REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1356/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-655/2021-2 od 20. lipnja 2023., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi br. Pr-182/2020-15 od 15. lipnja 2021., u sjednici održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-655/2021-2 od 20. lipnja 2023., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi br. Pr-182/2020-15 od 15. lipnja 2021. i sudi:

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi br. Pr-182/2020-15 od 15. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Tuženica je dužna tužitelju naknaditi trošak revizije u iznosu od 281,25 eura, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime dodatka za rad na terenu iznos od 7.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.200,00 kuna (toč. II.). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju na ime troškova postupka iznos od 3.554,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.).

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na ime dodatka za rad na terenu, kao i trošak postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3627/2023-2 od 18. lipnja 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:

„Mogu li se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen smatrati poslovima stalnog radnog mjesta tužitelja na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojbene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu u unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56. st. 1. i 2. KU)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovoj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/20 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači nižestupanjsku odluku, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj državni službenik Ministarstva pravosuđa zaposlen na radnom mjestu starijeg pravosudnog policajca u Odjelu osiguranja u Kaznionici i zatvoru u Požegi,

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Klasa:

UP/I-112-03/15-01/26. Ur.broj:514-02-01-01-01-15-02 od 29. prosinca 2015., privremeno upućen na rad u Zatvor u Zadar na razdoblje od 8. siječnja do 7. veljače 2016., te rješenjem Klasa: UP/I-112-02/16-01/542, Ur.broj:514-02-01-02-16-01 od 13. prosinca 2016. privremeno upućen na rad u Zatvor u Zadar za razdoblje od 15. prosinca 2016. do 14. siječnja 2017. te da je u Zatvoru u Zadru obavljao poslove svog radnog mjesta,

- da je tužitelju u navedenom razdoblju, dok je radio u Zatvoru u Zadru, isplaćena naknada za odvojen život od obitelju u iznosu od 750,00 kuna mjesečno.

8. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da odredba čl. 56. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 93/08, 83/12 i 107/13 - dalje: KU) i Tumačenje Zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015. pravo službenika na dodatak za rad na terenu vežu uz rad službenika izvan radnog mjesta, pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak bitno je li u određenom razdoblju doista radio izvan stalnog mjesta rada kao i da nije navedeno da bi pravo službenika na isplatu dodatka za rad na terenu ovisilo o tome je li doneseno rješenje o privremenom premještaju. Nadalje prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj ima pravo na terenski dodatak, ali da isti sukladno čl. 58. st. 5. KU nema pravo na naknadu za odvojeni život, slijedom čega je prihvaćen prigovor prijeboja tuženika i ukupni iznos, koji tužitelju pripada na ime terenskog dodatka, je umanjen za iznos isplaćene naknade za odvojeni život.

9. Drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu zaključujući da je tužitelj u konkretnom slučaju rješenjem poslodavca premješten iz dosadašnjeg mjesta rada u drugo mjesto rada te da se novo mjesto rada, u koje je tužitelj premješten da bi obavljao poslove svog radnog mjesta, ima smatrati mjestom rada tužitelja za vremensko razdoblje na koje je premješten u smislu čl. 56. st. 2. KU. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da tako određen rad nema karakter rada na terenu radi kojeg bi tužitelj imao dodatne (povećane) troškove, obzirom je tužitelju osiguran smještaj u mjestu rada i troškovi prijevoza, te mu je isplaćena naknada za odvojen život, a terenski dodatak upravo služi za pokriće povećanih troškova koji nastaju zbog rada na terenu.

10. Naznačujući pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, tužitelj u osnovi osporava pravilnost primjene materijalnog prava vezano uz pravo na terenski dodatak službenika koji je temeljem rješenja privremeno premješten na drugo radno mjesto u drugo mjesto rada.

11. Sukladno odredbi čl. 56. st. 1. KU za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, dok se sukladno st. 2. istog članka pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

12. Prema Tumačenju broj 12/56 od 18. svibnja 2015. službenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka ima pravo na terenski dodatak ako su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 56. Kolektivnog ugovora, te Zajednička komisija utvrđuje da davanje naloga za obavljanje poslova više složenosti ne isključuje pravo na terenski dodatak.

13. Revizijski sud je u odluci broj Rev-1199/2022-2 od 13. ožujka 2024. iznio shvaćanje:

„Citirana odredba članka 56. KU i Tumačenja zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015. pravo službenika na dodatak za rad na terenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak odlučno je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada, a nije odlučno, je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu dodatka za rad na terenu.“

14. Navedeno shvaćanje, sukladno odredbi čl. 56. st. 1. KU, vezuje pravo službenika na terenski dodatak uz kumulativno ostvarenje dva uvjeta: obavljanje poslova izvan svog mjesta rada u kojem je službenik zaposlen i da je mjesto rada izvan mjesta njegova stalnog boravka.

15. Stoga u odnosu na postavljeno pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije valja odgovoriti da se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen ne mogu smatrati poslovima stalnog radnog mjesta službenika ako se isti obavljaju izvan mjesta odnosno područja u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

16. Obzirom je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj za vrijeme obavljanja službe tijekom privremenog premještaja na rad u Zatvor u Zadar obavljao rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 56. KU, istom pripada pravo na terenski dodatak. 17. Slijedom navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo radi čega je valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

18. Obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s revizijom valjalo mu je na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP dosuditi zahtijevani trošak sastava revizije u iznosu od 225,00 eura sukladno čl. 155. ZPP te Tbr. 10. toč. 5. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) uvećano za 25% PDV, što ukupno iznosi 281,25 eura.

Zagreb, 3. prosinac 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug