REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4506/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci protiv tuženika DDM INVEST III AG, Švicarska, Schochenmuehlerstrasse 4, OIB 42497989050, zastupanog po punomoćniku Davoru Jonjiću, odvjetniku u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Kronlab d.o.o., Zagreb, Nova cesta 83, OIB 68784650087, zastupanog po punomoćniku Valentinu Jakovcu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1012/2024-2 od 24. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-500/2019-31 od 5. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podno prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1012/2024-2 od 24. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 500/2019-31 od 5. siječnja 2024. navodeći pravna pitanja za koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnog prava na pravično suđenje. Kao razlog važnosti naznačenih pitanja ističe više odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te smatra da je u njima zauzeto pravno shvaćanje različito od shvaćanja iznesenog u pobijanoj presudi.

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. U ovom sporu sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev na utvrđenje da je osnovano osporavanje i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda tuženika prema stečajnom dužniku STEINER d.o.o u iznosu 631.023, 37 EUR (4.905,135,61 kn) budući da je utvrđeno da je vjerovnik RAIFFEISEN BANK d.d. Zagreb prenijela (ustupila, cedirala) tuženiku sva svoja potraživanja iz Ugovora o kreditu br. 10038020127 od 11. lipnja 2010. i Dodatka tom Ugovoru br. 1. od 11. lipnja 2010., uključujući i sva sredstva osiguranja (hipoteke i zadužnice). Sudovi nižeg stupnja su to utvrdili uvidom u Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 8. studenog 2017., a presliku kojeg je tužitelj priložio uz prijedlog za dopuštenje revizije. U članku 1. toga Ugovora navedeno je da su cedent (banka) i cesionar (tuženik) 11. listopada 2017. sklopili Ugovor o cesiji (ovjeren kod javnog bilježnika) te se u čl. 2. Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja utvrđuje da je cedent prenio cesionaru potraživanja iz Ugovora o kreditu pri čemu se opisuju hipoteke na nekretninama i tri zadužnice koje se također prenose na tuženika.

5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije istaknuo pitanja:

- Dokazuje li se prijenos hipoteke postojanje i prijenos same novčane tražbine koja je osigurana prenesenim založnim pravom?

- Može li ugovor o prijenosu sredstava osiguranja koji ne sadrži naznaku točno određene vrste i visine tražbine koja je predmetom ugovora o prijenosu, imati značaj dokaza o postojanju cesije i prijenosa same tražbine?

- Je li drugostupanjski sud dužan, kada potvrđuje prvostupanjsku presudu na temelju čl. 368. Zakona o parničnom postupku u drugostupanjskoj odluci navesti jasne, uvjerljive i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, tako da se može ispitati zbog kojih razloga je stvorio određeni zaključak i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora?

- Može li se samim prijenosom založnog prava ili predajom zadužnice, bez pisanog ugovora o cesiji ili obveznice (isprave o dugu) kao dokaza o postojanju tražbine, dokazivati postojanje i prijenos određen novčane tražbine i njezinog iznosa iz drugog osnovnog pravnog posla?

- Može li ugovor o prijenosu sredstava osiguranja, koji ne sadrži naznaku i vrste i visine tražbine koja je predmetnog drugog ugovora o cesiji, niti podatke na temelju kojih se može odrediti postojanje i iznos cedirane tražbine, imati značaj dokaza o cesiji i postojanju određene tražbine?

- Može li se nastup zastare za tražbinu iz ugovora o kreditu, koji nije sklopljen u formi ovršne isprave, ocjenjivati prema sadržaju zadužnice kao apstraktne obveze, dakle u situaciji kad obveza iz zadužnice nije predmetom ispitivanja ili utvrđivanja, niti se prigovor zastare odnosi na obvezu iz zadužnice?“

Kao razlog važnosti istaknutih pitanja koja se tiču pravilnosti ocjene provedenih dokaza kao i obrazlaganja presude predlagatelj ističe odluke revizijskog suda poslovni broj Rev-1540/15, Rev-704/15, Revt-76/14 i Revt-109/16, smatrajući da pobijana presuda proturječi pravnim shvaćanjima revizijskog suda iznesenima u označenim odlukama. U pogledu materijalnopravih pitanja tužitelj ukazuje na pravna shvaćanja iz odluka revizijskog suda poslovni broj Rev x-609/14 i Rev-832/18.

6.1. Pitanja u prijedlogu međutim nisu sastavljena u skladu s odredbama čl. 387. st. 2. i 3. ZPP niti su navedeni razlozi u smislu čl. 385.a ZPP.

6.2. Naime, tužitelj se pozvao na odluke ovog suda poslovni broj: Rev-x 609/14, Rev- 832/2018, Rev-2367/2014 te Revt-109/2016., međutim, presuda drugostupanjskog suda ne odstupa od te prakse ovog suda niti je drugostupanjski sud zauzeo stav koji bi bio u suprotnosti s pravnim shvaćanjima izraženima u tim odlukama.

6.3. U odnosu na treće pitanje treba reći da ono u sebi sadrži mišljenje tužitelja o tome što bi u obrazloženju drugostupanjske presude trebalo navesti uz prešutnu tvrdnju da to nije navedeno, pa treba reći da drugostupanjski sud u smislu čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju svoje odluke treba ocijeniti žalbene razloge koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, a što je i učinio. Mišljenje tužitelja o tome da su možda u konkretnom slučaju neki drugi žalbeni razlozi bili od odlučnog značaja (kako to obrazlaže u prijedlogu) nije razlog za dopuštenje revizije.

6.4. Prvo, drugo, četvrto i peto pitanje, koja se djelomično i preklapaju, su u suštini činjenične naravi, odnosno polaze o teza koje su u suprotnosti je s utvrđenim činjenicama tijekom postupka koji je prethodio revizijskom - da je tražbina po Ugovora o kreditu br. 10038020127 od 11. lipnja 2010. i Dodatka tom Ugovoru br. 1. od 11. lipnja 2010., uključujući i sva sredstva osiguranja (hipoteke i zadužnice), prenesena na tuženika koju je on prijavio u stečajnom postupku i koju je stečajni upravitelj priznao. Pritom, za valjanost ugovora o cesiji ne traži se pisani oblik kako se navodi u četvrtom pitanju (arg. iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), pa pitanje je li tužitelj dostavio u sudski spis pisani ugovor o cesiji nije relevantno za ishod spora. Na pitanje može li Ugovor prijenosu sredstava osiguranja imati značenje dokaza o cesiji i postojanju određene tražbine moguće je odgovoriti samo potvrdno jer kao dokazno sredstvo može poslužiti sve ono (osobe ili stvari) iz čega se čulnim opažanjem crpi saznanje o postojanju određene činjenice. U ovom slučaju je to Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja, koja bi kao sporedna prava prešla na primatelja (cesionara) po samo zakonu (čl. 81. st. 1. ZOO) i bez ugovora. Međutim, kako je taj Ugovor sklopljen, logično je da je u njemu navedena tražbinu koja se prenesenim sredstvima osiguranja osigurava, a što je i utvrđeno u provedenom postupku. Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja ne bi ni mogao proizvesti pravne učinke, ako iz njega ne bi bilo vidljivo koja se tražbina tim sredstvima osigurava.

6.5. Na šesto pitanje odgovorio je na određeni način sam tužitelj, koji je već u tužbi naveo da je tuženik uz prijavu tražbine dostavio Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 8. studenog 2017., ali ne i dokaz da je na njega prenesena osigurana tražbina (a to ponavlja i u prijedlogu za dopuštenje revizije). Tužitelj je nadalje u tužbi naveo da „ovršne isprave na temelju kojih je tražbina prijavljena“ nisu ovršne isprave uz obrazloženje da zadužnica od 11. lipnja 2010., koja je ovjerena pod brojem OV- 3334/10, ne predstavlja javnobilježnički akt. Dakle, sam tužitelj navodi da je tražbina prijavljena u stečajnom postupku na osnovi „ovršne“ isprave, ali smatra ta isprava nema svojstvo ovršne isprave. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je tuženik u prijavi naveo da za prijavljenu tražbinu raspolaže ovršnom ispravom – zadužnicom OV-3334/10 od 11. lipnja 2010. Sudovi nižeg stupnja su naveli razloge o tome da je u pitanju ovršna isprava, imajući na umu propise koji su važili u vrijeme izdavanja zadužnice, kao i razloge zbog kojih smatraju da prigovor zastare nije osnovan. Uz navedeno, osim vlastitog razlaganja u pogledu tijeka i nastupanja zastare, tužitelj za ovo pitanje u prijedlogu nije naveo razloge zbog kojeg bi pitanje bilo važno, ne samo za odluku o ovoj pravnoj stvari, već i za jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud na temelju sveg iznesenog ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da obrazloži svoj tužbeni zahtjev, da se izjasni o svim navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sve u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje pravo suda da određuje koje će dokaze izvesti, kao i slobodnu ocjenu dokaza. Donesene presude su dostatno, jasno i neproturječno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

8.1. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

8.2. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa