištenju veza od 6. travnja 2018., za usluge veza u moru u ACI marini Split, za razdoblje od 6. travnja 2018. do 5. travnja 2019., za naknadu u iznosu od 85.953,60 kn; o Ugovoru broj 69029716-113/19 o korištenju veza od 6. travnja 2019., za usluge veza u moru u ACI marini Split, za razdoblje od 6. travnja 2019. do 5. travnja 2020., za naknadu u iznosu od 85.953,60 kn; te konačno o Ugovoru broj 743501316-54/20 o korištenju veza od 6. travnja 2020., za usluge veza u moru u ACI marini Split, za razdoblje od 6. travnja 2020. do 5. travnja 2021., za naknadu iznosu od 88.113,60 kn.

11. Prema sadržaju tuženikove žalbe, među strankama je sporna osnova i visina (sniženog) tužbenog zahtjeva.

12. Međutim, ocjenom utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti (čl. 8. ZPP-a), a posebno oslanjajući se na dokumentaciju priloženu u spisu (Ugovori te isprave iz predstečajnih postupaka koji su se vodili nad tuženikovim prednicima, list 11. -17., 43.-55. spisa) i ovaj sud nalazi da je tuženik koristio vez u moru u ACI marini Split, u utuženom razdoblju. Tužitelj je suprotno tuženikovom mišljenju, tu činjenicu dokazao, dok tuženik do zaključenje glavne rasprave nije dokazao svoje suprotne tvrdnje (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

13. Tuženik je u žalbi, izražavajući nezadovoljstvo pobijanom presudom, ukazao na to da prvostupanjski sud kod odlučivanja nije uzeo u obzir sadržaj njegovog podneska od 6. veljače 2024. U tom podnesku, tuženik se pozvao na to da je početkom 2019. godine brod prešao u vlasništvo društva PBZ leasing d.o.o. te je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije i predložio dokaze u prilog tome. No, obrazloženje pobijane presude demantira ove tuženikove žalbene navode. Prvostupanjski sud je taj podnesak uzeo u obzir i odlučio o spomenutim tuženikovim prigovorima na način da ih je ocijenio neosnovanim. Budući da sadržaj naprijed označenih Ugovora o korištenju veza potvrđuje da je upravo tuženik preuzeo obvezu plaćanja ugovorene naknade za vez tužitelju, to je prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda, pravilno i zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju (sniženu) utuženu naknadu.

14. Prvostupanjski sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a). Upravo je tako prvostupanjski sud i odlučio kada nije izveo tuženikove dokaze saslušanjem svjedoka CG, ČG. Uostalom, izvođenjem tih pobrojanih dokaza, u ovoj pravnoj stvari ne bi se doprinijelo dokaznom postupku. To ne bi bilo od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o osnovanosti (sniženog) tužbenog zahtjeva. Zato ovaj sud ne nalazi propuste u postupanju prvostupanjskog suda prilikom izvođenja dokaza.

15. Primjenom trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 228. ZOO-a, kao i odredbi čl. 240. i čl. 245. st. 1 ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i tuženikov prigovor zastare. Naime, utvrđene činjenice i raspoloživi dokazi potvrđuju da je tuženikov prednik u predstečajnom postupku koji se nad njime vodio, priznao utuženu tražbinu 9. siječnja 2019. (dužnikovo očitovanje, list 43. spisa). Time je došlo do prekida zastare. Kako je tužitelj tužbu podnio 23. travnja 2021. i više je nego jasno da nije došlo do zastare utužene tražbine.

16. Pravilnost odluke o troškovima postupka tuženik nije osnovano doveo u pitanje. Prvostupanjski sud je taj dio odluke detaljno obrazložio, navođenjem parničnih radnji za koje je dosudio trošak te osnovu i visinu troškova za svaku radnju pojedinačno (čl. 154. i 155. ZPP-a).

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP-a).

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac