REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1660/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženog Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-134/2023 od 30. srpnja 2024., u sjednici održanoj 2. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda i točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-134/2023 od 30. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

- utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 266-194/2005 od 28. lipnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-765/05, između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, na temelju kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi: „Banka gospodinu RM iz [adresa], datum rođenja **.**.1960. (dvadesetdrugi travnja tisućudevetstošezdesete) godine u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetiuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita….“ (točka I. izreke),

- naloženo je tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 8.022,60 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene mjesečne iznose s dospijećem počevši od 31. kolovoza 2005. do zaključno 30. lipnja 2015., do isplate (točka II. izreke).

1.1. Istom odlukom riješeno je:

- utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.974,64 eura (točka I. izreke),

- naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.395,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti te točku II. rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, čime je počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Navodi da sud nije ocijenio niti obrazložio je li eventualni propust banke da upozori tužitelja na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak počinjen u dobroj vjeri, a niti je obrazložio zašto pretpostavlja da je tuženik uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF. Osim toga, prigovara da sud nije utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža između tužitelja i tuženika nastala na temelju spornih ugovornih odredaba i, posebice, u čemu se ogleda nesavjesnost banke prilikom ugovaranja predmetnih odredaba. Ocjenu suda kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo smatra posve irelevantnom za konačnu odluku budući da o valuti nije moguće pregovarati već se ta ugovorna odredba može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Smatra da nije zadovoljen uvjet značajne neravnoteže pa ističe da nema mjesta primjeni odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03). Navodi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik osporava pravilnost primijenjene metodologije pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, jer je izrađen kao da se radilo o „kunskom kreditu“ odnosno da nije bilo valutne klauzule. Ako se prihvati takav stav, tuženik smatra da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama u predmetnom razdoblju. Prigovara tome što sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike odnosno razlike nastale uslijed pada tečaja u odnosu na početni. Osporava i dosuđeni tijek zateznih kamata te ističe da odluka u tom dijelu nije obrazložena. Iskazuje neslaganje sa zauzetim shvaćanjem u vezi s istaknutim prigovorom zastare te ističe da su prihvaćenim zahtjevom obuhvaćeni iznosi koji su u trenutku pokretanja kolektivnog spora već bili zastarjeli. Smatra da je time što je sud tužitelju za sve radnje priznao nagradu za zastupanje prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa) postupio protivno zabrani retroaktivnosti propisanoj odredbom članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da mu naknadi troškove postupka, a podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

3.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu s prijedlogom da se odbaci kao nepravovremena, osporavajući istovremeno osnovanost žalbenih navoda.

4. Žalba nije osnovana.

5. U odnosu na tužiteljeve navode o nepravovremenosti žalbe jer je tuženiku odluka dostavljena 30. srpnja 2024., a žalbu je podnio 21. kolovoza 2024., valja navesti da prema članku 348. stavku 5. ZPP-a rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza pa je žalba podnesena unutar petnaestodnevnog roka iz članka 348. stavka 1. ZPP-a te je pravovremena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom (ništavom) odredbe Ugovora o kreditu broj 266-194/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod brojem OV-765/05-1 (dalje: Ugovor o kreditu) 28. lipnja 2005., sklopljenog između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao davatelja kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) i, posljedično tome, restitucijski zahtjev za isplatu onoga što je tuženik naplatio na temelju te ništave ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana stjecanja, po pravilima o stjecanju bez osnove. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

7. Među strankama nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja, na koji iznos se zaračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno godišnje koje su promjenjive sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, na rok od deset godina, s time što se anuiteti podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja. Nesporna je i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

7.1. Sporno je, je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništava i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženik od njega naplatio na temelju ništave odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove prema člancima 104. i 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), koji zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05). Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, da se radilo o tipskom ugovoru te da je sasvim logično i životno da je tužitelj kao nestručna osoba u odnosu na tuženika, kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, prvostupanjski sud prihvaća zahtjev za utvrđenje ništavosti sporne odredbe Ugovora o kreditu i zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 8.022,60 eura, koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos. Odluku temelji na odredbi članka 502.c ZPP-a te na odredbama članaka 322. stavka 1., 1111. i 1115. stavka 1. ZOO/05.

9. Ispitujući ovu odluku u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

10.1. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

11. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a).

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik (ranije kao Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), u razdoblju određenom tom presudom u kome je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav iz navedenih odluka potvrđen je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

12.2. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništavih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu. Stoga žalitelj u pretežitom dijelu žalbe sasvim neosnovano ponavlja prigovore isticane i tijekom prvostupanjskog postupka koji su već raspravljeni u kolektivnom sporu.

12.3. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogao dokazivati u ovom sporu vezano za ništavost predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. Iz iskaza saslušane svjedokinje NM, zaposlenice tuženika koja je s tužiteljem sklapala predmetni Ugovor o kreditu, kao ni iz iskaza tužitelja ne proizlazi zaključak da su tužitelju pružene relevantne informacije u tom smislu da bi se njegov pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati informiranim.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 104. stavka 1. ZOO/91 u vezi s odredbom članka 210. ZOO/91 (pri čemu se pogrešno pozvao na odgovarajuće odredbe članka 322. stavka 1. i članka 1111. ZOO/05) pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključujući da je na temelju ništave odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama dužan platiti tužitelju.

13.1. S obzirom na utvrđenu ništavost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelju pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena, budući da se ništava odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ima načelno smatrati kao da nikada nije postojala.

13.2. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke jedino pogrešno navodi da je izračun izvršen uz primjenu početne kamatne stope, kada iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka jasno proizlazi da je prilikom izračuna korištena promjenjiva kamatna stopa (koja u ovom postupku nije utvrđena ništavom). Nije, međutim, bilo uporišta za supstituciju ugovorene kamatne stope onom na kunske kredite kako je to tuženik predlagao tijekom prvostupanjskog postupka, a čemu prigovara i u žalbi, jer za takvu supstituciju nedostaje ugovorna volja stranaka i zakonska osnova.

13.3. Nije osnovan prigovor tuženika da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama, koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije s time u vezi istaknuo prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev. Takvo shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je donijelo prošireno vijeće toga suda, i time odstupio od pravnog shvaćanja iskazanog u rješenju poslovni broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023. na kojega se tuženik poziva u žalbi.

14. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj, jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništava i da mu sve ono što n a temelju tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada. Kao takav, nesavjestan stjecatelj tuženik je na svaki utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja prema članku 214. ZOO/91.

15. Prigovor zastare je pravilno odbijen kao neosnovan, jer u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništavost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništavosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

15.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

15.2. U vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

15.3. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništavosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

15.4. Od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti valutne klauzule kojom se glavnica kredita vezuje uz tečaj CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 22. veljače 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina prema članku 371. ZOO/91, pa proizlazi da prigovor zastare nije osnovan, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odluku o visini troškova zastupanja utemeljio na odredbama Odvjetničke tarife važeće u vrijeme donošenja odluke s obzirom na to da je odredbom Tbr. 52. stavka 3. Odvjetničke tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tuženik neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa protivnoj članku 90. stavku 4. Ustava, s obzirom na to da prije donošenja pobijane odluke obveza tuženika na naknadu parničnih troškova protivnoj strani nije niti dospjela.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu odluku.

18. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavka 1. i članka 154. stavka 1. ZPP-a.

U Puli 2. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus