REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1607/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i Partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-60/2024-8 od 26. rujna 2024., u sjednici održanoj 2. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-60/2024-8 od 26. rujna 2024.:

- u odnosu na točku I. izreke te se sudi:

„I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 2.056,69 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. “

- u odnosu na točku II. izreke na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 112,50 eura sa zateznim kamatama od 26. rujna 2024. do isplate kao neosnovan.

II. U preostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 20.073,86 eura sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2024. (točka I. izreke) te kojim su tuženiku dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 512,50 eura (točka II. izreke), odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-60/2024-8 od 26. rujna 2024.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 22.130,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. lipnja 2024. do isplate (točka I. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 625,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2024. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je u ovom postupku trebalo primijeniti odredbe članaka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZMO), a ne članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP), kako po načelu specijalnosti tako i po načelu lex posterior derogat legi priori. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tužitelja sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja mirovinskog osiguranja, za naknadu štete u ukupnom iznosu od 22.130,55 eura, koju tvrdi da je pretrpio isplatama izvršenim svome osiguraniku ŽĐ po osnovi:

- invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koja mu je priznata rješenjem tužitelja klasa: UP/I 141-02/17-01/03113971520, urbroj: 341-15- 05/3-17-3888 od 20. ožujka 2017., za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. svibnja 2024., u iznosu od 19.674,59 eura,

- jednokratnog novčanog primanja isplaćenoga u vremenskom razdoblju od travnja 2022. do ožujka 2024. u iznosu od 399,27 eura te

- naknade za tjelesno oštećenje od 60% nastalo kao posljedica ozljede na radu, koje pravo je osiguraniku tužitelja priznato rješenjem od 20. prosinca 2016., za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. svibnja 2024., u iznosu od 2.056,69 eura.

6.1. Pritom nije sporno da je priznanje prava na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje tužiteljevom osiguraniku posljedica prometne nesreće koju je prouzročio osiguranik tuženika, a u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda na radu budući da se prometna nesreća dogodila kada se osiguranik tužitelja vraćao s posla.

6.2. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev s obrazloženjem da u skladu s odredbama članka 27. stavaka 1. do 3. ZOOP-a, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, tuženik odgovara tužitelju samo za stvarnu štetu koja se sastoji u razmjernom iznosu mirovine odnosno razlici između konkretne invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, dok stvarnu štetu ne čine druge isplate pa tako ni naknada za tjelesno oštećenje i jednokratno novčano primanje. Sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj ne trpi stvarnu štetu u smislu navedenih zakonskih odredaba, jer je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, a tužitelj nije dokazao da bi šteta eventualno ipak postojala pa odluku temelji i na odredbama članaka 219. i 221.a ZPP-a.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom presudom djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi naknade zbog tjelesnog oštećenja, dok je u preostalom dijelu presuda pravilna i zakonita.

8. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

9. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava - primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe članaka 161. i 164. ZMO-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine i drugih prava njegovom osiguraniku, po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje članak 27. ZOOP-a.

9.1. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavaka 1., 2. i 3. toga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

10. Po shvaćanju ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud u ovom sporu kojega je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikova osiguratelja radi naknade štete primijenio članak 27. ZOOP-a koji uređuje zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme kad su izvršene utužene isplate.

10.1. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila). Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP-a kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

10.2. Iako je ZMO kasniji zakon, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je ZOOP posebniji zakon budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO-om koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-a iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja. Stoga, kao posebniji (lex specialis), valja primijeniti ZOOP.

11. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

11.1. Stoga, kako stavak 1. članka 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to se po ocjeni ovog suda ne može prihvatiti tumačenje prvostupanjskog suda da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji, pozivajući se na odredbu članka 27. stavka 2. ZOOP-a. Da je tome tako upućuje i odredba članka 27. stavka 4. ZOOP-a po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da bi dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imala privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

11.2. Prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

11.3. Stoga, po ocjeni ovog suda, svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, a zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.).

11.4. Isplate izvršene tužiteljevom osiguraniku na ime naknade zbog tjelesnog oštećenja sukladno člancima 61. do 64. ZMO-a stoga predstavljaju stvarnu štetu tužitelja u smislu članka 27. ZOOP-a pa tužitelj ima pravo na naknadu te štete u iznosu od 2.056,69 eura. U tom dijelu su zbog pogrešne primjene materijalnog prava ostvarene pretpostavke za preinačenje pobijane odluke.

11.5. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju i utužene zatezne kamate po članku 12. ZOOP-a koje potražuje od 26. lipnja 2024. (po proteku 15 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva) pa su mu od tada i dosuđene.

11.6. Visina stope zateznih kamata usklađena je s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a.

12. Kada je pak riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

12.1. Budući da se osiguraniku tužitelja invalidska mirovina isplaćuje upravo zbog ozljede na radu pa ne proizlazi da tužitelj po toj osnovi trpi štetu kako je propisano člankom 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.674,59 eura isplaćenoga na ime invalidske mirovine odbio kao neosnovan.

12.2. S time u vezi, s obzirom na to da se žalitelj u pogledu primjene zakona poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valja navesti da pravna shvaćanja iz ove odluke predstavljaju recentnu i ustaljenu praksu toga suda izraženu u većem broj odluka, npr. Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023., Rev 1149/2022-2 od 20. ožujka 2024., Rev-620/2024-2 od 15. svibnja 2024., Rev-958/2024-2 od 10. srpnja 2024.

13. Po shvaćanju ovog suda, tužiteljevu stvarnu štetu ne predstavljaju isplate jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine. Naime, kako to zaključuje prvostupanjski sud, a koji zaključak žalbom nije osporen, ove isplate vršene su na temelju Odluka Vlade Republike Hrvatske o isplati jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica porasta cijena odnosno rasta troškova života donesenih u utuženom razdoblju („Narodne novine“ broj 53/22., 104/22., 152/22., 31/23., 107/23. i 32/24.), kao i na temelju Odluke o isplati jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica uzrokovanih epidemijom bolesti COVID-19 („Narodne novine“ broj 39/21. i 107/21.). Budući da isplate po ovim odlukama ne predstavljaju novčana davanja po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja u smislu članka 3. ZMO-a, dakle ne isplaćuju se na teret mirovinskog osiguranja (neovisno o tome što se isplaćuju samo korisnicima mirovine u obveznom mirovinskom osiguranju), već se radi o jednokratnim mjerama (socijalnog karaktera) za koje su sredstva osigurana u državnom proračunu Republike Hrvatske, a tužitelju je samo povjerena provedba odluka kojima su te isplate uređene (kako proizlazi iz sadržaja tih odluka), ne radi se o šteti tužitelja za koju bi posljedično mogao ostvariti naknadu na teret tuženika pa je za iznos od 399,27 eura tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

14. Uslijed preinake odluke o glavnoj stvari izmijenjen je uspjeh stranaka u postupku. Tuženik je u konačnici uspio s tužbenim zahtjevom u omjeru od 91% što mu umanjeno za tužiteljev uspjeh od 9% daje pravo na 82% troškova postupka (članak 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a). Stoga umjesto priznatih 625,00 eura tuženiku na ime troškova postupka pripada 512,50 eura, dok je za preostalih 112,50 eura tuženikov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

15. Slijedom navedenoga, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu dosudom tužitelju iznosa od 2.056,69 eura sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2024., a u preostalom dijelu za iznos od 20.073,95 eura odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu i sukladno tome preinačiti odluku o troškovima postupka, na temelju odredaba članka 373. točke 3., članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a.

16. Tuženiku ne pripada trošak odgovara na žalbu, jer nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Puli 2. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus