Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1261/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice BSC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog društva Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-249/2024-5 od 28. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-249/2024-5 od 28. lipnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke i u točki III. izreke za iznos od 1.697,40 EUR (slovima: tisuću šesto devedeset sedam eura i četrdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki III. izreke za iznos od 720,22 EUR (slovima: sedamsto dvadeset eura i dvadeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate tako da se za taj iznos odbija zahtjev tužiteljice.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Točka IV. izreke presude i rješenje kojim je utvrđeno da je tužba djelomično povučena nisu bili predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.342,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.417,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev za nadoknadu troškova u preostalom dijelu.

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio i rješenje čija izreka glasi: „Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 41,35 eura.“

2. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. srpnja 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom i obveže ju na naknadu parničnog troška i troškova žalbe, ili da podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama te su isti u proturječnosti s provedenim dokazima, a osobito s ispravama koje su pročitane u spisu, zbog čega se istu ne može ispitati.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužiteljica je tužbom tražila utvrđenje ništetnima dijela odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3207177207 od 8. kolovoza 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Na temelju utvrđene ništetnosti potraživala je isplatu iznosa od 17.650,85 kuna, odnosno 2.342,67 eura, kao više plaćenog po ništetnim ugovornim odredbama te zakonsku zateznu kamatu na mjesečne više plaćene iznose od dana plaćanja istih pa do isplate.

6.1. Prvostupanjski sud je donio presudu broj P-2244/2019 od 16. lipnja 2023. kojom je utvrdio ništetnim dijelove članka 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2006., naložio tuženiku da tužiteljici plati iznos od „2.342,67/17.650,85 eura“ sa zakonskom zateznom kamatom kako je to bilo specificirano od dana plaćanja pa do isplate i, naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 517,42 eura/3.898,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odbijen je zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te je donio i rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe.

6.2. Povodom žalbe tuženika odlukom ovog suda broj Gž-1361/2023-2 od 6. veljače 2024. potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost dijela članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, dok je ista ukinuta u dijelu u kojem se traži isplata, kao i u odluci o naknadi parničnog troška zbog počinjene bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Isto tako, ukinuto je i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe.

6.3. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je na temelju ranije provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja utvrdio da je tužiteljica tuženiku u vremenskom periodu od 15. studenog 2007. do 15. srpnja 2015. zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a u odnosu na početnu kamatnu stopu, prilikom isplate kredita platila veći iznos od 2.342,67 eura. Isplata navedenog iznosa temelji se na utvrđenju da su dijelovi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetni jer je u njima ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, a u kojem dijelu je pravomoćno potvrđena ranija presuda broj P-2244/2019 od 16. lipnja 2023.

6.4. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023. da u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi pojedinog ugovora, a koje nemaju za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, zastara počinje teći od trenutka kada je otpala pravna osnova temeljem koje je tuženik stekao određeni, u ovom slučaju, novčani iznos, a to je u trenutku utvrđenja ništetnosti određene odredbe, odnosno u trenutku donošenja presude kojom je utvrđena ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu.

6.5. Odbijen je zahtjev tužiteljice da se od utvrđenog iznosa kao više plaćenog temeljem ništetnih odredbi odbije negativna razlika, odnosno iznos kada je kamata bila niža u odnosu na početno ugovorenu kamatu jer da tuženik nije potrošač te ne uživa zaštitu potrošača, a pored toga je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik nepoštenim ugovornim odredbama postupao na štetu tužitelja kao potrošača pa se stoga ne može pozivati na činjenicu tzv. „negativnih razlika“ jer u tom dijelu nije za tuženika nastupila neravnoteža na njegovu štetu.

6.6. Na dosuđeni iznos glavnice koja se sastoji od pojedinačnih mjesečnih iznosa primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer se tuženika ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

6.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), uz uvećanje za trošak vještačenja u sudskom postupku i trošak preliminarnog vještačenja.

7. Tuženik u svojoj žalbi iznosi iste žalbene razloge koje je iznosio i u svojoj žalbi protiv presude prvostupanjskog suda broj P-2244/2019 od 16. lipnja 2023., pa se većim dijelom žalba tuženika iscrpljuje u tumačenju zbog čega se tužiteljici ne može priznati status potrošača i zbog čega nisu ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te se iznosi stav o zastari i o tijeku zakonskih zateznih kamata koji je protivan ustaljenoj sudskoj praksi u ovoj vrsti postupaka. Također ponavlja kako tužiteljici nisu mogli biti dosuđeni oni iznosi koje je netko drugi uplatio na ime kredita te se osporava odluka o naknadi parničnog troška jer da prvostupanjski sud uopće nije trebao prihvatiti troškovnik tužiteljice jer nije dostavljen putem e-komunikacije, a pored toga da za podnesak od 12. listopada 2022. tužiteljici nije trebao biti dosuđen trošak jer da taj podnesak ne sadrži nikakvu obrazloženu pravnu argumentaciju, već sadrži tužbeni zahtjev te da joj također nije trebalo priznati trošak izrade vlastitog vještačenja izvan postupka jer da je za sud mjerodavno vještačenje koje je provedeno u sudskom postupku. Zbog svega toga da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, odnosno pogrešno utvrđeno pa je time i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

7.1. O statusu tužiteljice kao potrošača, o svim razlozima kojima se osporavala ništetnost dijela članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, o pitanju zastare, kao i o pitanju tijeka zakonske zatezne kamate odgovoreno je u presudi ovog suda broj Gž-1361/2023-2 od 6. veljače 2024. kada je ovaj sud razmatrao žalbu tuženika protiv presude broj P- 2244/2019 od 16. lipnja 2023. i kojom je ta presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi konkretnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a na temelju kojeg utvrđenja je tužiteljica i tražila isplatu temeljem članka 1111. ZOO-a onog što je platila po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga ovaj sud smatra da u odnosu na te žalbene razloge nije potrebno ponovo iznositi stavove i argumente ovog suda jer je o tome već jednom riješeno.

7.2. Isto tako, i u odnosu na tvrdnju tuženika da bi trebalo priznati i negativne razlike, odnosno od pozitivnih razlika kada se kamatna stopa mijenjala na više odbiti negativnu razliku kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope, ovaj sud je već ranije izrazio svoj stav, međutim, i ovdje treba ponoviti da tuženik prema važećoj sudskoj praksi ne bi imao pravo na negativnu razliku jer tužiteljica ništa nije stekla i jer je tuženik sam odgovoran za ništetnost odredbi na temelju kojih je došlo do pozitivnih i negativnih razlika. Pored toga, iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da se iznos tužiteljice umanji za iznose po osnovu tzv. negativne razlike, tuženik istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, a upućivanje tuženika u podnescima o potrebi uzimanja u obzir tzv. negativnih tečajnih razlika ne može se smatrati konkretnim i određenim dispozicijama u smislu prethodno navedenih prigovora.

7.3. U ovoj žalbi tuženik ne osporava računski obračun kojeg je sačinio vještak, međutim, ističe kako se zakonska zatezna kamata na pojedine mjesečne iznose više plaćenog nije mogla priznati od dana plaćanja, već od prvog idućeg dana jer da je tek tada tuženik eventualno došao u zakašnjenje. U odnosu na navedeno treba reći da kod stjecanja bez osnova prema članku 1115. ZOO-a ako je stjecatelj nepošten, on pored glavnice mora platiti i kamatu i to od dana stjecanja. Ako je tužiteljica uplatila iznos čiji dio tuženik istoj mora vratiti, primjerice 15. studenog 2007., tada je on navedeni iznos stekao tog 15. studenog 2007., a ne dan kasnije, pa je pravilno prvostupanjski sud, smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem jer je sam doveo do nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, svojim postupanjem, dosudio zakonsku zateznu kamatu na više plaćene mjesečne iznose od njihovog dospijeća, a to je dan plaćanja, pa do isplate.

7.4. U odnosu na tvrdnju tuženika da se tužiteljici ne bi trebali dosuditi oni iznosi koje je za nju platio netko drugi ili oni iznosi za koje se uopće ne zna tko ih je platio, treba reći da je konkretan Ugovor zaključen između tužiteljice i tuženika, da je tužiteljica bila u obvezi prema tuženiku vraćati kredit u određenim mjesečnim anuitetima, pa je po ocjeni ovog suda u ispunjenju navedenog Ugovora nebitno tko je uplatio mjesečni anuitet. Činjenica je da je tu uplatu tuženik primio i istu nije odbio, dakle, primio je ispunjenje kao da je isto učinila tužiteljica, pa stoga i tužiteljica ima pravo na vraćanje onog što je više plaćeno zbog ništetnih ugovornih odredbi.

8. Međutim, djelomično je u pravu tuženik u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao nagradu za rad njezinog punomoćnika za sastav tužbe, za pristup na tri ročišta i za sastav jednog podneska. Za podnesak od 12. listopada 2022. kojim je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev nakon financijskog vještačenja, trebalo je priznati trošak primjenom Tbr.8.4. Tarife u iznosu od 50,00 EUR, jer se isti ne može smatrati podneskom iz Tbr. 8.1. Tarife, odnosno kako je već rečeno istim je samo postavljen konačan tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je tužiteljici priznao samo trošak pristojbe na tužbu, ali ne i na presudu, međutim, kako tužiteljica nije podnijela žalbu protiv odluke o trošku, to se povodom žalbe tuženika navedena greška prvostupanjskog suda ne može ispravljati. Pogrešno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao troškove preliminarnog vještačenja u iznosu od 132,72 eura, jer taj trošak se ne može staviti na teret tuženika (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1111/2024-2 od 24. listopada 2024.), s obzirom da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva i da je u prvostupanjskom postupku provedeno financijsko vještačenje na temelju kojeg je i donijeta prvostupanjska odluka. Pored toga, prvostupanjski sud je i pogrešno zbrojio iznose koje je priznao kao trošak postupka.

8.1. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao nagradu za rad njezinog punomoćnika i to za sastav tužbe, za zastupanje na tri ročišta i za sastav jednog podneska, za svaku radnju po 200,00 eura, dok mu za sastav podneska od 12. listopada 2022. treba priznati iznos od 50,00 EUR, što ukupno iznosi 1.050,00 eura i iznos PDV-a od 262,50 eura. Tim iznosima treba dodati iznos pristojbe na tužbu od 53,09 eura i troškova vještačenja u iznosu od 331,81 eura pa ukupan trošak kojeg je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.697,40 eura, za koji iznos je pobijana odluka i potvrđena, dok je zahtjev tužiteljice odbijen za iznos od 720,22 eura.

9. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

10. Iako je tuženik djelomično uspio sa svojom žalbom, s obzirom na neznatan uspjeh istom se ne dosuđuje trošak sastava žalbe.

11. Točka IV. izreke presude i rješenje kojim je utvrđeno da je dio tužbe povučen nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković