REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3097/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Novi Sad, [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Bukić, odvjetnici iz Šibenika, protiv tuženih VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i HĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obojica zastupanih po punomoćniku Ivanu Rudeu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rude i partneri d. o. o. Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-841/2021-4 od 28. veljače 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-66/2020 od 31. ožujka 2021., na sjednici održanoj 3. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-841/2021-4 od 28. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 66/2020 od 31. ožujka 2021. postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. Da li ima mjesta primjeni čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (i prijašnjih relevantnih odredbi čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima -"Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/9, i čl. 30. istog Zakona) u smislu utvrđenja da bi određena stranka stekla pravo vlasništva nekretnina dosjelošću – poštenim posjedovanjem kroz period od barem 20 godina, ukoliko je u sudskom postupku nedvojbeno utvrđeno kako stranka koja se na stjecanje tog prava poziva, nalazi u samostalnom posjedu nekretnina u periodu preko 20 godina i ujedno je ta stranka upisana (odnosno njezin pravni prednik) u zemljišnim knjigama preko 20 godina, a nikad u tom periodu nije od osobe koja tvrdi da ima jače pravo na posjed (niti od bilo koje druge osobe) pozivana da preda nekretninu u posjed, niti joj je osporavano pravo na posjed.
2. S obzirom da se poštenje pretpostavlja, na kome je teret dokaza da je posjednik i prije dostave tužbe na predaju u posjed bio nepošten?
3. Jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanja spisa kao i u ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, uz to i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene - odnosno mogu li sudovi bez pozivanja na određenu materijalno pravnu odredbu tj. bez pravne osnove (i bez jasnog obrazloženja) utvrditi da je netko (tužitelj) vlasnik određene nekretnine?“ pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP navodeći da je riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu a u pogledu kojih pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda. Ujedno se poziva i na razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP navodeći da su im pobijanom presudom zbog osobito teških povreda odredaba ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija).
2. Odgovorom na prijedlog tužitelj osporava navode iz prijedloga i predlaže da se odbije.
3. Postupajući u skladu sa čl. 385.a i 387. ZPP, ovaj revizijski sud je zaključio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
3.1. Prilikom postavljanja prethodno citiranih pravnih pitanja tuženici zanemaruju okolnost da se pobijana odluka temelji na ocjeni suda prema kojoj je pravni prednik tužitelja vlasništvo spornih stanova stekao za 1986. temeljem građenja prema odredbama (čl. 24.) Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/96) i to prije nego su ih tuženici kupili i upisali se kao vlasnici u zemljišnim knjigama. Nadalje, također zanemaruju ocjenu suda u pogledu njihovog saznanja da su sporne nekretnine kupili od nevlasnika u svezi čega je protiv prodavatelja vođen i kazneni postupak o kojem su tuženici imali saznanja i da stoga nisu bili savjesni.
3.2. Stoga i odluke na koje se tuženici u smislu razloga važnosti (čl. 387. st. 3. ZPP) pozivaju ne koincidiraju u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja.
4. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
5. U odnosu na navode tuženika da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženici nisu imali pravično suđenje.
7. Nadalje, tuženici nisu učinili vjerojatnim da bi nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja i primjene relevantnih odredbi materijalnog prava povrijedili temeljno pravo na mirno uživanje vlasništva (čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju). Sudovi su u svojim odlukama iznijeli razloge u pogledu tumačenja zakonskih odredbi na kojima temelje svoju odluku u odnosu na stjecanje prava vlasništva tužitelja i nesavjesnost tuženika koji razlozi navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije nisu dovedeni u pitanje.
8. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen. U odnosu na razloge predviđene čl. 385.a st. 2. ZPP tuženici nisu učinili vjerojatnim da bi im pobijanom odlukom bila povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, te je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.
Zagreb, 3. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
