1              Poslovni broj: I Kž-370/2023-4

Poslovni broj: I Kž-370/2023-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. K.-R., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-31/2022. od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. K.-R. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi T. K.-R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva, iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., pa je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 godine.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u kaznu na koju je optuženik osuđen uračunato je vrijeme od uhićenja 3. do 4. lipnja 2020.

 

1.2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom T. K.-R. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja mjera može trajati najdulje 3 godine.

 

1.3. Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom T. K.-R. da isplati na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku I.M. L. j.d.o.o. iznos od 106,00 eura /800,00 kuna.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. ZKP/08. optuženom T. K.-R. naloženo je snositi trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 504,00 eura1/3.800,00 kuna te paušalni trošak od 66,00 eura1/497,28 kuna, s tim da se na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi T. K.-R. u cijelosti oslobađa troškova kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja po službenoj dužnosti o visini kojih će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri te optuženik zbog odluke o kazni.

 

2.1. Državni odvjetnik predlaže da se pobijana presuda preinači te optuženiku izrekne stroža kazna zatvora, jer da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj postojećih otegotnih okolnosti, a posebno u odnosu na intenzitet i bezobzirnost počinjenog djela te raniju osuđivanost, pa da okolnosti počinjenja djela ukazuju na potrebu izricanja strože kazne, a dosadašnja osuđivanost i izricanje dodatne sigurnosne mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne iz članka 76. KZ/11., a sve s ciljem ostvarenja specijalne i generalne prevencije.

 

2.2. Optuženi T. K.-R. žali se po branitelju B. Š., odvjetniku u Z., zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se istom izrekne blaža kazna zatvora. Smatra da je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti pogotovo stoga što na strani optuženika postoje pozitivne promjene u vidu namjere stalnog zaposlenja, zbog čega bi i blaža kazna od izrečene postigla svrhu specijalne i generalne prevencije uz provođenje izrečene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o drogi.

 

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Prije svega treba istaći da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u povodu podnesenih žalbi, pobijanu presudu ispitao u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., tj. postoji li povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 6., 9.-11. i članka 468. stavak 2. ZKP/08. te je li rasprava provedena suprotno odredbama zakona i održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te da li je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, te je ovaj sud utvrdio, kako nije počinjena niti jedna navedena povreda, bilo formalne ili materijalne naravi.

 

6. Nisu u pravu niti državni odvjetnik, niti optuženik kada predlažu strože, odnosno blaže kažnjavanje optuženika.

 

7. Protivno žalbenim navodima, a u odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao.

 

8. Tako je prvostupanjski sud određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti uzeo u obzir i pravilno cijenio optuženiku kao olakotnu okolnost priznanje kaznenog djela, čime je izrazio kritičnost prema ovakvom protupravnom ponašanju, dok njegovu ovisnost o psihoaktivnim tvarima smatra, da nije odlučna pri odmjeravanju kazne, jer je tempore criminis bio ubrojiv, a kao otegotna okolnost cijenjena je dosadašnja višestruka osuđivanosti zbog istih i istovrsnih kaznenih djela. Isto upućuje na zaključak da je optuženom T. K.-R. činjenje kaznenih djela bio model življenja, iako je prema vlastitom kazivanju po zanimanju vozač te mlad i sposoban za privređivanje, ali unatoč tome na taj način nije zarađivao, već je do novca dolazio činjenjem kaznenih djela. Isto tako očito je da na njega nisu djelovale ni dosadašnje zatvorske kazne od kojih je zadnja izrečena 2016. u trajanju od 4 godine i 11 mjeseci, unatoč kojoj se optuženik sada opet pojavljuje kao počinitelj ovog kaznenog djela, pa je vodeći računa o svim navedenim okolnostima prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, jer je mišljenja da će se navedenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja, kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije te da je ova kazna primjerena svim okolnostima djela i počinitelja uz istovremeno izricanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o drogi u trajanju od tri godine, a koja je izrečena sukladno preporuci liječnika vještaka, budući je optuženi T. K.-R. osoba sa dissocijalnim poremećajem ličnosti, osobina kojeg je neuvažavanje prava i potreba drugih uz nezakonito postupanje pri čemu postoji rizik od počinjenja istovrsnog ili težeg kaznenog djela zbog ovisnosti o psihoaktivnim tvarima.

 

9. Stoga, što se tiče žalbe državnog odvjetnika, a u pogledu prijedloga da bi trebalo preinačiti presudu tako da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, ističući pri tome okolnosti počinjenja kaznenog djela te osuđivanost optuženika, drugostupanjski sud je uvjerenja da izrečena kazna od strane prvostupanjskog suda sadrži sve elemente koji su bitni za ocjenu pri odabiru kazne, pri čemu je bitno naglasiti da se u svakom konkretnom slučaju sud treba voditi načelom individualizacije izbora kazne.

 

9.1. Naime, pri izboru vrste i mjere kazne svrha iste treba djelovati kako na samog počinitelja, tako i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te doprinijeti shvaćanju o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način se u potpunosti ostvaruju interesi, kako specijalne, tako i generalne prevencije, što je u ovom konkretnom slučaju i ostvareno, jer je optuženiku izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 4 godine, uz prethodnu ocjenu svih olakotnih i otegotnih okolnosti (točki 9. ove odluke). Budući su otegotne okolnosti koje se sada ističu u žalbi državnog odvjetnika istovjetne onima koje su pravilno već cijenjene od strane prvostupanjskog suda, zaključak je ovog suda da žalbeni navodi državnog odvjetnika nisu doveli do utvrđenja i postojanja nekih novih i drugih naročito otegotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu strože kazne, a niti do izricanja dodatne sigurnosne mjere, jer ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru i nalazi da je izrečena mjera svrhovita i dostatna.

10. U odnosu na žalbu optuženika treba istaći da je prvostupanjski sud posve jasno obrazložio svoje stajalište u odnosu na odabir kazne i pravilno presudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir olakotne okolnosti. Stoga namjera stalnog zaposlenja, kao olakotna okolnost koja se posredno ističe u žalbi optuženika, nije podcijenjena, a niti je takova da bi opravdavala blaže kažnjavanje. Izrečena kazna nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje ne bi se ostvarila svrha izricanja kazne, u smislu specijalne i generalne prevencije.

 

10.1. Stoga ovako odmjerenom i izrečenom kaznom po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima kaznenih djela, a pogotovo recidivistima, dok će izdržavanje izrečene kazne dostatno utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati kako na optuženika, tako i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju uz provođenje izrečene sigurnosne mjere omogućiti ponovno uključivanje u društvo.

 

11. Zbog navedenog, u konkretnom slučaju u potpunosti će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a kaznom zatvora u navedenom trajanju biti će ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa su žalbe optuženika zbog odluke o kazni neosnovane, kao i žalba državnog odvjetnika u odnosu na izricanja dodatne sigurnosne mjere.

 

12. Slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 19. prosinca 2023.