REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2509/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34., protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Ana Katarina Grubišić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, Trg Drage Iblera 10, radi isplate iznosa od 6.629,84 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/22-25 od 3. svibnja 2024., 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/22-25 od 3. svibnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 278,19 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.629,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 1.762,05 EUR, a tuženikov je zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen.

1.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 9. srpnja 2007. sklopili TA kao korisnica kredita i tuženik, kojim je odobren kredit u iznosu od 35.656,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita; kredit je otplaćen u cijelosti. Korisnica kredita je tužitelju Ugovorom od 16. listopada 2019. ustupila tražbinu koju je stekla prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnice kredita.

1.2. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zaključivši da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine te da nije odlučno što tužitelj nije potrošač (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP; čl. 80. st. 1. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Dakle, prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da samo potrošač, a ne i tužitelj, može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu iz parnice koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „POTROŠAČ“ protiv banaka (među kojima i tuženika) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi i da se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupiti (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zato je zaključeno da i u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača. Citirajući pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom utvrđeno je da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim odredbama, jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom, a korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate; to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i tuženik je postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 22. srpnja 2022. prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

1.4. Prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao niti predložio dokaze da je korisnici kredita pružio informacije o valutnoj klauzuli, objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u CHF u odnosu na rizik valutne klauzule u EUR, niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču. Visina preplaćenih anuiteta utvrđena je ocjenom nalaza i mišljenja sudskog vještaka i prvostupanjski sud je zaključio da tuženik kao nesavjestan stjecatelj tužitelju duguje vratiti što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecanja (čl. 323., čl. 1115. i 29. st. 2. ZOO-a).

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim nije uspio u sporu tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnome tuženik ponavlja tvrdnje iznijete tijekom prvostupanjskog postupka, osporavajući tužiteljevu aktivnu legitimaciju, jer smatra da tužitelj nije potrošač i ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Osporava i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ukazujući na pojedine odluke u kojima je izraženo drugačije mišljenje. Tražbina koja je predmet postupka vezana je isključivo za osobu potrošača i zbog toga tužitelj ustupom utužene tražbine s osnove preplaćenih kamata nije mogao stupiti u pravni položaj svojeg prednika. Nadalje, sud nije odlučio o preinaci tužbe kojoj se tuženik protivio. Osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pozivajući se na niz sudskih odluka ne navodeći određeno na koji bi se način sadržaj tih odluka odnosio na predmet postupka.

3. Odgovarajući na tuženikovu žalbu tužitelj je osporio žalbene navode s prijedlogom žalbu odbiti i tužitelju naknaditi trošak žalbenog postupka.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

6. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom postupka, međutim prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje tuženikove obveze na osnovi rezultata dokaznog postupka. Uz navedeno, u postupcima male vrijednosti presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Zato, predmet ispitivanja ovoga suda nije pravilnost činjeničnih utvrđenja ni eventualna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. ZPP-a. Osim toga, tuženikovo shvaćanje da izražavanje novčanog zahtjeva u EUR nakon stupanja na snagu Zakona o uvođenju kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22) nije osnovano, jer je promjena službene valute u Republici Hrvatskoj imala za posljedicu da se novčani zahtjevi moraju izraziti u EUR i ta činjenica ne predstavlja preinaku tužbe. K tomu ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda i da tužitelj tijekom postupka nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a, jer je ostao kod zahtjeva za isplatom iznosa kao u tužbi, nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nije povećao tužbeni zahtjev niti pored postojećeg zahtjeva istaknuo drugi zahtjev.

7. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnice kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnicom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnice kredita.

8. Cijeneći tuženikovo osporavanje tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud prije svega trebao ispitati odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač nego osoba kojoj je potrošač cedirao spornu tražbinu. Od odlučnog je značaja ispitati ima li tužitelj aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva te je li nastupila zastara. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Što se tiče pružene kolektivne zaštite potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/2012 između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

10. Što se tiče cesije, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je stekao utuženi iznos. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora.

11. Upućuje se i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Stoga ovaj sud utvrđuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C- 383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je odlukama izrazio i shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

12. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i daljnji tuženikov prigovor. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnijeta 22. srpnja 2022., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a).

13. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo.

14. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza tvrdnje da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo snosi tuženik koji je trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao niti iznio dokazne prijedloge kako je to prvostupanjski sud pravilno obrazložio.

15. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisnici kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, u nedostatku dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

16. Slijedom navedenog, odbijanjem tuženikove neosnovane žalbe pobijana je presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

17. Tužitelju ne pripada zahtijevana naknada troška odgovora na tuženikovu žalbu, jer cijeneći sve okolnosti ovaj sud utvrđuje da nije riječ o radnji nužnoj za vođenje parnice čiji bi trošak trebala snositi suprotna stranka (čl. 155. i 166. ZPP-a).

Zagreb, 3. prosinca 2024.

Sudac

Kristina Saganić