Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1300/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Križanec, Car-Pavlic i Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-599/2023-28 od 30. kolovoza 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-599/2023-28 od 30. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.516,02 EUR sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 2,74 EUR, od 01.12.2005. do isplate,

- na iznos od 0,42 EUR, od 01.01.2006. do isplate,

- na iznos od 5,00 EUR, od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 13,44 EUR, 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 18,59 EUR, od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 20,44 EUR, od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 14,20 EUR, od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 15,09 EUR, od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 8,02 EUR, od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 2,82 EUR, od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 4,20 EUR, od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 8,12 EUR, od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 3,24 EUR, od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,95 EUR, od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,14 EUR, od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,31 EUR, od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 19,24 EUR, od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 17,88 EUR, od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 25,93 EUR, od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 24,40 EUR, od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 28,60 EUR, od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 53,13 EUR, od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 47,83 EUR, od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 64,03 EUR, od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 58,43 EUR, od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 49,43 EUR, od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 68,43 EUR, od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 92,37 EUR, od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 75,29 EUR, od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 81,86 EUR, od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 74,24 EUR, od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 87,90 EUR, od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 107,89 EUR, od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 111,03 EUR, od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 137,98 EUR, od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 124,14 EUR, od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 101,64 EUR, od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 99,17 EUR, od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 102,81 EUR, od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 115,19 EUR, od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 119,05 EUR, od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 118,22 EUR, od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 114,74 EUR, od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 116,44 EUR, od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 107,22 EUR, od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 107,22 EUR, od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 107,34 EUR, od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 116,81 EUR, od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 117,64 EUR, od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 113,92 EUR, od 01.05.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 30. kolovoza 2024. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 4. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos od 40.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF važeći na dan otplate pojedinih mjesečnih anuiteta.

6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora platio ukupno 2.516,02 eura više u odnosu na tečaj CHF koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.1. Pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

8.2. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

8.3. Tuženik se žali zbog toga što je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj U-III-4372/2021 od 30. 6 2022. istakao da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tuženikov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika i taj žalbeni razlog nije osnovan. 8.4. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je odbijen njegov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 13. lipnja 2023. čime je prekinut tijek zastare.

8.5. Tuženik se nadalje žali tvrdeći u žalbi da je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF te u žalbi predlaže da se izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženikov prijedlog da se saslušaju njegovi djelatnici je zakašnjen jer je tuženik obzirom na članak 299. stavak 1. ZPP-a sve dokaze trebao predložiti najkasnije na pripremnom ročištu, a što on nije učinio pa stoga niti nije dokazao da je tužitelja prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.6. Tuženik se također žali navodeći u žalbi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u pojedinačnim parnicama koje su pokrenute radi naknade štete pa nije jasno zašto ih je prvostupanjski sud koristio prilikom presuđenja kada je presudu donio temeljem zakonskih odredbi koje se odnose na povrat stečenog bez osnove, a ne na naknadu štete. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a šteta je u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.7. Tuženik se također žali zbog toga što su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana dospijeća pojedinih anuiteta. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 30. kolovoza 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

8.9. Zbog obrazloženih razloga tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Koprivnica, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić