Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-729/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari ... IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku MK, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku MK2, odvjetniku iz Odvjetničkog društva K.i.P. d.o.o. iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2699/2021-33 od 24. studenog 2023., na sjednici vijeća 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2699/2021-33 od 24. studenog 2023. u stavku I. i II. izreke te u stavku IV izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.501,97 eura sa zateznim kamatama od 24. studenog 2023.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2699/2021-33 od 24. studenog 2022. u stavku IV izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 365,53 eura sa zateznim kamatama od 24. studenog 2023. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka u iznosu od 365,53 eura sa zateznim kamatama od 24. studenog 2023.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2699/2021-33 od 24. studenog 2023. u stavku II izreke.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, broj: 028-50-4086704 od 08. svibnja 2007. potvrđen od javnog bilježnika MČ iz [adresa] u formi javnobilježničkog akta pod brojem Ov–12164/2007 dana 09. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i RA d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao Kreditora, te se utvrđuju ništetnim dijelovi odredaba ugovora u čl. 2. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi koji glase:

čl. 2. .... redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

čl. 2. .... kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% (petnaest posto godišnje), promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose.

II. Nalaže se tuženiku R.A. d.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplate nastale zbog primjene nepoštene i nezakonite odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.907,53 EUR/36.975,77 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,28 EUR /2,09 kn od 04.09.2007 do isplate,

- na iznos od 1,77 EUR /13,35 kn od 01.02.2008 do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR /28,07 kn od 01.03.2008 do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR /53,30 kn od 02.04.2008 do isplate,

- na iznos od 2,04 EUR /15,38 kn od 03.05.2008 do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR /0,38 kn od 01.06.2008 do isplate,

- na iznos od 2,50 EUR /18,85 kn od 01.07.2008 do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR /9,15 kn od 01.10.2008 do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR /130,91 kn od 01.11.2008 do isplate,

- na iznos od 6,55 EUR /49,34 kn od 03.12.2008 do isplate,

- na iznos od 20,31 EUR /153,03 kn od 03.01.2009 do isplate,

- na iznos od 22,42 EUR /168,96 kn od 01.02.2009 do isplate,

- na iznos od 23,38 EUR /176,17 kn od 01.03.2009 do isplate,

- na iznos od 20,75 EUR /156,32 kn od 01.04.2009 do isplate,

- na iznos od 21,25 EUR /160,11 kn od 03.05.2009 do isplate,

- na iznos od 17,22 EUR /129,76 kn od 02.06.2009 do isplate,

- na iznos od 14,26 EUR /107,41 kn od 01.07.2009 do isplate,

- na iznos od 15,05 EUR /113,36 kn od 07.08.2009 do isplate,

- na iznos od 16,61 EUR /125,13 kn od 02.09.2009 do isplate,

- na iznos od 16,47 EUR /124,11 kn od 01.10.2009 do isplate,

- na iznos od 14,89 EUR /112,20 kn od 01.11.2009 do isplate,

- na iznos od 17,86 EUR /134,55 kn od 01.12.2009 do isplate,

- na iznos od 20,24 EUR /152,47 kn od 01.01.2010 do isplate,

- na iznos od 23,62 EUR /177,95 kn od 03.02.2010 do isplate,

- na iznos od 22,84 EUR /172,10 kn od 03.03.2010 do isplate,

- na iznos od 27,43 EUR /206,69 kn od 03.04.2010 do isplate,

- na iznos od 26,56 EUR /200,13 kn od 04.05.2010 do isplate,

- na iznos od 28,26 EUR /212,92 kn od 03.06.2010 do isplate,

- na iznos od 42,95 EUR /323,61 kn od 03.07.2010 do isplate,

- na iznos od 39,93 EUR /300,82 kn od 17.08.2010 do isplate,

- na iznos od 49,16 EUR /370,43 kn od 03.09.2010 do isplate,

- na iznos od 45,97 EUR /346,38 kn od 03.10.2010 do isplate,

- na iznos od 40,84 EUR /307,69 kn od 01.11.2010 do isplate,

- na iznos od 51,67 EUR /389,32 kn od 01.12.2010 do isplate,

- na iznos od 65,45 EUR /493,16 kn od 04.01.2011 do isplate,

- na iznos od 55,69 EUR /419,63 kn od 03.02.2011 do isplate,

- na iznos od 59,12 EUR /445,42 kn od 01.03.2011 do isplate,

- na iznos od 54,76 EUR /412,62 kn od 05.04.2011 do isplate,

- na iznos od 55,55 EUR /418,51 kn od 04.05.2011 do isplate,

- na iznos od 74,02 EUR /557,72 kn od 01.06.2011 do isplate,

- na iznos od 75,82 EUR /571.28 kn od 05.07.2011 do isplate,

- na iznos od 91,26 EUR /687,58 kn od 07.08.2011 do isplate,

- na iznos od 83,33 EUR /627,84 kn od 02.09.2011 do isplate,

- na iznos od 74,65 EUR /562,44 kn od 01.10.2011 do isplate,

- na iznos od 73,72 EUR /555,42 kn od 03.11.2011 do isplate,

- na iznos od 73,05 EUR /550,39 kn od 02.12.2011 do isplate,

- na iznos od 77,19 EUR /581,58 kn od 03.01.2012 do isplate,

- na iznos od 80,80 EUR /608,78 kn od 02.02.2012 do isplate,

- na iznos od 81,28 EUR /612,42 kn od 04.03.2012 do isplate,

- na iznos od 78,79 EUR /593,61 kn od 04.04.2012 do isplate,

- na iznos od 80,47 EUR /606,31 kn od 03.05.2012 do isplate,

- na iznos od 81,62 EUR /615,00 kn od 05.06.2012 do isplate,

- na iznos od 79,68 EUR /600,38 kn od 06.07.2012 do isplate,

- na iznos od 80,20 EUR /604,23 kn od 05.08.2012 do isplate,

- na iznos od 78,74 EUR /593,26 kn od 06.09.2012 do isplate,

- na iznos od 75,60 EUR /569,58 kn od 06.10.2012 do isplate,

- na iznos od 78,95 EUR /594,83 kn od 08.11.2012 do isplate,

- na iznos od 80,56 EUR /606,95 kn od 07.12.2012 do isplate,

- na iznos od 79,43 EUR /598,45 kn od 10.01.2013 do isplate,

- na iznos od 73,11 EUR /550,82 kn od 09.02.2013 do isplate,

- na iznos od 78,48 EUR /591,28 kn od 10.03.2013 do isplate,

- na iznos od 78,95 EUR /594,82 kn od 13.04.2013 do isplate,

- na iznos od 76,84 EUR /578,96 kn od 14.05.2013 do isplate,

- na iznos od 70,29 EUR /529,63 kn od 11.06.2013 do isplate,

- na iznos od 70,13 EUR /528,37 kn od 14.07.2013 do isplate,

- na iznos od 71,74 EUR /540,49 kn od 18.08.2013 do isplate,

- na iznos od 74,31 EUR /559,91 kn od 11.09.2013 do isplate,

- na iznos od 77,88 EUR /586,82 kn od 10.10.2013 do isplate,

- na iznos od 76,04 EUR /572,94 kn od 09.11.2013 do isplate,

- na iznos od 77,35 EUR /582,77 kn od 12.12.2013 do isplate,

- na iznos od 78,83 EUR /593,91 kn od 10.01.2014 do isplate,

- na iznos od 79,74 EUR /600,83 kn od 08.02.2014 do isplate,

- na iznos od 81,69 EUR /615,48 kn od 12.03.2014 do isplate,

- na iznos od 81,05 EUR /610,69 kn od 11.04.2014 do isplate,

- na iznos od 78,90 EUR /594,48 kn od 07.05.2014 do isplate,

- na iznos od 1.129,97 EUR /8.513,74 kn od 28.06.2014 do isplate,

za razdoblje od 4. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.550,61 EUR/11.683,08 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.867,50 EUR/14.070,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je;

"I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 88,43 EUR/666,26 kn zajedno sa zatraženom kamatom.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe. "

3. Protiv dijela presude u stavku I., II. i IV. izreke te protiv dijela rješenja u stavku II izreke, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda i rješenje u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF te tužitelj potražuje isplatu iznosa radi preplate po osnovni ništetne promjenjive kamatne stope u iznosu od od 1.150,61 eur i po osnovi valutne klauzule iznos od 4.907,53 eura sa zateznim kamatama.

7. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i zastara, kao i visina.

8. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadom troškova postupka.

11. Na žalbene navode valja odgovoriti da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

12. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje je tuženik predložio nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 028-50-4086704 sklopljen 08.05.2007. godine u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.585,68 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje (čl.2.), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da je nesporno da se tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao;

- da je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe;

- da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan obzirom da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužitelja te su uplate vršene u ime i za račun tužitelja i nije pravno relevantnog značaja dokazivati da je uplate vršio osobno tužitelj;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da tužitelj ima status potrošača;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste kao niti posebne okolnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF ;

- da je iskaz tužitelja logičan i životno uvjerljiv;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene te samim time i ništetne;

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku za knjigovodstvo i financije PB;

- da prema mišljenju vještaka ukupno je više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznos od 1.550,61 eur, a valutne klauzule iznos od 4.894,16 eura;

- da tužitelj nije imao primjedbe dok je tuženik naveo da nema prigovor na matematički izračun već je istaknuo pravna pitanja;

- da je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;

- da je prigovor zastare dijelom osnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014. a tužba je podnijeta 9. travnja 2021., dok je u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu odluka postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. i zahtjev je podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina;

14. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF i promjenjivu kamatnu stopu i da je potraživanje tužitelja radi preplate u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u zastari te na temelju čl. 322. i čl. 323. u vezi čl. 225. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

16. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

17. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno, i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

18. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

19. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

23. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

24. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja ( list 143 spisa) i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora, te da je auto kupio za vlastite potrebe i da nije vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

Ovdje valja reći da tuženik kako to proizlazi iz stanja spisa nije niti prigovorio iskazu tužitelja.

26. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno odlučio kada je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

27. Nadalje, tuženik je u prvostupanjskom postupku osporio tužitelju svojstvo potrošača time u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine", broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagao provođenje konkretnih dokaza, dok iz preostalih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužitelj predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelju kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu namjenski odobrena za kupnju auto, a što proizlazi i iz samog ugovora.

28. Ovdje valja reći i to da iz iskaza tužitelja proizlazi da je auto koristio za sebe i da u vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo time da tuženik kako je to navedeno iskazu nije prigovorio.

29. Treba naglasiti i to da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača, dok tuženik, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazao osnovanost svojih prigovora, da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristio u poslove svrhe.

30. Na žalbene navode ukazuje se da u konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo i da je tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Vezano za navedeno na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora ( list 143 spisa).

32. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

33. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka odnosno zaposlenika banke koji je pregovarao sa tužiteljem na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da nije primio nikakve obavijesti vezano za osporenu odredbu i da se o osporenoj odredbi nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

34. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

35. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

36. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

37. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

38. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

39. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

40. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i saslušao tužitelja, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima i parametrima za određivanje promjenjive kamatne stope i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljom pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate i rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, niti je posebno upozorio korisnika kredita o mogućim rizicima, te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

41. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

42. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude V, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

43. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

44. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

45. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

46. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 9. travnja 2011., to je prvostupanjski sud pravilno djelom prihvatio,a dijelom odbio prigovor zastare obzirom sukladno čl. 225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

47. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

48. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne valutne klauzule isplati iznos od 4.907,53 eura sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

Ovdje valja reći da tuženik nije ima prigovor na matematički izračun, već pravne prirode koji nisu doveli u sumnju pravilnost i valjanost nalaza i mišljenja koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda.

49. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužiteljici sukladno odredbi čl.1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

50. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

51. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje vezano za izračun vještaka i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

52. U odnosu na ostale žalbene navode kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

53. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

54. U odnosu na žalbene navode vezano za odluku o troškovima postupka pravilno je prvostupanjski sud troškove pojedinih radnji odmjerio sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 138 /23 – dalje u tekstu: Tarifa).

55. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio obzirom da odluku o troškovima postupka nije u dovoljnoj mjeri razmotrio sukladno čl.154. st. 2. ZPP-a budući da tužiteljica nije uspjela sa dijelom zahtjeva odnosno sa zahtjevom za isplatom preplate sa osnova ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.550,61 eura, to je tužiteljica time da je sa osnovom uspjela u cijelosti, uspjela u postupku 76%.

64. Dakle, trošak tužiteljice za pojedine radnje kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud iznosi 1.368,70 eura, te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 55.96 eura i 111,03 eura, to tužiteljici pripada trošak u iznosu 1. 535, 69 eura.

65. Kako je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru 76%, to joj pripada trošak u iznosu od 1.170,16 eura, a što uz trošak vještačenja od 331,81 eura, ukupno iznosi 1.501,97 eura.

Obzirom na navedeno, zahtjev tužiteljice nije osnovan u preostalom dijelu u iznosu od 365,53 eura.

66. Budući je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanje, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

67. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelom prihvatiti, a dijelom odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st.1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II. izreke te na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej