Poslovni broj: Usž-3964/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ZPT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika:

Ministarstvo hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, koje zastupa opunomoćenik Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29a:, radi oglašavanja rješenja ništavim, povodom žalbe tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu broj: Usl-797/2021-7 od 24. veljače 2021., na sjednici vijeća dana 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu broj: Usl- 797/2021-7 od 24. veljače 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/30, URBROJ: 522-04/1- 1-1-13-2 od 30. srpnja 2013. te zahtjev za naknadu štete, a ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troška spora.

2. Rješenjem tuženika oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, KLASA: UP/I-562- 02/99-01/910, URBROJ: 519-110-99-2 od 4. rujna 1999., kojim je, izvornom tužitelju DP, priznat status ratnog vojnog invalida, s osnova ranjavanja na "južnom bojištu", sa pravom na osobnu invalidninu.

3. Tužiteljice su nasljednice pok. BP, te žalbom pobijaju prvostupanjsku presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu odredbe članka 66. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS).

4. U opsežnim navodima žalbe, tužiteljice, u bitnom, navode da je predmetna stvar riješena temeljem pravomoćne presude donesene u ogledom sporu, pod poslovnim brojem: Usmio-861/18-30 od 5. ožujka 2019., a kojom je poništeno rješenje tuženika, te obustavljen postupak, ali je po žalbi tuženika navedena odluka poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2714/19 od 23. rujna 2020., te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u tom sporu.

5. Nastavno, tužiteljice osporavaju pravilnost pravnog tumačenja iz osporene presude, prigovaraju arbitrarnosti suđenja i nedostatno obrazloženoj presudi. Smatraju da su im povrijeđena legitimna očekivanja i pravo vlasništva, da je u upravnom postupku učinjeno više postupovnih povreda, a i u sporu je presuda donesena bez rasprave. Ukazuju na to da je Registar hrvatskih branitelja informacijskog karaktera te nije i ne može biti dokument temeljem kojeg bi se priznalo ili ukinulo pravo sukladno čl. 109. i čl. 123. ZOPHBDR-a. Postojanje rješenja o statusu HRVI tužitelja pretpostavlja i priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, stoga eventualni propust u vođenju evidencije nadležnog tijela ne može ići na štetu stranke. Dakle, Registar hrvatskih branitelja nije dokaz u smislu odredbi ZUP-a (Narodne novine br. 47/09.), odredbi čl. 58. - 70, kao ni prijašnjeg ZUP-a/91 i to njegovih odredbi čl. 159. - 200. Predniku tužiteljica je utvrđen status hrvatskog branitelja i HRVI, a potvrde o tome izdane su sukladno odredbama ZUP-a/91 pa se sud nije mogao pozvati na zaključak sjednice sudaca ovog Suda, koji se odnosi na potvrde "u kojima je mjerodavan Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (,,Narodne novine", broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09. i 146/10. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske)". Obzirom na to da su, u konkretnom slučaju, javne isprave (potvrde) izdane sukladno odredbama ZUP-a/91, mjerodavan je Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata/92 te Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji/96. Smatraju da je osnovno načelo u jedinstvenom pravnom sustavu da se primjenjuje materijalno pravo koje je na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, a sve s ciljem poštivanja vladavine prava i osiguravanjem pravne sigurnosti. Pozivaju se na niz ustavnosudskih odluka i presuda ovog Suda te zaključuju da prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu članka čl 42. ZID ZOPHBDR-a/12. te predlažu poništiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, potražuju trošak za sastav žalbe.

6. Odgovor na žalbu tuženika nije priložen spisu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitujući zakonitost osporene presude, u granicama žalbenih razloga, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud ispravno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u ovom predmetu kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud smatra da rješenjem tuženika nisu povrijeđena stečena prava izvornog podnositelja odnosno njegova legitimna očekivanja, a posljedično niti prava tužiteljica odnosno njihovih legitimnih očekivanja.

9. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni upravni spor započeo još 2013. podnošenjem tužbe JP protiv rješenja tuženika kojim je rješenje o njegovom statusu hrvatskog branitelja s pravom na osobnu invalidninu oglašeno ništavim. Spor je prekinut radi rješavanja istovrsnih predmeta u oglednom sporu. Nakon što je bila donesena presuda u oglednom sporu prvostupanjski sud je odbio predmetni tužbeni zahtjev, ali presuda nije bila dostavljena, jer je, pod poslovnim brojem 1 Usl-797/2021- 11 od dana 1. lipnja 2021., spor ponovno prekinut zbog smrti tužitelja JP. Tek u nastavku spora tužiteljicama, nasljednicama pok. tužitelja, dostavljena je žalbom osporena presuda.

10. Ovdje osporena presuda prvostupanjskog suda donesena je nakon što je presudom ovog Suda poslovni broj Usž-2714/19-6 od 23. rujna 2020., poništena presuda prvostupanjskog suda donesena u oglednom sporu pa ovdje osporena presuda slijedi stav o valjanosti tuženikovog rješenja izražen u spomenutoj presudi ovog Suda.

11. U ustavno sudskom postupku (U-III-1034/2021) pokrenutom protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2714/19-6 od 23. rujna 2020. (ogledni spor), ta je presuda ukinuta pa je ovaj Sud u nizu istovrsnih predmeta, a sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke U-III-1034/2021 donosio drugačije presude, kojima su poništavana rješenja o utvrđenju ništavosti statusa pripadnika HVO-a.

12. Međutim, razmatrajući žalbene navode, a imajući u vidu činjenično stanje relevantno u konkretnom slučaju, kao i sve specifične okolnosti slučaja, pritom uvažavajući da je, u međuvremenu, nakon ovdje osporene presude Ustavni sud Republike Hrvatske donio niz odluka u istovrsnim činjeničnim i pravnim situacijama o kakvoj se radi u predmetnom sporu (pa tako i odluku, broj: U-III-1034/2021) ovaj Sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nisu povrijeđena stečena prava prednika tužiteljice, odnosno legitimna očekivanja na koja se ukazuje u žalbi.

13. S tim u vezi, Sud nalazi potrebnim uputiti na načelna stajališta izražena u ustavnosudskoj odluci, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., a na koju odluku Ustavni sud upire i u obrazloženju odluke, broj: U-III-1034/2021 od 28. rujna 2023. (na koju se poziva tužitelj u žalbi). Naime, u toj, kao i u kasnijim odlukama donesenima u istovrsnim činjeničnim i pravnim situacijama, istaknuto je da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. ZID ZoPHBDR/12, u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/96. – dalje u tekstu: ZoPHBDR/96), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Pritom je Ustavni sud naglasio da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17, koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika HVO-a u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Ujedno je Ustavni sud uputio na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

14. Naime, prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17 u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata, kao i pravo na osobnu invalidninu.

15. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

- Predmetnim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je priznat status RVI-a za stalno s osnove ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak.

- Osporeno rješenje tuženika, kojim je oglašeno ništavim to prvostupanjsko rješenje, doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.) te članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, broj 33/92.), pri čemu prijava stradavanja nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

16. Prema ZoPHBDR/96, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu.

17. Prema članku 42. stavku 1. ZID ZoPHBDR/12, na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

18. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

19. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, te da je dana 31. siječnja 2014. Ustavnom sudu podnesen i zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene zakonske odredbe.

20. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018., obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZoPHBDR/12 zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR/17.

21. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR/12 prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID ZoPHBDR/12, niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

22. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda, izraženu u njegovim recentnim odlukama o pravnom pitanju valjanosti presuda ovog Suda, kojima je poništeno upravno rješenje o ništavosti upravnih rješenja o statusu pripadnika HVO-a, dakle, ocjenu da je ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17, a postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

23. Ustavni je sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 140/12.; u daljnjem tekstu: ZID ZoPHBDR-a/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.; u daljnjem tekstu: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je u trenutku donošenja presude već bio na snazi novi ZoHBDR/17., koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) treba imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a, koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

24. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZoHBDR/17 (članci 139. do 148.). Pored članka 139. ZoHBDR/17, u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR/17, koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, broj 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona. Članak 139. ZoHBDR/17, koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO- a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Za odnosno Da iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu toga Zakona nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

25. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR/17 razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR/17, P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.

…

26. Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

27. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR/17 nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR/17 ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

28. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR/17 (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:

1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet, na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

29. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR/17 u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud dopisom od 26. travnja 2024. (u predmetu Usž-258/2024 istovrsne činjenične i pravne situacije) zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17.

30. Ministarstvo se o zatraženim (načelnim) podacima očitovao dopisom od 29. svibnja 2024., u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17 bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR/17 ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO-a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava.

31. Slijedom izloženog, obzirom da u konkretnom slučaju nema dokaza da je prednik tužiteljica bio u kategoriji osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBD/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR/17 ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio citiranom zakonskom odredbom. U takvoj situaciji, po ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje osporenog rješenja tuženika, već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID ZoPHBDR/12, čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

32. Kod toga se napominje da su ovdje izražena stajališta zauzeta već u nizu ovosudnih presuda (primjerice presude, poslovni broj: Usž-258/2024-5 od 18. rujna 2024., Usž-1580/2024-2 od 24. rujna 2024., Usž-1661/2024-3 od 24. rujna 2024. i dr.), donesenih nakon sjednice sudaca Visokog upravnog suda održane 10. rujna 2024., na kojoj je raspravljeno pitanje ništavosti rješenja o statusu RVI-a iz Domovinskog rata (pripadnika HVO-a).

33. S obzirom na navedeno, ovaj Sud je žalbu odbio jer je našao da razlozi na koje ukazuje tužitelj nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, kraj činjenice da je, uvažavajući cjelokupno činjenično stanje, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, neovisno o razlozima na koje se pozvao prvostupanjski sud u osporenoj presudi.

34. Na kraju, a u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 153/14., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS), ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

35. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković