Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Stalna služba u Ogulinu
Bernardina Frankopana 1
47300 Ogulin
Poslovni broj: P-765/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Milki Keleuva- Ivošević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB:92963223473, zastupanog po punom. Josipu Mađarić, odvjetniku u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2024., u nazočnosti punom. tužiteljice i zamjenice punom. tuženika na ročištu radi objave presude održanom 2. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu posl.br. Ovr-338/2019 koja je određena na temelju rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-338/2019-2 od 30. srpnja 2019."
II. Nalaže se tužiteljici ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednici pok. RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB:92963223473, naknadi parnične troškove u iznosu od 5.610,0,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 2. prosinca 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Prednik tužiteljice RI je u tužbi od 27. siječnja 2021. naveo da je zaključkom ovog suda posl.br. Ovr-388/2019-11 od 7. siječnja 2021. upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda posl.br. Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019. Rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-338/2019-2 od 30. srpnja 2019. je određena ovrha na nekretninama ovršenika temeljem ovršne isprave, Ugovora o založnom pravu sklopljenog 7. listopada 1997., a koji je solemniziran 9. listopada 1997. kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU- 1544/97, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 560.330,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 205.579,71 kn teče od 28. svibnja 2019. do naplate, a na iznos od 354.750,63 kn bez zateznih kamata, te radi naplate troškova ovršnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana donošenja rješenja o ovrsi do naplate i to na kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 1, dvorište i gospodarska zgrada u [adresa] površine 148 čhv upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Tužitelj smatra da ovrha pokrenuta temeljem Rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-388/2019 od 30. srpnja 2019. nije dopuštena. Radi se o sljedećem pod 1. nastupila je zastara tražbine. Predmetnu ovrhu tuženik je pokrenuo svojim prijedlogom za ovrhu od 28. srpnja 2019. temeljem ovršne isprave, Ugovora o založnom pravu sklopljenog 7. listopada 1997., a koji je solemniziran 9. listopada 1997. kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU- 1544/97, te je naslovni sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-388/2019 od 30. srpnja 2019. godine. Međutim, prije pokretanja predmetne ovrhe je nastupila zastara tuženikove tražbine i to glavnice i kamata. Kako je Ugovor o založnom pravu sklopljen dana 7. listopada 1997., a solemniziran dana 9. listopada 1997., a javni bilježnik potvrdio da je s danom 30. rujna 2001. protekao rok za dobrovoljno ispunjavanje tražbine i da je navedeni ugovor postao ovršan dana 1. listopada 2001. to je nakon proteka zakonskog roka za zastaru od pet godina nastupila zastara tuženikove tražbine, glavnice i kamate, dana 2. listopada 2006. godine. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o založnom pravu na snazi je bio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96) koji propisuje u članku 371 "Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare." Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96) nije bio propisan duži zastarni rok za tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom. Duži zastarni rok bio je propisan samo za odluke i nagodbe suda ili drugog nadležnog organa Članak 379. istog Zakona propisuje:
(1)Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnoga organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare; (2)Međutim, sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.
Odredba članka 372. istog Zakona propisuje:
(1)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanja, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo. kao što je potraživanja uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog iznosa. Stoga, nastupanjem zastare tuženikove tražbine iz Ugovora o založnom pravu preostalo je pravo tuženika da zahtjeva od tužitelja ispunjenje obveze iz tog ugovora, a sukladno odredbi članka 360. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96) koji je propisao: "(1)Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze." Tuženik je predmetnu ovrhu pokrenuo 29. srpnja 2019. tj. nakon što je nastupila zastara njegove tražbine.
2.ovrhovoditelj je već naplatio svoju tražbinu. Prema saznanjima ovršenika ovrhovoditelj je svoju tražbinu naplatio u ovršnom postupku kojeg je proveo na nekretnini drugog založnog dužnika EI iz [adresa]. Stoga ukoliko je ovrhovoditelj već naplatio svoju tražbinu iz Ugovora o založnom pravu to neosnovano tu istu tražbinu želi ponovno naplatiti od ovršenika.
3.Nemogućnost provesti ovrhu na nekretnini
Ovrhovoditelj radi naplate svoje tražbine predlaže prodaju ovršenikove nekretnine kao i iseljenje ovršenika iz nekretnine i predaju iste kupcu.
Međutim, ovršenikova nekretnina je gospodarska zgrada i kuća u kojoj živi s svojom obitelji izgrađena je dijelom na kč. br. [katastarska čestica] ali je izgrađena dijelom i na kč. br. [katastarska čestica]/2b, a koja čestica nije opterećena založnim pravom ovrhovoditelja odnosno nije obuhvaćena Ugovorom niti prijedlogom za ovrhu.
Stoga dio kuće koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica]/2b ne može biti prodan niti se ovršenik u ovršnom postupku može iseliti iz tog dijela kuće. Dakle, provedba ovrhe na način kako je to predlaže ovrhovoditelj nije moguća jer kada bi se ovrha i provela i ovršenik bio iseljenjen iz cijele kuće (uključujući dio kuće izgrađen na drugoj katastarskoj čestici, a koji nije pod zalogom) on bi nezakonito pretrpio nenadoknadivu štetu koja bi ugrozila njegov život (osoba je visoke životne dobi) i egzistencija njega i njegove supruge. Kako je nastupila zastara ovrhovoditeljeve tražbine, a koju je tražbinu već ranije naplatio od drugog založnog dužnika te se ovrha na ovršenikovoj nekretnini ne može provesti to tužitelj predlaže da se presudom proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi u predmetu Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu posl.br. Ovr-338/2019 koja je određena na temelju rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-338/2019-2 od 30. srpnja 2019.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da smatra tužbu dijelom nedopuštenom, a dijelom neosnovanom te tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti. Tuženik opreza radi ističe prigovor prekluzije jer tužitelj nije dostavio dokaz o vremenu primitka zaključka posl.br. Ovr-388/2019-2 od 20. srpnja 2019., a kojim je upućen pokrenuti ovu parnicu. Tuženik se protivi priklopu spisa predmeta posl.br. Ovr-388/2019 jer bi isto uzrokovalo suspenzivnost ovog postupka, a to nije intencija zakonodavca, kao niti sadržaj materijalnih odredbi Ovršnog zakona (dalje u tekstu: OZ). Tuženik predlaže izvršiti priklop kopije spisa predmeta posl.br. Ovr-388/2019, a sukladno odredbama OZ-a te izvršiti uvid u dostavnicu zaključka posl.br. Ovr-388/2019-2 od 20. srpnja 2019. u odnosu na tužitelja i odluke o prigovoru prekluzije budući je rok od 15 dana za pokretanje ove parnice prekluzivni zakonski rok. Tuženik smatra tužbu nedopuštenom ad/3. iste, odnosno dijelu u kojem tužitelj tvrdi kako ne postoji mogućnost provedbe ovrhe jer je nekretnina navodno sagrađena dijelom na k. č. br. [katastarska čestica], a dijelom na k. č. br. [katastarska čestica]. Ovo stoga jer je o ovom dijelu tužbe odlučio Županijski sud u Rijeci rješenjem posl.br. Gž Ovr-907/2019 od 15. siječnja 2020. kojom je odbio žalbu tužitelja kao ovršenika i pritom odlučio i obrazložio: “Neosnovano ovršenik ističe žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1 . t. 6. OZ-a - ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena, budući da se prema priloženom zemljišnoknjižnom izvatku (list 10 spisa) radi o nekretnini kao cjelini, koja je u samovlasništvu ovršenika, pa navedeno nije u suprotnosti s odredbom čl. 81. st. 1. OZ-a kojom je propisano da nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige. K tome sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine 63/19) izvatci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige javne su isprave, a prema st. 2. citiranog članka smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Nadalje, prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je sa njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje.“ O ovom žalbenom razlogu je stoga pravomoćno odlučeno i isti ne može biti predmet sudskog preispitivanja i u ovom postupku. Također, Županijski sud u Rijeci rješenjem posl.br. Gž Ovr-907/2019 od 15. siječnja 2020. definira sadržaj i opseg rasprave u ovom postupku i tužitelja tužbu upućuje pokrenuti isključivo radi dokazivanja nastupa žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9., 10. i 11. OZ-a. Ujedno ovaj žalbeni razlog sukladno pravnom uređenju zakonodavca niti ne može biti predmet odlučivanja u ovom postupku jer je odluka o istom povjerena isključivo žalbenim sudovima jer na pogrešnu primjenu materijalnog prava pazi isključivo žalbeni sud po službenoj dužnosti. Dakle, predmet rasprave i dokazivanja u ovom postupku ne mogu biti navodi da bi u ovrsi posl.br. Ovr-388/19 ovrha bila određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena. Opreza radi, tuženik ističe kako se o ovim navodima očitovao odgovorom na žalbu ovršenika, a sada tužitelja te pri ovim navodima i dokazima ustraje. Obzirom na navedeno, tuženik se protivi raspravljanju i provođenju dokaza u odnosu na ove okolnosti i u ovom postupku. U odnosu na žalbeni razlog naplate tražbine, tuženik ove navode spori jer ih tužitelj ničime ne dokazuje pa se niti tuženik ne može pobliže očitovati o istima, a do potpunijeg očitovanja tužitelja spori ih u cijelosti, kao činjenično netočne. U odnosu na žalbeni razlog zastare, tuženik ističe kako nije sporno kako je Ugovor sklopljen 9. listopada 1997., a nije sporno niti kako je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić iz Rijeke pod br. OU-1544/97 istoga dana, a nije sporno niti kako su ispravno citirane odredbe “starog“ ZOO-a. Sporan je međutim početak tijeka, prekid tijeka i ponovno računanje tijeka zastare od njenog početka, odnosno prvog dana i to jer je tuženik kao ovrhovoditelj zastaru tri puta prekidao. Naime, predmetni Ugovor svojstvo ovršnosti je stekao dana 1. listopada 2001., a tuženik je radi naplate ove tražbine temeljem ovog Ugovora prvi puta (prvo utuženje) pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim sudom u Ogulinu koji se vodio pod posl.br. Ovr- 202/01. Obzirom je Ugovor stekao svojstvo ovršnosti 1. listopada 2001., a da se postupak vodio pod posl.br. Ovr-202/01, notorno je kako do prvog utuženja tražbine nije protekao zastarni rok u kojem zastaruju tzv. tražbine komunalija, odnosno zastarni rok od godine dana. Postupak posl.br. Ovr-202/01 je obustavljen rješenjem od 15. rujna 2003. i to jer predmetna nekretnina nije prodana niti na trećoj javnoj dražbi, a sukladno čl. 97. st. 8. OZ-a (NN 57/96). Obzirom na navedeno, tuženik smatra kako je zastaru prekinuo te ista teče ispočetka, a prvi dan roka zastare je počeo teći tek pravomoćnošću rješenja posl.br. Ovr-202/01 donesenog 15. rujna 2003. Tuženik je kao ovrhovoditelj tražbinu i drugi puta prekinuo (drugo utuženje) i to dana 17. travnja 2012. podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate iste tražbine na istom predmetu i sredstvima ovrhe, a povodom ovog prijedloga je Naslov donio rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenika, posl.br. Ovr-261/12 od dana 5. srpnja 2012. Budući nekretnina niti u ovom postupku nije prodana, odnosno nije prodana na drugoj javnoj dražbi, Naslov je ovrhu obustavio rješenjem pod t. I., posl.br. Ovr- 324/15 od 20. svibnja 2015. i to po pravomoćnošću tog rješenja. Dakle, dan 3. lipnja 2015. predstavlja prvi dan tijeka zastare ove ovršne isprave te stoga proizlazi, a ukoliko zanemarimo postojanje postupka posl.br. Ovr-388/19, kako ista zastaruje tek s danom 3. lipnja 2025. Obzirom glavnica tražbine nije zastarjela, a da sporedne tražbine prate glavnu, proizlazi kako niti sporedne tražbine nisu zastarjele. Budući je tuženik, kao ovrhovoditelj i u postupku, posl.br. Ovr-388/2019 ustao prijedlogom za ovrhu i to s danom 24. srpnja 2019. (treće utuženje), proizlazi kako je zastara i opet prekinuta te teče od početka, odnosno od njenog prvog dana te ne teče niti za svo vrijeme trajanja ovog postupka, a pod pretpostavkom kako ovaj postupak neće biti obustavljen odgovornošću ovrhovoditelja. Obzirom na navedeno jasno je kako zastara nije nastupila jer je prekidana te je ponovno tekla, a sve sukladno odredbama čl. 387., 388. i 392. „starog“ ZOO-a, a i novog ZOO-a. Identični pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom posl.br. Rev-943/17 kojom je u bitnom obrazložio:“ Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.“ Nadalje, iz citirane presude posl.br. Rev-943/17 proizlazi i kako je tamo tužitelj tražio isplatu iznosa od 15.000,00 DEM u protuvrijednosti HRK sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1999. do isplate. Dakle, Vrhovni sud je zauzeo stav kako niti glavno potraživanje, a niti sporedna tražbina zakonskih zateznih kamata nisu zastarjeli i to upravo iz razloga jer je zastara prekidana svakim utuženjem, a i kako činjenica što su postupci radi naplate obustavljeni bez odgovornosti ovrhovoditelja znači da zastara svakog puta teče ispočetka, odnosno od njenog prvog dana. Posebno je za istaknuti kako u konkretnom slučaju sporedna tražbina zakonskih zateznih kamata ne predstavlja povremeno potraživanje, a niti dospijeva godišnje, niti u kraćim vremenskim razmacima, a iz jednostavnog razloga jer tako nije niti tražena, a niti utvrđena te stoga u odnosu na istu ne dolazi do primjene odredbe čl. 372. st. 1. ZOO, a niti odredbe čl. 379. st. 2. ZOO-a. Tuženik smatra kako su i javnobilježnički akti doneseni 1997. imali snagu ovršnih, odnosno izvršnih isprava, a sukladno čl. 3. st. 3. Zakona o javnom bilježništvu (NN br. 162/98) koji propisuje: “Javnobilježnički akt može biti izvršna isprava u slučajevima predviđenim ovim Zakonom.“ Obzirom je Zakon o javnom bilježništvu lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ima se kao takav i isključivo primijeniti jer uređuje predmetno pravno područje upravo propisujući kako su javnobilježnički akti izvršne, odnosno ovršne isprave. Također, a sve i da tome nije tako, tuženik smatra kako Zakon o javnom bilježništvu ne odstupa od uređenja “starog“ ZOO-a koji na jednak način uređuje ovo pitanje jer propisuje kako sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Obzirom su javni bilježnici povjerenici suda i to od samog donošenja Zakona o javnom bilježništvu (NN br. 78/1993) proizlazi kako su od tada javnobilježnički akti upravo odluke drugog nadležnog organa te stoga ovi akti zastarijevaju u roku od 10 godina od stjecanja svojstva izvršnosti, odnosno ovršnosti. Slijedom navedenog, tuženik se protivi raspravljanju i dokazivanju okolnosti iz čl. 50. st. 1. t. 6. OZ-a kao nedopuštenom jer je o istom već presuđeno, a niti je tužitelj upućen voditi ovu parnicu iz ovog razloga, a u odnosu na okolnosti iz čl. 50. st. 1. t. 9., 10. i 11. OZ-a, smatra tužbu neosnovanom u cijelosti te je predlaže odbiti, a tužitelju naložiti platiti tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 15 dana.
3.Podneskom od 22. ožujka 2021. tužitelj je putem punomoćnika naveo da nije sporno da je Županijski sud u Rijeci odbio žalbeni razlog tužitelja koji se odnosi na nemogućnost provedbe ovrhe jer se nekretnina nalazi dijelom na kč. br. [katastarska čestica], a dijelom na kč. br. [katastarska čestica], pa tužitelj i nadalje smatra spornim što se dio kuće koja je predmet ovrhe nalazi i na susjednoj kč. br. [katastarska čestica] i taj dio kuće je trajno povezan s tom česticom i s njom čini pojedinačnu nekretninu (zemljišna čestica i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje). Kako kč. br. [katastarska čestica] nije bila predmet zaloga i nije predmet ovrhe stoga se niti dio kuće koji se nalazi na njoj ne može ovršiti jer čini s tom česticom pojedinačnu nekretninu pa bi se u protivnom ovrha trebala provesti i na cijeloj toj čestici za što tuženik nema pravni osnov. S obzirom na tu tvrdnju tuženika da tužitelj ne dokazuje da je tuženik naplatio svoje potraživanje, tužitelj dostavlja u spis kopiju povijesnog vlasničkog lista preuzetog s internet stranice e-zemljišne knjige. Iz tog izvatka vidljivo je da je tuženik u ovršnom postupku,Ovr-3273/01, koji se je vodio pred Općinskim sudom u Rijeci prodao nekretninu drugog založnog dužnika EI iz [adresa] i tako naplatio svoju tražbinu iz Ugovora o založnom pravu. Tuženik je već jednom naplatio svoju tražbinu pa ne može istu tražbinu naplatiti po drugi put od tužitelja. Zastara, tijek zastare, posljedice zastare izričito i precizno su propisani odredbama članaka 371,372, 379,360 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991., 3/1994., 7/1996.) koji je bio na snazi u vrijem zaključenja Ugovora o založnom pravu. Sukladno tim zakonskim odredbama zastara tuženikove tražbine iz Ugovora o založnom pravu je nastupila nakon proteka roka od pet godina bez obzira od kada se taj rok računa. Također, sukladno tim zakonskim odredbama zastara tuženikove tražbine kamata je nastupila nakon proteka roka od tri godine. To što je tuženik do sada stalno pokušavao naplatiti ovrhama pokrenutim na temelju Ugovora o založnom pravu svoju tražbinu iako je ista u zastari predstavlja raspolaganje tuženika koje je protivno prisilnim propisima i pravilima javnog morala jer time zloupotrebljava svoje procesno pravo na štetu tužitelja koji je osoba visoke životne dobi i koji je pravno je neuka osoba pa se nije mogao do sada pozivati na zastaru tuženikove tražbine. Stav tuženika da njegova tražbina iz Ugovora o založnom pravu zastarijeva za 10 godina jer je po njemu taj ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika postao „odluka drugog nadležnog organa“ nije osnovan jer Zakon o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/93, 29/94, 162/98, 16/07,75/09) u čl.2.st.2. propisuje: „(2) Javnobilježničku službu obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe, koji imaju svojstvo osoba javnog povjerenja.“ Dakle, tom zakonskom odredbom je propisano da je javni bilježnik osoba javnog povjerenja. Stoga se javni bilježnik ne može smatrati „drugim nadležnim organom“ jer po tom zakonu nema to svojstvo. Sukladno tome ne može se niti duži rok zastare od 10 godina propisan čl.379.ZOO (Narodne novine 53/91, 73/91., 3/94., 7/96.) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka Ugovora o založnom pravu kao javnobilježničkog akta primijeniti na taj ugovor. Tužitelj napominje da je tek odredbom čl. 233. ZOO (NN. 2005 pa na dalje) propisano da tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina.
4.U podnesku od 29. ožujka 2021. tuženik je naveo da tužitelj nije upućen pokrenuti ovu parnicu u pogledu razloga o postojanju nejedinstva nekretnine jer je o tome pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr- 907/2019, a tužitelj radi dokazivanja ovih navoda nije upućen pokrenuti ovu parnicu. Nije sporno da je tuženik dijelom tražbinu namirio ovršnom prodajom jedne od založenih nekretnina. Međutim, stanje tražbine je upravo kako je naznačeno i traženo prijedlogom za ovrhu u predmetu posl.br. Ovr-388/19. Da je ta prodana nekretnina bila dovoljno sredstvo osiguranja za naplatu tražbina iz kredita tuženik kao kreditor ne bi tražio druga sredstava osiguranja, pa tako niti dobrovoljno založenu nekretninu tužitelja.
Tuženik ustraje u svim navodima i dokazima kojima pobija žalbeni razlog zastare, a ovo jer je svakim utuženjem i pokušajem naplate svoje nesporne tražbine prekidao zastarni rok koji je svakog puta tekao ispočetka odnosno od prvog dana, a sve sukladno odredbama starog i novog ZOO-a.
U odnosu na navode da javnobilježničke isprave nisu izvršne, odnosno ovršne jer im Zakon o javnom bilježništvu daje svojstvo osobe od javnog povjerenja, a ne drugog nadležnog organa, tuženik ističe kako ovo ne derogira svojstvo javnih bilježnika kao povjerenika suda te su stoga javnobilježničke isprave nastale u vrijeme važenja “starog“ imaju svojstvo ovršnosti isprava koje zastarijevaju, ako i ostale sudske odluke u zakonskom roku od 10 godina. Naime, člankom 54. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) jasno je propisano: „javnobilježnički akt je izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obveznika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje.“
Iz prethodno citirane zakonske odredbe jasno je vidljivo da svojstvo „izvršnosti“ javnobilježničkog akta nije čak niti vezano uz klauzulu izvršnosti koju javni bilježnik može ili ne mora izdati nego je javnobilježnički akt izvršan čim: 1) u sebi ima utvrđenu obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi; 2) sadrži izjavu obveznika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje. Dakle, javnobilježnički akt je izvršan već temeljem činjenice da ima zakonom propisani sadržaj, neovisno o tome da li je na isti izdana klauzula ovršnosti ili ne. U konkretnom slučaju, Ugovor ima iskazanu klauzulu stoga nema nikakve dvojbe da on jeste ovršna, tj. izvršna isprava. Pošto je nedvojbeno da se na tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom primjenjuje desetogodišnji zastarni dok iz čl. 379.st.1. ZOO (što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1413/2014 od 28.10.2014.) to je jasno da se i na ovu tražbinu mora primjenjivati desetogodišnji zastarni rok, računajući od dospijeća tražbine. U svemu ostalom tuženik ustraje na dosad istaknutom i predloženom.
5.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6.U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem zaključka (l.br. 4-5 spisa), očitovanja (l.br. 6 spisa), skice lica mjesta (l.br. 7 spisa), izvatka iz zemljišne knjige-povijesni prikaz (l.br. 37 spisa), dopisa (l.br. 59 spisa), rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu iza pok. OI poslovni broj O- 73/2023, UPP-OS-36/2023-7 od 14. srpnja 2023. (l.br. 67-69 spisa), te čitanjem i pregledavanjem spisa ovog suda posl.br. Ovr-324/2015 (raniji broj Ovr-261/2012) te preslika spisa ovog suda poslovni broj Ovr-676/2023 (raniji broj Ovr-388/2019).
7.Rješenjem ovog suda poslovni broj P-38/2021-19 od 26. rujna 2023. je ovaj parnični postupak prekinut jer je tužitelj RI umro **.**.2022.
8.Rješenjem ovog suda poslovni broj P-765/2023-21 (raniji broj P-38/2021) od 8. studenog 2023. je nastavljen postupak u ovoj pravnoj stvari te pozvana ĐI kao nasljednica tužitelja da preuzme postupak u ovom parničnom predmetu.
9.Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi:
-da je između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Filijala Rijeka kao vjerovnika te Pilane Jela d.o.o. [adresa] kao dužnika i MI iz [adresa], kao založnog vjerovnika, te OI iz [adresa], kao založnog vjerovnika dana 7. listopada 1997. godine zaključen Ugovor o založnom pravu kojim ugovorom je utvrđeno da banka potražuje od dužnika temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 160/97 od 7. listopada 1997. godine iznos od 100.000,00 DEM protuvrijednosti u kunama sa ugovorenom kamatom, te da radi osiguranja navedenog potraživanja banke založni vjerovnici daju u zalog svoje nekretnine i to EI nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište površine 58 m2 i RI nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Ogulinu, zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 1, dvorište i gospodarska zgrada površine 148 čhv. Člankom 4. je ugovoreno da su založni vjerovnici suglasni da za slučaj neisplate potraživanja iz ovog ugovora po njegovom dospijeću banka može neposredno na temelju ovog ugovora bez daljnjih pitanja, protiv njih provesti prisilno izvršenje na založenim nekretninama. Navedeni ugovor je solemniziran dana 9. listopada 1997. godine od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-1544/97;
-da je dana 24. listopada 2001. javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-1544/1997 temeljem odredbe članka 54. stavak 7. Zakona o javnom bilježništvu potvrdila da je zaključno s danom 30. rujna 2001. protekao rok za dobrovoljno ispunjenje tražbine utvrđene ugovorom o založnom pravu kojeg su sklopili Zagrebačka banka d.d., Filijala Rijeka kao vjerovnik, s jedne strane i Pilana Jela d.o.o. [adresa], te EI iz [adresa] i RI iz [adresa] (kao založni dužnici) s druge strane, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Marije Grozdanić-Dekleva dana 9. listopada 1997. godine pod poslovnim brojem OU- 1544/1997 koji slijedom odredbe članka 54. Zakona o javnom bilježništvu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, tako da je isti dana 1. listopada 2001. postao ovršan;
-da je spis Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj Ovr-202/2001 poništen (službena bilješka l.br. 73 spisa);
-da je spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-3273/2001 u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d., protiv ovršenika EI poništen (dopis l.br. 59 spisa);
-da je u spisu Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Ovr- 261/2012 ovrhovoditelj Zagrebačka d.d. Zagreb dana 19. travnja 2012. pokrenuo ovršni postupak protiv ovršenika OI iz [adresa], a temeljem ovršne isprave Ugovora o založnom pravu od 7. listopada 1997. godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-1544/97 ovrhom na nekretninama ovršenika upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Ogulinu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 1, dvorište i gosp. zgrada u [adresa] površine 148 čhv, povodom kojeg prijedloga je doneseno rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-261/2012-2 od 5. srpnja 2012. koje je postalo pravomoćno 19. srpnja 2012., a koja ovrha je obustavljena rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Ovr-324/2015-35 od 19. svibnja 2015. uz obrazloženje da predmetna nekretnina nije prodana ni na drugom ročištu za dražbu koja je održana kod ovog suda dana 19. svibnja 2015., pa je sud temeljem članka 97. stavak 4. Ovršnog zakona obustavio taj ovršni postupak. Rješenje je postalo pravomoćno dana 3. lipnja 2015.;
-da je u spisu Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Ovr- 388/2019 ovrhovoditelj Zagrebačka banka d.d. Zagreb dana 29. srpnja 2019. pokrenuo ovršni postupak protiv ovršenika RI, a temeljem ovršne isprave ugovora o založnom pravu od 7. listopada 1997. godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-1544/97 ovrhom na nekretninama ovršenika upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Ogulinu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 1, dvorište i gosp. zgrada u [adresa] površine 148 čhv, povodom kojeg prijedloga je doneseno rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019.;
-da je protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019. je ovršenik uložio žalbu koja je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr-907/2019-2 od 15. siječnja 2020. odbijena kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019 potvrđeno, osim u odnosu na žalbene razloge iz odredbe članka 50. stavak 1. točka 9, 10. i 11. Ovršnog zakona;
-zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019-11 od 7. siječnja 2021. je ovršenik RI upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019., a koji zaključak je punom. ovršenika uručen 11. siječnja 2021. (l.br. 33 spisa Ovr-676/2023, raniji broj Ovr- 388/2019).
10.Nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor prekluzije budući da je punomoćnik ovršenika zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019-11 od 7. siječnja 2021. kojim je ovršenik RI upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019-2 od 30. srpnja 2019., budući da je navedeni zaključak punom. ovršenika uručen 11. siječnja 2021. (l.br. 33 spisa Ovr-676/2023, raniji broj Ovr-388/2019), a tužba u ovoj pravnoj stvari je zaprimljena kod suda dana 27. siječnja 2021., a predana na poštu preporučeno dana 26. siječnja 2021. iz čega proizlazi da je ista podnesena unutar roka od 15 dana od dana dostave zaključka kojom je ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
11.S obzirom da iz potvrde javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke izdane pod brojem OU-1544/1997 od 24. listopada 2001. proizlazi da je Ugovor o založnom pravu kojeg su sklopili Zagrebačka banka d.d., Filijala Rijeka kao vjerovnik, s jedne strane i Pilana Jela d.o.o. [adresa], te EI iz [adresa] i RI iz [adresa] (kao založni dužnici) s druge strane, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Marije Grozdanić-Dekleva dana 9. listopada 1997. godine pod poslovnim brojem OU-1544/1997 koji slijedom odredbe članka 54. Zakona o javnom bilježništvu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, dana 1. listopada 2001. postao ovršan, slijedom čega je cjelokupni dug dospio na naplatu, te da predmetno potraživanje zastarijeva za deset godina sukladno odredbi članka 379. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
Odredbom članka 379. Zakona o obveznim odnosima je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom zastarijevaju za deset godina, pa i ona potraživanja za koja inače Zakon predviđa kraći rok. Prema odredbi članka 21. točka 4. Ovršnog zakona (Narodne novine 57/96 i dr.) ovršne isprave jesu ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava.
Sukladno Ovršnom zakonu ovršne isprave su kvalificirane javne i privatne isprave na temelju kojih se po Zakonu može tražiti prisilno ostvarenje tražbina koje su u njima utvrđene, prema tome, snagu ovršne isprave imaju kvalificirani sporazumi stranaka sklopljeni pred sudom, na temelju članka 263. ili 274 Ovršnog zakona, odnosno takvi sporazumi sklopljeni u obliku javnobilježničkog akta i solemnizirane privatne isprave (članak 269. i članak 279. Ovršnog zakona).
Budući da je u konkretnom slučaju propisano da potpisani sporazum o zasnivanju založnog prava ima snagu ovršne isprave, to navedeni sporazum predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se može pokrenuti ovrha na nekretnini dužnika.
U odnosu na tražbinu koja je utvrđena ovršnom ispravom od 9. listopada 1997. nije nastupila zastara jer nije istekao desetogodišnji zastarni rok iz članka 379. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jer je na temelju pravomoćne ovršne isprave prijedlog za ovrhu na nekretnina ovršenika prvi put podnesen u spisu Općinskog suda u Ogulinu koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-202/2001, a koja ovrha je bila zabilježena u zemljišnoj knjizi, te je ista obustavljena 15. rujna 2003. jer nekretnina nije prodana na trećem ročištu za dražbu, slijedom čega zastara počinje teći ispočetka.
Tuženik je drugi put pokrenuo ovršni postupak na nekretninama ovršenika u spisu ovog suda poslovni broj Ovr-261/2012 dana 19. travnja 2012., a kako nekretnina nije prodana na drugoj dražbi, to je ovrha obustavljena rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-324/2015-35 od 20. svibnja 2015. koje je postalo pravomoćno dana 3. lipnja 2015., nakon čega počinje teći novi rok zastare, slijedom čega proizlazi da pokretanjem ovršnog postupka dana 29. srpnja 2019. u spisu ovog suda poslovni broj Ovr-388/2019 nije protekao desetogodišnji zastarni rok.
12.Tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je tuženik kao ovrhovoditelj svoju tražbinu na platio u ovršnom postupku koji je proveo na nekretnini drugog založnog dužnika EI iz [adresa] budući da iz dopisa Općinskog suda u Rijeci proizlazi da je spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-3273/2001 u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb, protiv ovršenika EI poništen, a iz priloženog povijesnog izvatka iz zemljišne knjige (l.br. 37 spisa), proizlazi da je nekretninu založnog dužnika EI kč. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] na temelju ugovora o kupnji nekretnina od 19. lipnja 2007. u vlasništvo stekla UI kao i da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao založni vjerovnik dala brisovno očitovanje dana 7. veljače 2007. kojim je brisano pravo zaloga na upisanoj nekretnini koje je bilo upisano za korist Zagrebačke banke d.d. Zagreb temeljem Ugovora o založnom pravu sklopljenog 7. listopada 1997.
13.S obzirom da je za korist ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb uknjiženo založno pravo temeljem Ugovora o založnom pravu od 9. listopada 1997. na kč. br. [katastarska čestica] kuća broj 1, dvorište i gosp. zgrada u [adresa] površine 148 čhv upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na kojoj nekretnini se provodi predmetni ovršni postupak, to sud smatra da za daljnje postupanje u ovršnom postupku nije od odlučne važnosti to što se manji dio predmetne kuće nalazi na susjednoj parceli kč. br. [katastarska čestica]/2b budući da je bila uobičajena praksa banaka da prije odobrenja kredita vrše procjenu vrijednosti nekretnine na kojoj se založnim pravom osigurava potraživanje davatelja kredita, a osim toga, evidentno je da je kuća tužiteljice jedinstvena građevinska cjelina, pa okolnost da je manjim dijelom sagrađena na susjednoj parceli istog vlasnika ne otklanja pretpostavke za vođenje ovršnog postupka protiv vlasnika te nekretnine.
14.Odluku o troškovima sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023) i tuženiku dosudio troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerene u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022 i 138/2023) po Tbr. 7., Tbr. 8. i Tbr. 9. s PDV-om (V.P.S.=74.368,62 eura) i to:
-za sastav odgovora na tužbu
u iznosu od 1.402,50 eura
-za sastav podneska od 29. ožujka 2021.
u iznosu od 1.402,50 eura
za zastupanje na ročištu od 29. travnja 2021.
u iznosu od 1.402,50 eura
za zastupanje na ročištu od 17. listopada 2024.
u iznosu od 1.402,50 eura
odnosno u ukupnom iznosu od 5.610,00 eura.
15.Slijedom navedenog tuženiku je valjalo priznati ukupne parnične troškove u iznosu od 5.610,00 eura.
16.Valjalo je stoga presuditi kao u izreci.
U Ogulinu 2. prosinca 2024.
Sudac
Milka Keleuva-Ivošević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud. Dostaviti
1.Odvjetnik Čedomir Kosanović, Ogulin
2.Odvjetnik Josip Mađarić, Zagreb, Zelinska br. 4
