REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1674/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivana Radeljak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1542/2024-2 od 12. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-657/2022-44 od 20. lipnja 2024., u sjednici održanoj 2. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na prva tri postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje i povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1542/2024- 2 od 12. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-657/2022-44 od 20. lipnja 2024., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Tuženik je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP postavio četiri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to: „1. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?
2. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?
3. Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP/03 tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja?
4. Je li tuženik dužan nadoknaditi tužitelju plaćenu pristojbu na tužbu u slučaju da tužitelj uspije u sporu u kojem se poziva na utvrđenja iz pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa?“.
3. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje zbog arbitrarnosti i povrede prava na obrazloženu odluku, zbog arbitrarnosti i povrede prava na jednakost oružja.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
6. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF.
7. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da prva tri postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.
8. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja. U odnosu na to pitanje tuženiku se ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Tako i Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.
9. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda u kojoj je izneseno pravno shvaćanje o pitanju zastare kod restitucije, a na koje se tuženik i poziva, a zbog čega nema razloga ujednačavati sudsku praksu, a niti postoje razlozi radi kojih bi se ta ustaljena praksa trebala preispitati.
10. Treće postavljeno pravno pitanje pogrešnog je polazišta da "... bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača" jer je i prvostupanjski sud dao razloge za utvrđenje da odredba, o kojoj se nije pregovaralo, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takovo utvrđenje i obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud, pa to pitanje nije od utjecaja na odluku u sporu.
11. Budući da u odnosu na prva tri postavljena pravna pitanja nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
12. U odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je u odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje valjalo odlučiti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
13. Tuženik u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava i to prava na pravično suđenje, nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno ovo temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, jer su nižestupanjski sudovi dali razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i valjani, a zbog čega je pobijana odluka obrazložena i nije arbitrarna, a niti je iz priložene dokumentacije uz prijedlog za dopuštenje revizije vidljivo da bi došlo do povrede načela jednakosti oružja.
14. Zbog navedenog, u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
dr.sc. Jadranko Jug
