REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–290/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika ŽP, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi stavka 2. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/11, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, od 4. travnja 2024., broj: K-462/2020-27, u sjednici održanoj 2. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e:

Žalba optuženika ŽP, odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, od 4. travnja 2024., broj:

K-462/2020-27, proglašen je krivim ŽP zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6. u vezi stavka 2. i 1. KZ/11, pa je na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11, uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Potom je na temelju članka 55. stavka 1. i 3. KZ/11, ta kazna zamijenjena radom za opće dobro na način da jedan dan zatvora zamjenjuje dva sata rada, pa je optuženik dužan odraditi ukupno 600 sati rada za opće dobro. Također je određeno da će nadležno tijelo za probaciju obavijestiti nadležnog suca izvršenja radi započinjanja postupka izvršenja kazne zatvora ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, a ako optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro onda da će sud odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14., 70/17., 118/18, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP), optuženik ŽP obvezan je na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. ZKP-a, i to na ime troškova sudsko-medicinskog vještaka iznos od 685,84 eura, na ime troškova prometno-tehničkog vještaka iznos od 494,53 eura, na ime troškova toksikološkog vještaka iznos od 114,67 eura, na ime troškova PP Garešnica iznos od 82,00 eura te na ime troškova obdukcije iznos od 84,00 eura, te troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP-a na ime paušalne svote iznos od 100,00 eura.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 8. ZKP-a na ime nužnih izdataka oštećenika i nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika u iznosu od 3.225,00 eura, pa je optuženiku ŽP naloženo da oštećenicima HP, ĆP i NP isplati iznos od 3.225,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik ŽP putem branitelja Tihomira Volića, odvjetnika iz Garešnice, naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te odluku o kaznenoj sankciji, a predloženo je „da Županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno u smislu žalbenih navoda da preinači presudu i okrivljenika oslobodi od odgovornosti za predmetno kazneno djelo. “

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

3.1. Odgovor državnog odvjetnika na žalbu optuženika dostavljen je optuženiku i njegovom branitelju.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a, prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Uvodno treba napomenuti da iako su u žalbi optuženika ŽP istaknute žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja same žalbe i njenog obrazloženja nedvojbeno proizlazi da se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja samo paušalno navode i dodatno ne obrazlažu jer u obrazloženju žalbe optuženik iznosi argumentaciju kojom nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, prvenstveno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik unatoč vožnji u nepovoljnim meteo uvjetima i zaslijepljenosti svjetlima iz suprotnog smjera nailazećeg vozila kaznenopravno odgovoran za učin terećenog kaznenog djela kao i da na strani oštećenika nije postojao isključivi doprinos, odnosno isključiva odgovornost za nastanak prometne nesreće, o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.

6.1. Slijedom iznijetoga, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, niti bilo koju drugu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

7. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ŽP u žalbi prvenstveno pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnim meteo uvjetima i stanju kolnika bio dužan upravljati vozilom takvom brzinom da isto može pravodobno zaustaviti pred svakom predvidivom preprekom, pa čak i u slučaju eventualnog zasljepljivanja svijetlima vozila koje se kretalo iz suprotnog smjera jer mu je ta okolnost nalagala još oprezniju vožnju kao i da do prometne nesreće nije došlo krivnjom oštećenika, sada pokojnog RP. Žalitelj zaključuje kako je njegova obrana dosljedna i istinita te kako isključuje utvrđenja iz pobijane presude te smatra da je trebalo primijeniti „načelo“ in dubio pro reo te optuženika osloboditi od optužbe.

7.1. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni s opravdanim zaključkom da je optuženik ŽP počinitelj terećenog kaznenog djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanja činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Žalitelj ponavlja u žalbi obranu i neosnovano pobija ocjenu izvedenih dokaza bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

7.2. Prije svega valja istaknuti da se pobijana presuda, pored ostalih dokaza, temelji na nalazu i mišljenju kombiniranog prometno-tehničkog i sudskomedicinskog vještačenja, odnosno prometnog vještačenja koje je sačinio dipl.ing. prometa Davor Ferenc, a ne na nalazu i mišljenju prometnog vještačenja koje je sačinio prometni vještak Tomislav Perić čiji se rezultati pobijaju u žalbi, a koje je inače prometni vještak Davor Ferenc imao u vidu i kritički se osvrnuo na rezultate tog vještačenja u pojedinim dijelovima, pa u tom dijelu nema potrebe posebice se osvrtati na te navode žalbe optuženika budući da oni i ne korespondiraju s njegovim ostalim žalbenim navodima.

7.3. Neosnovani su žalbeni prigovori pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda, tvrdnjom da je zbog iznenadne zaslijepljenosti svjetlima vozila koje se kretalo iz smjera suprotnog smjeru kretanja vozila optuženika kao i zbog nenadanog nepropisnog kretanja oštećenika sredinom kolnika u tamnoj odjeći u konkretnim meteo uvjetima i stanju kolnika, isključivi krivac za nastanak prometne nesreće upravo oštećenik.

7.4. Prvostupanjski sud, naime, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, jasno utvrđuje u čemu nalazi da je dokazano da je optuženik na način na koji mu se to optužnicom stavlja na teret počinio kazneno djelo iz članka 227. stavka 6. u vezi stavka 2. i 1. KZ/11, te ga proglašava krivim.

7.5. U razlozima prvostupanjske presude izričito su navedene činjenice i okolnosti na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju ovakvu odluku, pa cijeneći žalbene navode optuženika treba imati u vidu da se žalbeni razlozi takvog sadržaja stvarno svode na drugačiju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, kod čega su razlaganja i stajališta prvostupanjske presude, u ocjeni odlučnih činjenica, zbog kojih taj sud nalazi dokazanim da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo u svemu pravilno i potpuno utvrđeni. Suprotno stajalištu optuženika da iz objektivnih razloga kao i razloga koji se njemu ne mogu pripisati u krivnju ne uočava oštećenika na kolniku, pa se nastavlja kolnikom kretati brzinom između 50 i 60 km/h, a zapravo brzinom od oko 61 km/h, te ga uočava tek u trenutku naleta (udara), treba reći, da je neovisno o zaslijepljenosti svjetlima iz suprotnog smjera nailazećeg vozila uzrokovanog „blicanjem“, optuženik to ignorirao te je suprotno imperativnoj odredbi članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15,108/17 i 70/19 – dalje ZOSPC), koja mu je nalagala upravljanje vozilom takvom brzinom da vozilo sukladno osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa, može pravodobno zaustaviti pred svakom predvidivom preprekom, nastavio s vožnjom nesmanjenom brzinom i po pravcu prethodnog kretanja sve do naleta na oštećenika koji kao pješak zasigurno nije iznenada stupio na kolnik, i to upravo u onom kratkom intervalu zaslijepljenosti na koju optuženik ukazuje u svojoj brani.

7.6. Naime, kada se pravilno i objektivno analizira i ocjenjuje sama optuženikova obrana, onda nema nikakvog uporišta za tezu žalitelja da zbog trenutačne zaslijepljenosti svjetlima iz suprotnog smjera nailazećeg vozila nije bio dužan, jer to nije mogao, a niti je mogao predvidjeti pojavu pješaka na sredini kolnika, brzinu kretanja vozila prilagoditi uvjetima na cesti, a pogotovo ne onda kada se ta obrana dovede u svezu sa poduzetim vještačenjima, napose nalazom i mišljenjem prometnog vještaka dipl.ing. Davora Ferenca.

7.7. Naime, nije sporno da je kritične prigode optuženik upravljao vozilom u uvjetima noći, kiše (optuženik u obrani navodi da je „lijevalo“), slabog utjecaja ulične rasvjete te mokrog kolnika, te da je u takvim uvjetima oštećenika kao pješaka na kolniku mogao uočiti na udaljenosti do 25 m ispred vozila, pa bi nalet na oštećenika u takvim uvjetima uspio izbjeći da se vozilom kretao svim brzinama ispod 49 km/h, niti je sporno da se u vrijeme prometne nesreće optuženik vozilom kretao brzinom od oko 61 km/h, koja je približno i naletna brzina (od 55 km/h do 70 km/h) te da nije kočio u momentu naleta na oštećenika koji je imao u krvi koncentraciju od 2,98 g/kg apsolutnog alkohola.

7.8. Vozeći brzinom od oko 61 km/sat, po jakoj kiši, mokrom kolniku i u noćnim uvjetima vožnje, pri slaboj uličnoj rasvjeti, koju nije smanjivao unatoč trenutačnoj zaslijepljenosti izazvanoj „blicanjem“ s udaljenosti, kako navodi u obrani, od 50 do 60 metara prije naletnog mjesta i u uvjetima kada su svjetla njegovog vozila omogućavala uočavanje pješaka na kolniku na udaljenosti do 25 metara, i svakako upravljajući vozilom Brestovačkom ulicom, dakle cestom kroz naseljeno mjesto uslijed čega je pojava pješaka na kolniku bila predvidiva, optuženik je u konkretnim uvjetima svakako upravljao vozilom prevelikom brzinom i stoga protivno propisu iz članka 51. stavka 1. ZOSPC-a, tim prije ima li se u vidu, kako je to već naprijed navedeno, da oštećenika zasigurno nije iznenada stupio na kolnik, i k tome to upravo u onom kratkom intervalu zaslijepljenosti na koju optuženik ukazuje u svojoj brani.

7.9. Naime, prema članku 56. stavku 1. navedenog zakona vozač je dužan brzinu kretnja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti.

7.10. Pješak na tom dijelu ceste je prepreka koju je optuženik mogao i morao predvidjeti međutim, optuženik ga uopće ne uočava jer nije obratio dužnu pažnju na oštećenika pješaka koji se kretao na kolniku (članak 38. stavak 1. ZOSPC), i k tome još vozi i "na slijepo" u kratkom vremenskom intervalu, ne reagira na pojavu oštećenika, ne koči budući tragova kočenja prije udara nema te svojim vozilom naleće na oštećenika. Iako je na tom dijelu prometnice brzina kretanja ograničena na 70 km/h, kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju, ta maksimalna brzina je previđena za optimalne uvjete vožnje, dnevno svjetlo, suhu prometnicu, nepostojanje drugih sudionika u prometu i bez obzira što je optuženik nije prekoračio, osnovano mu se na teret stavlja da je njegova brzina bila neprimjerena prometnim uvjetima.

7.11. Stoga osnovano sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik ne obraćajući dužnu pažnju na oštećenika koji se nalazio na kolniku (članak 38. stavak 1. ZOSPC) postupao protivno odredbi članka 51. stavka 1. ZOSPC-a.

7.12. Iz izloženog slijedi da je sud prvog stupnja u cijelosti pravilno zaključio da je optuženik u konkretnim meteo uvjetima i stanju kolnika morao upravljati vozilom takvom brzinom da ga je mogao pravodobno zaustaviti pred svakom predvidivom preprekom, pa tako pogotovo pred pješakom u stajaćem položaju u naseljenom mjestu, a da mu je situacija zasljepljivanja svijetlima vozila iz suprotnog smjera dodatno u kratkom vremenskom intervalu u smislu članka 51. stavka 1. ZOSPC-a nametala obvezu smanjenja brzine kretanja, pa čak i kočenja, što bi svaki razumni vozač i učinio.

7.13. Nadalje, iz izloženog slijedi da ni konačna ocjena optuženika iznijeta u žalbi nije prihvatljiva. Naime, sve elemente koje u žalbi ističe optuženik imao je u vidu prvostupanjski sud, a riječ je upravo o važnim činjenicama koje se odnose na način vožnje optuženika, a s druge strane pojave i kretanja oštećenika, kao i ne reagiranje optuženika na konkretne opasnosti u prometu. Ocjena prvostupanjskog suda o tome da ne nalazi kauzalnu vezu između prometne nesreće i moguće nepropisnosti u kretanju oštećenika, u svemu je prihvatljiva poglavito kraj činjenice da se odrednica članka 51. stavka 1. ZOSPC, u ovom slučaju odnosi na pješaka u prometu slijedom čega sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je optuženik povrijedio članak 56. stavka 1. u vezi članka 38. stavka 1. a ZOSPC-a, jer se opisana protupravnost u vožnji primjenjuje na konkretnu prometnu situaciju. Iz izloženog doista slijedi jedini ispravan, logičan zaključak da se optuženik Brestovačkom ulicom osobnim automobilom marke Renault Clio kretao brzinom od oko 61 km/h koja nije bila prilagođena noćnim uvjetima vožnje po mokrom kolniku i slaboj vidljivosti zbog jake kiše koja je padala, pri čemu je propustio obratiti dužnu pozornost na pješaka koji se nalazio na kolniku, uslijed čega je u blizini kbr. 45 vozilom naletio na pješaka RP koji je od zadobivenih ozljeda preminuo, pa u tom kontekstu treba ocijeniti i nepostojanje bilo kakve uzročne sveze između pojave i načina kretanja oštećenika kada navedeno nije u nikakvoj korelaciji s nastankom ove prometne nesreće.

7.14. Stoga su u pobijanoj presudi razjašnjena sva sporna i odlučna pitanja vezana za dinamiku ove prometne nesreće, način vožnje optuženika, nepostojanje kauzalnog neksusa između načina kretanja i pojave oštećenika na kolniku i same prometne nesreće, koja su pouzdano razjašnjena, pa dakle nema činjeničnih nedostataka na koje u svojoj žalbi upire optuženik.

7.15. Prema svemu naprijed izloženom nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Optuženik uvodno u žalbi naznačuje i žalbenu osnovu odluke o kaznenoj sankciji, no istu ne obrazlaže. Međutim, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP-a).

8.1. Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, pa mu je tako olakotnim cijenio da nije osuđivan, da je otac dvoje djece, a kao posebno olakotnu okolnost doprinos oštećenika, dok otegotne okolnosti nije utvrdio. Pravilnim vrednovanjem svih prethodno navedenih okolnosti prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci opravdano primijenivši odredbe o ublažavanju kazne, koju je zamijenio radom za opće dobro na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11. na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene i potom pravilno vrednovane okolnosti u smislu odredbe članka 47. KZ/11., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo takva kaznena sankcija primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9. Slijedom svega izloženog i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. toč. 1. i 2. ZKP-a., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP- a odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 2. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

M

Dragana Kos Milevoj