Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-782/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan iz Zagreba, Jankomir 11, OIB: 39696562783, kojeg zastupa punomoćnik Alen Pešušić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alena Pešušić u Zagrebu, Vlaška 77, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1406/2023-81 od 3. lipnja 2024., dana 2. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1406/2023-81 od 3. lipnja 2024. i vraća se predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 85,13 eura na ime razlike manje isplaćenih plaća zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje na pojedine iznose glavnice (točka I izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.981,18 eura tuženoj (točka II izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP). Predlaže presudu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Žalba tužiteljice je osnovana.
4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev za isplatu razlike plaće koji tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženik pogrešno primjenjujući odredbu čl. 51. st. 10. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU/13), odnosno odredbe čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18 – dalje: KU/18), pogrešno obračunao mjesečni fond radnih sati, a posljedično tom i broj prekovremenih sati u razdoblju od lipnja do listopada 2015.
5. Pošavši od utvrđenja:
- da su u ovoj pravnoj stvari odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 516/2022 ukinute presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-541/2021 i prvostupanjskog suda broj Pr-691/2019 u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužiteljici 442,23 eura[1] (3.331,96 kuna) s pripadajućim kamatama i u odluci o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
- da je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo da su nižestupanjske presude ukinute zbog pogrešnog pravnog pristupa kojim sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva za razdoblje do 21. prosinca 2015. nisu raspravili primjenom Zaključka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj 148., a nakon 21. prosinca 2015. primjenom Zaključka tog povjerenstva broj 153.,
- da je sukladno odredbi čl. 19. st.6. KU/13 sud vezan tumačenjima povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora,
- da je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU na sjednici 21. prosinca 2015. donijelo tumačenje prihvaćanjem Zaključka 153 kojim se stavljaju izvan snage Zaključci 21, 48 i 148, a prema kojem redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku 148. redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati,
- da se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja fonda radnih sati tužiteljice treba uzeti u obzir Zaključak 153., pri čemu treba uzeti u obzir da je za iznos od 80,68 eura/607,89 kuna presuda od 29. siječanja 2021. postala pravomoćna i ovršna, a isto se odnosi na iznos manje obračunate naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, dok je predmet odlučivanja u ovom postupku isključivo potraživanje po osnovi prekovremenog rada i to uz primjenu Zaključka 153,
- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da bi sukladno tumačenju Zaključak 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 28. veljače 2019. visina potraživanja tužiteljice iznosila 3.939,85 kuna od čega pod pretpostavkom da redovni mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 radnih sati dnevno visina potraživanja po osnovi prekovremenog rada iznosi 3.331,96 kuna te manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora 607,89 kuna, dok ukoliko sud zauzme stav da se primjenjuje Zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 28. veljače 2019. potraživanje tužiteljice iznosi 0,00 kuna sud prvog stupnja ocijenio je zahtjev tužiteljice neosnovnim te isti odbio.
6. U postupku pred sudom prvog stupnja počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno upire tužitelj u svojoj žalbi. To iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava.
7. Naime, u ovoj pravnoj stvari odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 516/2022 prihvaćena je revizija tuženika te je predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 442,23 eura (3.331,96 kuna) s pripadajućim kamatama s naslova prekovremenog rada i u odluci o troškovima postupka uz uputu da se osnovanost zahtjeva tužiteljice treba ocijeniti uz primjenu Zaključaka Zajedničke komisije za tumačenje predmetnog kolektivnog ugovora i to na način da se za razdoblje do 21. prosinca 2015. odluka treba donijeti uz primjenu Zaključka br. 148 a nakon toga uz primjenu Zaključka br. 153., kojom uputom je prvostupanjski sud vezan. Dakle u skladu sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske za potraživanje do 21. prosinca 2015. primjenjuje se Zaključak br. 148.
8. Sud prvog stupnja u svojoj odluci decidirano ne utvrđuje za koji period i s kojeg osnova tužiteljica, po konačno specificiranom tužbenom zahtjevu od 19. ožujka 2024., potražuje isplatu uvećane plaće ali imajući u vidu na njen konačno postavljenog tužbeni zahtjev iz kojeg proizlazi da ista traži uvećanje plaće za iznos od 83,15 eura sa zateznim kamatama i to na iznos od 49,42 eura od 16. srpnja 2015., na iznos od 17, 26 eura od 18. rujna 2015. te na 16,47 eura od 16. studenog 2015. te da je o potraživanju naknade za godišnji odmor u ovoj pravnoj stvari pravomoćno odlučeno, može se zaključiti da ista traži uvećanu plaću s osnove prekovremenog rada za razdoblje od lipnja do listopada 2015. S obzirom na navedeno nije jasno kako je (i zašto) prvostupanjski sud, temeljem provedenog financijskog vještačenja, osnovanost zahtjeva za ostvarene prekovremene sate tužiteljice u utuženom razdoblju, dakle u razdoblju do 21. prosinca 2015., utvrdio uzimajući u obzir Zaključak broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora a ne Zaključak broj 148. a da istovremeno utvrđuje kako se sukladno ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske za to razdoblje treba primijeniti Zaključak br. 148. Naime, ukoliko tužiteljica u ovoj fazi postupka potražuje od tužene razliku plaće s naslova prekovremenog rada za razdoblje do 21. prosinca 2015. pravni stav prvostupanjskog suda kojim je tužiteljici odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti na osnovnu izračunu u nalazu i mišljenu vještaka utemeljenom na Zaključku broj 153. ukazuje se pogrešnim.
9. Dakle kako je prekovremene sate do 21. prosinca 2015. sud trebao utvrditi primjenom Zaključka broj 148., što i sam navodi citirajući uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u ovoj pravnoj stvari ali postupa protivno tome s time da pri tome, nakon zaprimanja odluke Vrhovnog suda, nije utvrdio pa posljedično tome niti u pobijanoj odluci dao valjane razloge o odlučnim činjenicama koje se tiču prekovremenih sati a time i razlike plaće za po končano postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period obračun primjenom Zaključka broj 148. prvostupanjska presuda ne može se ispitati.
10. Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
11. S obzirom na navedeno valjalo je ukinuti i odluku o trošku.
12. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otkloniti će ukazani postupovni nedostatak i o predmetu spora ponovno odlučiti uzimajući u obzir istaknute žalbene navode.
13. S obzirom da je presuda u pogledu glavnog zahtjeva ukinuta, odluka o troškovima povodom pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Zagrebu 2. prosinca 2024.
Sudac:
Vlatka Fresl Tomašević
