REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Kž–225/2024-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OČ, zbog kaznenog djela iz članka 235. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - dalje KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 21. ožujka 2024., broj K-915/2017-11, u sjednici održanoj 2. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog OČ, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda
a) u odluci o posebnoj obvezi na način da se posebna obveza iz članka 62. stavka 1. točka 1. KZ/08, popravljanja štete počinjenu kaznenim djelom na način da optuženi OČ oštećeniku ŠČ uplati novčani iznos od 199,08 eura ukida,
b) u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22 i 36/24– dalje: ZKP), oštećenik ŠČ s imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu,
c) u odluci o opozivanju uvjetne osude u slučaju neizvršenja izrečene posebne obveze u roku od 1 (jedna) godine, na način da se to upozorenje ukida.
II. U ostalom dijelu žalba optuženog OČ odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, nakon stavljanja izvan snage presude kojom je izdan kazneni nalog od 14. rujna 2018., broj K-915/2017, primjenom članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13. – pravilno i 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22 – dalje: ZKP/08), optuženi OČ, proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine - oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11., te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca, s time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku jedne godine ne počine novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 62. stavka 1. točka 1. KZ/11, optuženom OČ izrečena je posebna obveza da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenika ŠČ na način da mu temeljem imovinskopravnog zahtjeva uplati novčani iznos od 199,08 eura.
1.2. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11, izrečena uvjetna osuda može se opozvati ako optuženik u navedenom roku ne izvrši izrečenu mu posebnu obvezu.
1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08 optuženi OČ dužan je oštećeniku ŠČ isplatiti novčani iznos od 199,08 eura.
1.4. Na temelju članka 148. u vezi članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08 optuženi OČ dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 eura.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi OČ putem branitelja Frane Gavranića iz Odvjetničkog društva Špehar i Gavranić d.o.o., iz Zagreba, zbog „svih žalbenih osnova propisanih čl. 467. Zakona o kaznenom postupku“, no načelno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o imovinskopravnom zahtjevu te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda „u potpunosti ukine te da se okrivljenika oslobodi optužbe.“
3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika dostavljen je optuženiku OČ i njegovom branitelju.
4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik nudi svoju verziju slijeda događanja tvrdeći da je imao namjeru spriječiti napad na njega koji je neposredno predstojao i da je to bio razlog oštećenja stražnjeg vjetrobranskog stakla bagera kojim je kritične zgode upravljao oštećenik ŠČ. Ustrajava na tvrdnji da je postupao u nužnoj obrani ili eventualno u prekoračenju granica nužne obrane uslijed velike prepasti. Također ustrajava na tvrdnji kako je bacanjem kamena imao namjeru pogoditi oštećenika ŠČ, a da je pritom nehajno postupajući oštetio predmetno vjetrobransko staklo, pa kako za odnosno kazneno djelo nije propisano kažnjavanje za nehaj, to da ga je valjalo osloboditi optužbe.
7. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni s opravdanim zaključkom da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanja činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.
7.1. Prije svega, iz iskaza oštećenika ŠČ ne proizlazi da bi osobno ili s upravljajućim bagerom kontaktirao optuženika. Iskazao je kako mu je kritične zgode pristupio optuženik maskiran maskom za polijevanje bilja tražeći od njega da prestane manipulirati bagerom čemu nije udovoljio već je i dalje vrtio gusjenicom bagera lijevo-desno zbog čega je optuženik došao do njegovog prozora i sa špricom od stroja za polijevanje ga pokušao napasti kako bi ga spriječio u daljnjim radovima, ali kako u tome nije uspio, to je otišao iza bagera te ga je gađao kamenom koji je umjesto njega pogodio zadnje staklo bagera iza njegove glave uslijed čega se staklo raspršilo i uzrokovalo mu ozljede zbog kojih je kasnije i završio u bolnici, o čemu postoji i medicinska dokumentacija. Ova dinamika događaja opisana u iskazu oštećenika dijelom korespondira s obranom optuženika koji priznaje da je kamenom pokušao pogoditi oštećenika, ali i da ga je promašio, pa je umjesto oštećenika kamenom pogodio predmetno vjetrobransko staklo bagera koje se razbilo i koji također priznaje kako je vidio da je oštećenik zadobio neku ranu na licu iznad obrve jer je uočio par kapi krvi. Ovo potonje posebno dezavuira obranu optuženika obzirom da iz njegove obrane ne proizlazi da bi u predmetnom događaju oštećenika kontaktirao na bilo koji način, osim udaranjem po ruci, a posebno na način koji bi mu uzrokovao ranu na licu iznad obrve, a zapravo navedeno govori u prilog oštećenikovoj tvrdnji kako je zbog raspršivanja zadnjeg vjetrobranskog stakla, koje se nalazilo iza njegove glave, zadobio ozljede zbog kojih je završio u bolnici te da se u tom trenutku nalazio u samom bageru.
7.2. I daljnja dinamika događaja opisana u obrani optuženika prema kojoj ga je oštećenik u jednom trenutku bagerom udario tako da je pao na leđa zbog čega je neko vrijeme bio u nesvijesti bez podloge je u provedenim dokazima, a žalba se niti ne poziva na dokaze, već daje samo vlastite tvrdnje optuženika koje nisu prihvatljive. Dakle, nije bilo povoda na koji se žalba poziva, za postupanje optuženika.
7.3. S obzirom na navedeno, nije prihvaćen dio obrane u kojoj optuženik navodi da bi oštećenik bio taj koji je spremao napad na njega, već osnovano prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenika da se sve vrijeme nalazio u bageru kojim je manipulirao, pa tako i u momentu razbijanja predmetnog vjetrobranskog stakla bagera. Stoga nije prihvatljiva niti žalbena tvrdnja da bi optuženik moguće bio u strahu, što više u prepasti za vlastiti integritet.
7.4. Kako nije utvrđeno da bi bili ostvareni uvjeti za postojanje nužne obrane, nema govora niti o njezinom prekoračenju.
7.5. Osim naprijed iznijetih navoda žalitelja kojima pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja koji se odnose na postojanje nužne obrane, odnosno prekoračenja iste, ostalim žalbenim tvrdnjama optuženik osporava zaključke o postojanju uzročne veze, jer tvrdi da je kod njega postojala zabluda u uzročnoj vezi („aberatio ictus“), budući je kamenom samo htio pogoditi oštećenika, a ne razbiti predmetno vjetrobransko staklo bagera.
7.6. Međutim, niti ovom žalbenom tvrdnjom optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.
7.7. Naime, iz iskaza oštećenika proizlazi kako je optuženik nakon verbalnog upozorenja da prestane manipulirati bagerom prvo došao do njegovog prozora i sa špricom od stroja za polijevanje ga pokušao napasti kako bi ga spriječio u daljnjim radovima, u čemu nije uspio, zbog čega je otišao iza bagera te ga gađao kamenom, i to u momentu dok je sjedio u bageru i manipulirao njime, pa je promašivši ga tim kamenom razbio zadnje vjetrobransko staklo bagera iz čega proizlazi zaključak kako je optuženik u odnosu na razbijanje vjetrobranskog stakla bagera postupao s namjerom (svjestan je da može pogoditi i razbiti staklo pa pristaje i na tu posljedicu – alternativna namjera), tako da nema govora o tome da se posljedica predmetnog kaznenog djela može pripisati optuženikovom nehaju.
8. Slijedom navedenog, dakle, nikakve dvojbe nema da je optuženik svojim ponašanjem ostvario subjektivne i objektivne elemente bića kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.
9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik istu drži prestrogom, nalazeći da u odmjerenoj kazni nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakotne okolnosti, a posebno starija životna dob, njegov uredan život te ranija neosuđivanost koja u kontekstu njegove životne dobi (81 godina) ima značaj veći od standardnog. S obzirom na izostanak otegotnih okolnosti mišljenja je, da je trebalo maksimalno ublažiti kaznu i osuditi ga na kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma, i to sve ukoliko je sud “i dalje stava da se ne radi o nužnoj obrani, a radi se”.
9.1. Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, presudni sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne,pa mu je tako olakotnim cijenio korektno držanje pred sudom te neosuđivanost, dok mu je otegotnom cijenio “određenu bezobzirnost u svom postupanju kritične prigode” koja očito proizlazi iz ponašanja optuženika prije ostvarenja posljedice presuđenog kaznenog djela obzirom da je oštećenika prvo napao špricom stroja za polijevanje, a potom ga pokušao pogoditi kamenom, očito takve veličine i takvom snagom da je uspio razbiti vjetrobransko staklo bagera za koje je karakteristično da je ojačano kao i kod svih motornih vozila. Pravilnim vrednovanjem svih prethodno navedenih okolnosti prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca čije izvršenje je potom primjenom uvjetne osude odgođeno kroz razdoblje provjeravanja od jedne godine. Uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i potom također pravilno vrednovane okolnosti u smislu odredbe članka 47. KZ/11., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo takva kaznena sankcija, neovisno o starosnoj dobi optuženika, primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
10. Međutim u pravu je žalitelj kada u žalbi navodi da se o istom pravnom pitanju pred Općinskim sudom u Splitu – Stalna služba u Trogiru pod poslovnim brojem Pn-189/2018, vodi parnični postupak povodom tužbenog zahtjeva oštećenika ŠČ, između ostalog i radi naknade imovinske štete koja je predmetom ovog kaznenog postupka, slijedom čega se u pogledu istog imovinskopravnog zahtjeva nije moglo odlučivati i u ovom kaznenom postupku. Ovo iz razloga, jer se odlučivanjem o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku ustvari provodi adhezijski parnični postupak, pa slijedom toga s obzirom da se za isto potraživanje oštećenog ŠČ prema optuženiku OČ vodi parnični postupak, ta okolnost sprječava odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u adhezijskom postupku presudom u kaznenom predmetu. Prema tome, u situaciji kada je sud prvog stupnja utvrdio da je imovinska šteta u naznačenom iznosu rezultat počinjenja kaznenog odjela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11, za koje je optuženi OČ proglašeni krivim, onda je pri rješavanju pitanja imovinskopravnog zahtjeva mogao jedino oštećenika uputiti da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno odredbi iz članka 158. stavka 2. ZKP-a, pri čemu bi pravomoćna presuda kaznenog suda eventualno mogla biti osnova za rješavanje parničnog postupka pred općinskim sudom. S obzirom na iznijeto u odnosu na optuženog OČ nije postojala ni zakonska osnova da se uz primjenu uvjetne osude odredi i posebna obveza propisana u članku 62. stavku 1. točka 1. KZ/11., pod prijetnjom opoziva uvjetne osude u slučaju neispunjenja te obveze slijedom čega je prihvaćanjem u ovom dijelu žalbe optuženog OČ, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti valjalo preinačiti pobijanu presudu na način kako je to opisano pod toč. I. izreke ove presude.
11. Slijedom navedenog i u smislu članka 486. stavka 1. ZKP-a prvostupanjska presuda je preinačena kao u točki I. izreke, a budući da je žalba optuženog OČ u ostalom nepreinačenom dijelu neosnovana, valjalo je u smislu odredbe članka 482. ZKP-a žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.
U Puli – Pola 2. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Dragana Kos Milevoj
