REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Kž–243/2024-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice AŽ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/2019 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 22. studenog 2023., broj 7 K- 451/2021-17, u sjednici održanoj 2. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, nakon stavljanja izvan snage presude kojom je izdan kazneni nalog od 15. srpnja 2022., broj 7 K-451/2021-2, primjenom članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13. – pravilno i 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22 – dalje: ZKP/08), na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08, optuženica AŽ oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnja iz članka 139. stavka 3. KZ/11.
1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. i 2. ZKP/08), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13. – pravilno i 152/14, 70/17, 126/19., 80/22 i 36/24, koji se sada primjenjuje – dalje: ZKP), dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a time što je obrazloženje u suprotnosti s izrekom.
6.1. Iz izreke presude proizlazi da je prvostupanjski sud optuženicu AŽ oslobodio optužbe da bi počinila kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 (pravna kvalifikacija djela), jer nije dokazano da je drugome ozbiljno zaprijetila na način da će njega i njemu bliske osobe usmrtiti, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi (pravni opis djela). Iako u izreci u pravnoj kvalifikaciji djela nije izričito navedeno da se optužena oslobađa optužbe zbog kaznenog djela prijetnje u kvalificiranom obliku djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11, iz pravnog opisa djela, iz kojeg je vidljivo kako je prvostupanjski percipirao činjenični opis inkriminiranog kaznenog djela koji u potpunosti korespondira sadržaju obrazloženja, jasno je za koje je kazneno djelo optuženica AŽ oslobođena od optužbe, čime, suprotno tvrdnjama žalitelja, izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi, niti razlozima presude. Upravo suprotno, sud prvog stupnja je naveo jasne i razumljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama, a izreka presude je razumljiva, bez proturječnosti te je presuda takva da se može ispitati, pa je žalba zbog istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka neosnovana.
6.2. Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire državni odvjetnik, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP-a, nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik navodi kako iz iskaza oštećenice i svjedoka ĐŽ nedvojbeno proizlazi da je neposredno prije upućenih inkriminiranih riječi prijetnje optuženica bila upoznata sa sadržajem pisma odvjetnice oštećenice u svezi rješenja imovinskopravnih odnosa zbog čega se uzrujala te izgovorila inkriminirane riječi. Navodi dalje kako prvostupanjski sud nije cijenio da su svjedokinje LŽ (kći optuženice) i VŽ (prijateljica optuženice) pristrani svjedoci, a u konačnici i da nije ispitao oštećenicu i svjedoka ĐŽ na okolnosti njihova daljnjeg postupanja u vidu da su optuženica i oštećenica nastavile razgovor i druženje nakon inkriminiranog događaja. Smatra da je sud po službenoj dužnosti trebao ispitati odvjetnicu oštećenice kojoj se ona obraćala u dva navrata nakon događaja i tražila savjete o tome što će napraviti, ukoliko je sud smatrao da je vremenski odmak od događaja ključan dio dokaznog postupka.
7.1. U stvari, u žalbi se ne iznosi ništa novo što sud prvog stupnja nije ocjenjivao, već se samo na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.
7.2. Način zaključivanja, koji iznosi državni odvjetnik u žalbi, samo je jedan od mogućih zaključaka, ali za osuđujuću presudu potrebno je s potpunom izvjesnošću utvrditi da je optuženica počinila kazneno djelo na način kako joj je optužbom stavljeno na teret. I prema mišljenju ovog suda nema dokaza da bi optuženica počinila kazneno djelo za koje se teretila optužnim aktom, a izvedeni dokazi ne čine niti zatvoreni krug indicija koji je potreban za osuđujuću presudu.
7.3. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, a posebno savjesnom, kritičnom i u svemu pravilnom analizom iskaza oštećenice ĆŽ i svjedoka ĐŽ, u kojima oni terete optuženicu AŽ za učin predmetnog kaznenog djela, u povezanosti s utvrđenim činjenicama nedostatka objektivnih dokaza koji potkrjepljuju njihove navode, kao i onih koje proizlaze iz iskaza svjedokinje LŽ i svjedokinje HŽ te obrane same optužnice kojima dezavuiraju njihove iskaze, kako u pogledu inkriminiranih riječi, tako i u pogledu okolnosti predmetnog događaja, te činjenice da se oštećenica ĆŽ na podnošenju kaznene prijave protiv optuženice zbog sada inkriminiranog kaznenog djela odlučila sa značajnim vremenskim odmakom od 18 dana, i to tek na sugestiju odvjetnice, osnovano zaključio da nisu potvrđene one činjenice koje bi teretile optuženicu. Ocjena je i ovog suda da analizom izvedenih dokaza doista proizlazi zaključak kako nema dokaza koji bi na izvjestan i pouzdan način upućivali na zaključak da je optuženica kritične prigode oštećenici rekla neka se ona, njezin sin ĐŽ i njihova majka samo probaju useliti u gornji stan da će ih baciti niz stepenice i da ako treba da će ih i ubiti. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno i osnovano zaključio kako nije dokazano da bi optuženica počinila kazneno djelo na način kako je tereti optužba. Pri tome, činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno jer se ispitivanjem odvjetnice koja je oštećenici sugerirala podnošenje kaznene prijave ne bi bitnije razjasnile odlučne činjenice, posebno jer je na temelju jasnih i decidiranih iskaza svjedokinje LŽ i svjedokinje HŽ te obrane optuženice, nasuprot proturječnim iskazima oštećenice ĆŽ, utvrđeno kako optuženica nije izgovorila inkriminirane riječi.
7.4. Za svoje utvrđenje, sud prvog stupnja je dao valjano, iscrpno i logično obrazloženje, koje u svemu, kao ispravno, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i na koje se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Tvrdnja državnog odvjetnika kako su iskazi svjedokinje LŽ i svjedokinje HŽ nevjerodostojni zbog njihove bliske povezanosti s optuženicom, bez ukazivanja na druge okolnosti koje bi dovele u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza, koje inače ne nalazi niti ovaj sud, a koje je prvostupanjski sud detaljno analizirao o čemu je dao iscrpne razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, ukazuje se kao potpuno promašena tim prije jer se niti žalbom ne navodi na što bi se odnosila neistinitost njihovih iskaza, a ujedno i jer žalitelj propušta imati u vidu da je s istom logikom razmišljanja samo zbog bliske rodbinske povezanosti valjalo kao nevjerodostojne ocijeniti i iskaze oštećenice ĆŽ i njezinog sina ĐŽ, a koji argument kod ocjene vjerodostojnosti iskaza sud prvog stupnja nije uzeo u obzir.
7.5. Slijedom navedenog tvrdnja državnog odvjetnika da je optuženica počinila predmetno kazneno djelo ostala je samo u sferi pretpostavke i sumnje, jer za nju nema nikakvog dokaza, a odluka o kaznenoj odgovornosti može se temeljiti samo na činjenicama koje su nedvojbeno dokazane.
7.6. Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja izveo pravilan zaključak kako nije dokazao da je optuženica AŽ počinila kazneno djelo kvalificirane prijetnje za koje je optužena.
8. Kako, dakle, žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. ZKP-a, nisu nađene povrede zakona na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Puli – Pola 2. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Dragana Kos Milevoj
