REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2430/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Ivo Brkić, odvjetnik u Zadru, Široka ulica 14, protiv tuženice OČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (osobno i kao nasljednice ranijeg 2. tuženika GČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]) koju zastupa punomoćnik Dalibor Škorput, odvjetnik u Zadru, Ulica pod bedemom 4/I, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji i utvrđenja vlasništva na dionicama, odlučujući o tuženičinim žalbama protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-190/2021-41 od 4. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se tuženičine žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-190/2021-41 od 4. travnja 2022. u točkama I., II. i III. izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuju se kao nedopuštene tuženičine žalbe podnesene protiv točaka IV.,
V. i VI. izreke presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-190/2021-41 od 4. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski je sud utvrdio da Ugovor o darivanju (sklopljen) između (ranije) prvotuženice OČ, kao darovateljice i (ranijeg) drugotuženika GČ OIB [osobni identifikacijski broj], kao daroprimatelja, na kojem ugovoru je potpis prvotuženice kao darovateljice ovjeren 6. prosinca 2016. kod javnog bilježnika Suzane Hrabra iz [adresa] pod brojem OV-8662/16, gubi učinak prema tužitelju GČ OIB [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine prema prvotuženici OČ, i to u dijelu kojim je prvotuženica OČ darovala drugotuženiku GČ OIB [osobni identifikacijski broj], 614 dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. [adresa], a koju tražbinu tužitelj ima prema prvotuženici OČ temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017., slijedom čega se utvrđuje da je u odnosu na drugotuženika GČ OIB [osobni identifikacijski broj], tužitelj GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnik za ½ dijela 1228 (614) dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. [adresa], nominalne vrijednosti 712.240,00 kn, koje dionice su kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva ubilježene na osnovni račun ulagatelja – drugotuženika GČ oznake: 5703140, što je drugotuženik GČ dužan priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva 614 dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. [adresa] sa svog imena na ime tužitelja (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud naložio Središnjem klirinškom depozitarnom društvu izvršiti upis promjene vlasništva na navedenim dionicama tako što će ½ dijela od 1228 (614) dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. [adresa] upisati u vlasništvo tužitelja GČ, OIB [osobni identifikacijski broj] (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka prvostupanjski je sud naložio (tadašnjim) prvotuženici i drugotuženiku da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 35.100,00 kn (točka III. izreke presude) dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 9.325,00 kn kao neosnovan (točka IV. izreke presude). Osim toga, prvostupanjski je sud naložio tužitelju da (ranijoj) prvotuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (točka V. izreke presude), kao i da (ranijem) drugotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (točka VI. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-557/21 od 10. lipnja 2021. (i sukladno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda izraženom u toj odluci) ocijenio da se sukladno članku 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) mogu pobijati i pravne radnje radi nenovčanih potraživanja vjerovnika koja su dospjela za isplatu, a u konkretnom predmetu su ispunjene sve opće pretpostavke za pobijanje iz navedene zakonske odredbe; jednako tako, budući da je predmetni ugovor o darovanju besplatno raspolaganje kod kojeg se prema članku 67. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku te da se za pobijanje te radnje ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato, a k tome treća osoba (raniji drugotuženik) je krvni srodnik u pravoj liniji (sin) dužnika (ranije prvotuženice, sada tuženice), to su ispunjene i dvije (od tri) posebne pretpostavke za pobijanje iz članka 67. Zakona o obveznim odnosima (iako je za uspješno pobijanje pravnih radnji potrebno da samo jedna od tih pretpostavki bude ispunjena). Osim toga, upravo zbog toga što se radilo o besplatnom raspolaganju, to prekluzivni rok za pobijanje pravnih radnji iznosi tri godine u smislu članka 71. Zakona o obveznim odnosima, pa s obzirom na to da taj rok teče od trenutka poduzimanja posljednje pravne radnje usmjerene na proizvodnju pravnog učinka takvog besplatnog ugovora, a to je 19. prosinca 2016. kada je Središnje klirinško depozitarno društvo predmetne dionice upisalo na račun (tadašnjeg) drugotuženika, dok je tužitelj ovaj spor pokrenuo tužbom 2. prosinca 2019., on je to učinio unutar navedenog roka. Osim toga, prvostupanjski je sud sukladno uputi drugostupanjskog suda u ponovljenom postupku ispitivao i činjenicu tužiteljeva vlasništva predmetnih dionica kao bračne stečevine u smislu odredbi članaka 248. i 249. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine” broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13) te je sukladno odredbama članka 530. stavaka 1. i 2. Zakona o tržištu kapitala („Narodne novine” broj: 65/18, 17/20, 83/21, 151/22 i 85/24) i članka 126. stavaka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) utvrdio da je tužitelj vlasnik 614 predmetnih dionica zbog čega je (raniji) drugotuženik dužan priznati i trpjeti prijenos to jest upis promjene prava vlasništva istih u računalnom sustavu Središnjeg klirinškog depozitarnog društva s računa nematerijaliziranih vrijednosnih papira drugotuženika na račun tužitelja. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica (kao ranija prvotuženica), a žalbu je podnio i (raniji) drugotuženik (koji je nakon donošenja prvostupanjske presude preminuo i čiji je nasljednik, uz tužitelja, i tuženica). U žalbi koju je tuženica podnijela (kao raniji prvotuženik) žalitelj presudu pobija zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, u ranijoj je presudi od 30. studenoga 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja sud naveo da nije ovlašten samovlasno i bez prethodnog samoinicijativnog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja intervenirati u isti bez obzira što bi činjenično stanje i rezultat provedenog dokaznog postupka ukazivali na nužnosti ispravka ili dopune postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev zapravo, dva zahtjeva su u cijelosti kontradiktorni jedan u odnosu na drugi jer jednim zahtjevom tužitelj traži dosudu kako u odnosu na njega Ugovor o darovanju sklopljen između (ranije oba) tuženika gubi učinak u dijelu koji je potreban da se tužitelj namiri za ½ dijela dionica odnosno 614 dionica, a drugim tužbenim zahtjevom traži da mu se po pravilima stvarnog prava prizna vlasništvo na 614 dionica pri čemu je tužitelj bio dužan dokazati sve pretpostavke za prihvaćanje jednog ili drugog tužbenog zahtjeva, no nikako prihvaćanja oba zahtjeva koji se međusobno isključuju, a koje je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi prihvatio. Zato je izreka presude nerazumljiva. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev koji tužitelj temelji na odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima, žalitelj ističe da je radnja poduzeta 26. studenoga 2010. kada je sklopljen darovni ugovor između (ranije) prvotuženice i drugotuženika dok je tužiteljeva tražbina dospjela 4. travnja 2019. Prema tome, tužitelj pobija pravnu radnja koja je poduzeta u vrijeme kad još nije postojala tražbina tužitelja prema žalitelju. Osim toga, prvostupanjski je sud izvršio uvid u pribavljeni i preslikani spis Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-222/16 koji je pokrenut puno prije 6. prosinca 2016. (kad je ugovor o darovanju ovjeren) te se uz tužbu nalazi preslika identičnog ugovora o darovanju od 26. studenoga 2010. na kojem se već nalazio potpis darovateljice. Međutim, unatoč tome sud je pogrešno zaključio da je ugovor sklopljen tek 6. prosinca 2016. kada očitom omaškom javnog bilježnika nije posebno naznačeno da je tuženik zahtijevao ovjeru već postojećeg potpisa. Nadalje, žalitelj smatra da je tužitelj trebao dokazati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije imao dovoljno sredstava za namirenje tražbine tužitelja, a to tužitelj prema mišljenju žalitelja nije dokazao. Tuženica ističe da tužitelj protiv njega vodi ovršne postupke, pa ocjena suda temeljena na izjavi tuženika da nema ništa osim mirovine i psa, pored dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka koji je jedini mjerodavan dokaz a iz kojeg je vidljiva zabilježba da je pokrenut ovršni postupak, ne ukazuje na insolventnost tuženika. Osim navedenog, tužitelj nije naveo kolika je njegova tražbina prema tuženiku jer čak i kada bi se složio s mišljenjem da prema pravnoj teoriji to može biti i nenovčana tražbina, tužitelj je morao naznačiti novčanu vrijednost takve tražbine pa nije jasno u kojem obujmu zapravo pobija pravnu radnju dužnika, a što je jedan od temelja paulijanske tužbe. Žalitelj pobija i ocjenu suda da je tužitelj dokazao kako tuženica nije u dobroj vjeri darovala predmetne dionice zajedničkom sinu, niti je na te okolnosti tužitelj izveo bilo kakav dokaz, a što je temeljna pretpostavka za prihvaćanje tužbenog zahtjeva; osim toga, tuženica svom i tužiteljevom sinu odnosno (ranijem) drugotuženiku nije darovala samo predmetne dionice, već i sve ostale nekretnine, a i tužitelj je isto tako zajedno sa žaliteljem zajednički darovao dionice INA-e d.d. pa je pogrešan zaključak da je drugotuženik kao njihovo zajedničko dijete sve znao jer isti uopće nije sudjelovao u postupku diobe zajedničke imovine u postupku vođenom pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj P-3732/10. Žalitelj stoga predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da je u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
U žalbi koju je podnio (raniji) drugotuženik koji je u međuvremenu, nakon donošenja pobijane prvostupanjske presude preminuo slijedom čega je (i ranija) prvotuženica nasljednica tog tuženika, žalitelj također pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku. Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je iz cjelokupnog provedenog postupka i samog teksta tužbenog zahtjeva razvidno da je tužbeni zahtjev u cijelosti proturječan sam sebi jer sadrži dva zahtjeva i to jedan s osnova odredbi Zakona o obveznim odnosima i zahtijevanje zaštite temeljem instituta paulijanske tužbe dok drugi dio zahtjeva se odnosi na stvarno pravnu zaštitu prava vlasništva predmetnih dionica temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Žalitelj smatra da sud nije ovlašten samovoljno intervenirati u tužbeni zahtjev te je sud usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti koji je nejasan i proturječan počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva upravljenog na pobijanje pravne radnje na štetu vjerovnika, žalitelj u odnosu na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da imatelji nenovčanih tražbina imaju pravo zaštite temeljem instituta paulijanske tužbe ističe da je predmetni stav u cijelosti pogrešan, arbitraran i protivan potpuno jasnoj i nedvosmislenoj odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika; zato prema mišljenju žalitelja, samo vjerovnici novčanih tražbina mogu ostvarivati pravnu zaštitu paulijanskom tužbom. Time je drugostupanjski sud povrijedio tuženikovo pravo na pravično suđenje iz odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Osim toga, da tražbina mora biti novčana proizlazi i iz toga što se kao pretpostavka ne bi navela insolventnost (nemogućnost namirenja) već bi se navelo nemogućnost ostvarenja tražbine. Zaključak prvostupanjskog suda o insolventnosti (ranije) prvotuženice se temelji na tome da ona nema u vlasništvu dionica pa da slijedom toga ne može trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik na istima. Tumačenje prvostupanjskog suda da isključivo neimanje u svom vlasništvu takve imovine (614 dionica) predstavlja obilježje insolventnosti za tražbinu tužitelja je potpuno apsurdno i protivno zakonu. Zakonska odredba da se insolventnost proučava isključivo kod dužnika na način da isti ima ili nema dovoljno sredstava za namirenje vjerovnikove tražbine koja glasi na isplatu je jasna, no to u konkretnom predmetu nije slučaj. Žalitelj pobija i ocjenu suda o datumu sklapanja pravnog posla. Naime, žalitelj ističe kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-557/21 arbitrarno i proizvoljno zauzeo stav da je Ugovor o darovanju koji se tužbom u ovoj pravnoj stvari pobija sklopljen na dan ovjere Ugovora (6. prosinca 2016.) jer da javni bilježnik u svojoj ovjeri nije naveo da ovjerava već postojeći potpis koji nije potpisan u njegovoj nazočnosti već da je (ranija) prvotuženica potpisala predmetni ugovor pred javnim bilježnikom 6. prosinca 2016. Naime, u postupku poslovni broj P-222/16 u kojeg je prvostupanjski sud izvršio uvid taj se sud neposrednim opažanjem uvjerio da je već na dan podnošenja tužbe u tom postupku (25. studenoga 2016.) postojao potpis prvotuženice i drugotuženika na istom te da je na navedenom ugovoru kao datum sklapanja istog pisao 26. studenoga 2010. Prema tome, sud je na nedvojben način utvrdio da je identičan Ugovor o darovanju punih 12 dana prije ovjere potpisa (ranije) prvotuženice kod javne bilježnice Suzane Hrabra na istome te da je kao datum sklapanja naveden 26. studenoga 2010. Međutim, unatoč takvom nedvojbenom utvrđenju, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi da je ugovor o darovanju potpisan od strane (ranije) prvotuženice 6. prosinca 2016. i to zbog omaške javnog bilježnika da nije u njegovoj nazočnosti potpisan ugovor. Zato je pogrešno mišljenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o navedenoj činjenici, kao i mišljenje prvostupanjskog suda. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva upravljenog na utvrđenje prava vlasništva žalitelj ističe da se njegovo poštenje presumira sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa tko tvrdi suprotno to je dužan dokazati. Međutim, iz dokaza priloženih spisu nije dokazano nepostojanje poštenja na strani žalitelja. Drugotuženik je potpuno vjerovao svojoj majci kada je ista govorila da je ona vlasnica dionica u društvu Turisthotel d.d. te da ih hoće njemu darovati. U nastavku žalbe žalitelj ističe da mu je (ranija) prvotuženica darovala i nekretnine, a ona i tužitelj su mu darovali i dionice INA-e pa je stoga potpuno pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je žalitelj kao njihovo zajedničko dijete sve znao jer isti kao stranka uopće nije sudjelovao u postupku diobe u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 niti je znao da se isti vodi. Žalitelj osporava mišljenje prvostupanjskog suda da su tuženici htjeli izigrati tužitelja i da darovanje predmetnih dionica nije bilo u dobroj vjeri samo zato što su tuženici imali prijavljeno isto prebivalište. Žalitelj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 6.250,00 kn uvećan za sudske pristojbe po nalogu suda.
Odgovor na obje žalbe nije podnesen.
3. Obje žalbe tuženice (njezina žalba i žalba njezina prednika) djelomično nisu osnovane, a djelomično su nedopuštene.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I., II. i III. njezine izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.
4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ranijoj odluci poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. sa str. 214.-223. spisa naveo da je između stranaka nesporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. utvrđeno da su (u ovom sporu ranija) prvotuženica i tužitelj s osnova bračne stečevine bili suvlasnici na jednake dijelove 1228 dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. nominalne vrijednosti 369.000,00 kn te je ta suvlasnička zajednica tom presudom razvrgnuta na način da je (u ovom sporu ranija) prvotuženica dužna trpjeti da se temeljem te presude 614 dionica u knjizi dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. upiše na ime i vlasništvo (ovdje) tužitelja (točka V. izreke te presude; str. 11. spisa). Nadalje, iz spisa proizlazi da je neposredno prije donošenja te presude (ranija) prvotuženica 6. prosinca 2016. kod javnog bilježnika Suzane Hrabra iz [adresa] u nazočnosti navedenog javnog bilježnika potpisala Ugovor o darovanju kojim je ona kao darovateljica darovala drugotuženiku ukupno 1228 dionica društva Turisthotel d.d. koje su se kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva vodile na računu darovateljice oznake 3364887; premda je taj Ugovor navodno sklopljen 26. studenoga 2010. (str. 32.-33. spisa), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. naveo (str. 218. spisa) da je prema ovjeri javnog bilježnika sa str. 34. spisa (ranija) prvotuženica tek tada potpisala Ugovor pred javnim bilježnikom (dakle, nije pred javnim bilježnikom izjavila da se na ugovoru nalazi njezin potpis). Nadalje, između stranaka nije sporno da je (raniji) drugotuženik na temelju tog (ovjerenog) Ugovora podnio Središnjem klirinškom depozitarnom društvu zahtjev za upis tih dionica na svoj račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira te da su prema stavkama knjiženja Središnjeg klirinškog depozitarnog društva koje je po prijedlogu stranaka pribavio sud sa str. 131. spisa te dionice 19. prosinca 2016. upisane na račun drugotuženika čime je sukladno odredbi članka 494. stavka 1. (tada važećeg) Zakona o tržištu kapitala („Narodne novine” broj: 88/08, 146/08, 74/09, 54/13, 159/13, 18/15 i 110/15) drugotuženik tada stekao predmetne dionice. Prema tome, iako je (raniji) drugotuženik protiv prvotuženice pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-222/16 radi utvrđenja da je darovanjem stekao valjani pravni temelj za upis prava vlasništva na 1228 dionica društva Turisthotel d.d., a u kojem postupku je uslijed prvotuženičina priznanja sa str. 150. ovog spisa (preslika spisa poslovni broj P-222/16 se nalazi u ovom spisu) donesena deklaratorna presuda 27. veljače 2017. (str. 38.-39. i 162. spisa), (raniji) drugotuženik je postao imatelj predmetnih dionica i prije donošenja navedene presude.
Jednako tako, između stranaka nije sporno da je (ranija) prvotuženica majka (ranijeg) drugotuženika, kao i to da ona nakon 19. prosinca 2016. nema na svom računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva upisane dionice trgovačkog društva Turisthotel d.d. već samo društva Hrvatski Telekom d.d. (str. 128.-129. spisa). Nadalje, između stranaka je nesporno da je (ranija) prvotuženica besplatnim pravnim poslovima otuđivala i drugu imovinu za koju je presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. utvrđeno da predstavlja bračnu stečevinu nje i tužitelja. Tako je ona Ugovorom o darovanju nekretnine (koji je navodno također sklopljen 26. studenoga 2010.) darovala drugotuženiku dvosobni stan koji je prema presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. (u tom je dijelu ta presuda djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-424/17 od 19. veljače 2019.) također bračna stečevina prvotuženice i tužitelja te je Općinski sud u Zadru presudom na temelju priznanja poslovni broj P-248/17 od 24. veljače 2017. utvrdio da je (ovdje) drugotuženik temeljem tog darovnog ugovora stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva na predmetnom stanu (str. 40.-41. spisa), no raspolaganje prvotuženice tom nekretninom nije odlučno za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom sporu.
Slijedom navedenog, između ovdje parničnih stranaka je sporno je li Ugovor o darovanju kojim je ranija prvotuženica kao dužnik tužitelja raspolagala 614 dionica društva Turisthotel d.d. pobojna pravna radnja u odnosu na tužiteljevu nenovčanu tražbinu za prijenos (stjecanje) 614 dionica društva Turisthotel d.d. na način da je ona dužna trpjeti da tužitelj upiše predmetne dionice u registar dionica društva Turisthotel d.d. odnosno na svoj račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. Jednako tako, između stranaka je sporno je li tužitelj u odnosu na (ranijeg) drugotuženika vlasnik (imatelj) 614 dionica Turisthotela d.d. što je (raniji) drugotuženik dužan priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva tih dionica sa svog imena na ime tužitelja kao i da se Središnjem klirinškom depozitarnom društvu naloži izvršiti upis promjene vlasništva 614 dionica tako da se te dionice upišu kao vlasništvo tužitelja, a što tužitelj također traži dijelom tužbenog zahtjeva.
Prvostupanjski je sud u prethodno provedenom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-262/19 proveo dokaz saslušanjem stranaka i to tužitelja i (ranije) prvotuženice dok saslušanje (ranijeg) drugotuženika nije provedeno jer uredno pozvani (raniji) drugotuženik nije pristupio ročištu sazvanom (i) radi njegova saslušanja. Sud prvog stupnja je također tada proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu kao i uvid u spis Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-222/16 te je na temelju tako provedenog postupka 30. studenoga 2020. donio presudu (i rješenje) poslovni broj P-262/19 kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to zbog (pogrešnog) pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda da se mogu pobijati pravne radnje dužnika samo radi novčanih potraživanja vjerovnika dok u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da je u odnosu na (ranijeg) drugotuženika tužitelj vlasnik predmetnih dionica što je taj tuženik dužan priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva 614 dionica (kao i upis promjene vlasništva na tim dionicama od strane Središnjeg klirinškog depozitarnog društva) sud prvog stupnja tada u presudi nije naveo nikakve razloge. Upravo zbog navedenog, ta prvostupanjska presuda je od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ukinuta rješenjem poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. s uputom prvostupanjskom sudu da u nastavku postupka ispita postojanje (svih) općih pretpostavki za pobijanje pravne radnje sklapanja Ugovora o darovanju kao i da ispita je li tužitelj u odnosu na (ranijeg) drugotuženika imatelj/vlasnik 614 dionica društva Turisthotel d.d. neovisno od činjenice što se te dionice vode na računu (ranijeg) drugotuženika kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva – pri tome, prvostupanjski je sud morao ispitati i činjenicu je li (raniji) drugotuženik prilikom stjecanja tih dionica 19. prosinca 2016. postupao u dobroj vjeri.
U nastavku postupka tužitelj je uz podnesak od 17. prosinca 2021. (a upravo radi dokazivanja činjenice da drugotuženik prilikom stjecanja predmetnih dionica nije postupao u dobroj vjeri) dostavio sudu presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-442/2019 od 20. rujna 2021. kojom su ranija oba tuženika iz ovog postupka proglašena krivima zbog toga što su 19. prosinca 2016. (ranija) prvotuženica u cilju da onemogući ostvarenje prava vlasništva (ovdje) tužitelja, a (raniji) drugotuženik u cilju da pomogne prvotuženici, iako svjesni da ½ od 1228 dionica odnosno nominalno 614 dionica Turisthotel d.o.o. [adresa] s osnove bračne stečevine pripadaju u vlasništvo oštećeniku (ovdje tužitelju) o čemu se tada vodio postupak pred Općinskom sudom u Zadru radi utvrđenja bračne stečevine, darovanjem (ovdje ranije) prvotuženice svih 1228 dionica (ranije) drugotuženiku osujetili pravo na stvari (ovdje) tužitelja čime su počinili kazneno djelo protiv imovine – povreda tuđih prava iz članka 241. stavka 1. Kaznenog zakona. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. veljače 2022. oba (tadašnja) tuženika se nisu očitovali na tu presudu Općinskog suda u Zadru, nego su iznosili svoja pravna shvaćanja kojima su nastojali osporiti pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.
5. Odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, s time da se (stavak 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima) smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.
Nadalje, prema članku 67. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno, dok prema članku 67. stavku 3. istoga Zakona kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
Osim toga, prema članku 71. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima tužba za pobijanje pravnih radnji se kod besplatnih poslova i poslova koje je dužnik sklopio, između ostalog, s krvnim srodnikom u ravnoj liniji, može podnijeti u roku od tri godine, s time da se sukladno članku 71. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima taj rok računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija.
6. Ovaj sud je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. naveo da je prvostupanjski sud (i u ranijoj presudi poslovni broj P-262/19 od 30. studenoga 2020.) pravilno ocijenio da je tužba podnijeta unutar roka od tri godine od dana kada je poduzeta pravna radnja Ugovor o darovanju koji je (dijelom tužbenog zahtjeva) predmet pobijanja u ovom sporu. Naime, neovisno o tome kad je sklopljen Ugovor o darovanju kojim je (ranija) prvotuženica darovala (ranijem) drugotuženiku (i) 614 dionica društva Turisthotel d.d. čiji je tužitelj imatelj sukladno presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017., rok za podnošenje tužbe teče od trenutka poduzimanja posljednje pravne radnje usmjerene na proizvodnju pravnog učinka takvog ugovora, a u konkretnom slučaju to je 19. prosinac 2016. kada je Središnje klirinško depozitarno društvo upisalo predmetne dionice na račun (ranijeg) drugotuženika. Prema tome, s obzirom na to da je ovaj spor pokrenut tužbom 2. prosinca 2019., a pobija se pravna radnja besplatnog raspolaganja imovinom prvotuženice, tužba je podnesena unutar trogodišnjeg roka iz članka 71. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
Pri tome, u odnosu na pravno shvaćanje tadašnje punomoćnice (ranijeg) drugotuženika izneseno na ročištu za glavnu raspravu od 17. veljače 2022. na str. 253. spisa da „postoji višestruka praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske da početak roka za podnošenja paulijanske tužbe počinje teći od dana sklapanja pravnog posla, a ne od dana kada je izvršena radnja upisa prava vlasništva temeljem takvoga pravnog posla pa se i u tom pravcu i dalje ukazuje kako je tužba podnesena nakon proteka prekluzivnog roka”, ovaj sud napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-1828/12 od 3. svibnja 2017. i Rev-964/22 od 20. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se rok za pobijanje pravnih radnji računa od dana kad je dužnik poduzeo pravnu radnju koja se pobija, no ako se takva pravna radnja dužnika sastoji od više odvojenih akata (u jednom od tih predmeta se radilo o Ugovoru o kupoprodaji nekretnine, a u drugom o Ugovoru o darovanju nekretnine) i to od zaključenja ugovora o prijenosu prava vlasništva na nekretnini, njegove ovjere kod javnog bilježnika i potom predaje zemljišnoknjižnom sudu na provedbu, tada je dužnikova radnja poduzeta u trenutku kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava; dakle, pravne radnje dužnika obuhvaćaju sve radnje koje su poduzete radi stjecanja prava vlasništva temeljem pravnog posla koji je predmetom pobijanja i kontinuirano traju sve dok se ta svrha raspolaganja ne ostvari.
Slijedom navedenog, budući da se sukladno odredbi članka 494. stavka 1. (ranije važećeg) Zakona o tržištu kapitala nematerijalizirani vrijednosni papir i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira stječu u trenutku njegova upisa na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja (isto je propisano i odredbom članka 530. stavka 1. sada važećeg Zakona o tržištu kapitala – „Narodne novine” broj: 65/18, 17/20, 83/21, 151/22 i 85/24), to za prijenos dionica izdanih u nematerijaliziranom obliku nije dovoljno samo sklapanje ugovora o darovanju, a kako to smatraju oba ranija žalitelja. Upravo zbog navedenog, sama činjenica da se na Ugovoru o darovanju nalazi datum 26. studenoga 2010., nema nikakvog utjecaja na vrijeme poduzimanja pobojne radnje odnosno na računanje prekluzivnog roka iz članka 71. Zakona o obveznim odnosima, a kako to pogrešno smatraju (ranija) oba tuženika. Zbog toga, činjenica što se na Ugovoru o darovanju nalazi datum 26. studenoga 2010. nije odlučna za određivanje početka roka za pobijanje pravne radnje budući da, kako je to slikovito u svom iskazu s ročišta od 29. listopada 2020. sa str. 134. spisa naveo tužitelj, tuženici su na ugovoru „mogli staviti datum i prije G.
Prema tome, budući da je na temelju ovjere Ugovora o darovanju dionica kod javnog bilježnika Suzane Hrabra od 6. prosinca 2016., dana 19. prosinac 2016. Središnje klirinško depozitarno društvo upisalo predmetne dionice na račun (ranijeg) drugotuženika čime je (raniji) drugotuženik tek tada stekao (i) predmetnih 614 dionica koje su temeljem podjele bračne stečevine vlasništvo tužitelja, to je tada (dakle, 19. prosinca 2016.) poduzeta pobojna pravna radnja, a od tada pa do podnošenja tužbe 2. prosinca 2019. nije protekao prekluzivni rok za pobijanje pravne radnje besplatnog raspolaganja. Zato je tužitelj pravovremeno podnio tužbu za pobijanje pravne radnje Ugovora o darovanju dionica kojim je (ranija) prvotuženica besplatno prenijela (ranijem) drugotuženiku dionice koje su ranije bile bračna stečevina nje i tužitelja, a koja bračna zajednica je prema obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-424/17 od 19. veljače 2019. sa str. 28., spisa prestala još 16. prosinca 2010.
7. Prvostupanjski sud pravilno ističe da za pobijanje pravne radnje moraju biti kumulativno ispunjene sve opće pretpostavke iz članka 66. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima: a) dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu neovisno o tome kada je ta tražbina nastala, b) insolventnost dužnika, c) pravna radnja dužnika s time da (uspješno) pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje i d) postojanje oštećenja vjerovnika s time da se (zakonska presumpcija iz članka 66. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima) smatra da je vjerovnik oštećen ako zbog pobojne radnje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Osim navedenih općih pretpostavki, za pobijanje pravne radnje mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. Zakona o obveznim odnosima, a u konkretnom predmetu to je da se radi o besplatnom raspolaganju dužnika svojom imovinom; ta pretpostavka je nesumnjivo ispunjena budući da se radi o ugovoru o darovanju. Upravo zbog navedenog, sukladno odredbi članka 67. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima presumira se da je dužnik (ranija prvotuženica) znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku-tužitelju te nije potrebno ispitivanje je li trećoj osobi (drugotuženiku) to bilo poznato ili moglo biti poznato. Upravo zbog navedenog, žalbeni navod (ranije) prvotuženice da tužitelj nije dokazao da ona nije u dobroj vjeri darovala predmetne dionice zajedničkom sinu je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da se sukladno odredbi članka 67. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima kod besplatnog raspolaganja presumira da je dužnik (prvotuženica) znao da predmetnim ugovorom o darovanju nanosi štetu tužitelju kao svom vjerovniku, a ona (ranija prvotuženica) u ovom sporu nije dokazala suprotno. Podredno, ovaj sud napominje da iz obrazloženja presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. sa str. 14. spisa proizlazi da je (ovdje ranija) prvotuženica u tužbi radi utvrđenja i diobe bračne stečevine koju je podnijela u tom predmetu općinskog suda još 1. prosinca 2010. navela da su 1228 (očito uslijed pogreške u pisanju naveden je broj 1128) dionica Turisthotela d.d. bračna stečevina nje i (ovdje) tužitelja, a i u svom iskazu danom u tom postupku 9. svibnja 2016. je učinila nespornim da su 1228 dionica Turisthotela d.d. bračna stečevina nje i tužitelja (str. 43. spisa). Međutim, unatoč tome, ona je naknadno Ugovorom o darovanju dionica te dionice (pa tako i predmetnih 614 dionica tužitelja) pobojnom pravnom radnjom besplatno prenijela (ranijem) drugotuženiku zbog čega evidentno nije postupala u dobroj vjeri.
Osim toga, s obzirom na, između stranaka nespornu, činjenicu da je treća osoba (raniji drugotuženik) sin (ranije) prvotuženice te se stoga između njih radi o krvnom srodstvu u ravnoj liniji, to se prema članku 67. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima smatra da je drugotuženiku bilo poznato da poduzetim raspolaganjem prvotuženica nanosi štetu tužitelju, a raniji drugotuženik u ovom sporu nije dokazao suprotno (stjecanje dionica tog tuženika u dobroj vjeri je od utjecaja na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da je u odnosu na tog tuženika tužitelj vlasnik dionica, o čemu više u nastavku ove odluke). Podredno, upravo zbog činjenice da se radi o besplatnom raspolaganju, to se prema članku 67. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima u odnosu dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na pobijanje pravne radnje niti ne zahtjeva da je trećoj osobi (ranijem drugotuženiku) bilo poznato je li (ranija) prvotuženica znala da poduzetim radnjama nanosi štetu tužitelju.
Prema tome, iako je za uspješno pobijanje pravne radnje (izvan stečaja) dovoljno da je ispunjena samo jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom predmetu su ispunjene dvije posebne pretpostavke iz te zakonske odredbe, a što je pravilno ocijenio sud prvog stupnja (točka 19. obrazloženja pobijane presude; str. 11. prvostupanjske presude odnosno str. 270. spisa).
8. Nadalje, u odnosu na prvu opću pretpostavku za pobijanje (dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu neovisno o tome kada je ta tražbina nastala), ovaj sud je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. na str. 221. spisa naveo da se pod pojmom „tražbina dospjela za isplatu” ne smatraju samo novčane tražbine kako je to ranije (to jest u ranijoj od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ukinutoj presudi) smatrao prvostupanjski sud. Naime, ovaj sud kao i pravna književnost (O: Komentar Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, Zagreb, studeni 2014., str. 117., ali i HČ; Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, Novi Informator, 2021, str. 116.-117.) smatra da se mogu pobijati dužnikove pravne radnje i u slučaju ako vjerovnik ima prema dužniku neku drugu tražbinu (dakle, i onu tražbinu nije novčana) čije ispunjenje od strane dužnika također utječe na obujam imovine vjerovnika, a kao što je to slučaj u ovom sporu. Prema tome, budući da (ranija) prvotuženica prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. mora trpjeti stjecanje od strane tužitelja 614 dionica društva Turisthotel d.d. (koje su se ranije vodile na njezinom računu kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva i na njeno ime u registru/knjizi dionica tog društva) na način da se tužitelj upiše kao imatelj tih dionica u knjizi dionica, a ta je tužiteljeva nenovčana tražbina stjecanja predmetnih dionica nesumnjivo dospjela na ispunjenje, to tužitelj može pobijati besplatnu pravnu radnju kojom je prvotuženica otuđila (prenijela na drugotuženika) predmetne dionice kojih je prema presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. tužitelj imatelj („vlasnik”) po osnovi razvrgnuća bračne stečevine. Prema tome, navedena prva opća pretpostavka za pobijanje pravne radnje dužnika je ispunjena.
Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno naveo na str. 12. pobijane presude (str. 271. spisa), prihvaćajući u tom dijelu pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Pž-557/21-2 od 10. lipnja 2021. da insolventnost dužnika (ranije prvotuženice) u konkretnom predmetu ne znači da dužnik uopće nema imovine, već da on nema dovoljno imovine za konkretno namirenje tužitelja – za stjecanje 614 dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. upisom tih dionica u knjigu/registar dionica odnosno na račun tužitelja kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva. Prema tome, za insolventnost je u konkretnom predmetu potrebno da sud ispita ima li (ranija) prvotuženica dovoljno imovine (614 dionica društva Turisthotel d.d.) kako bi iz te imovine tužitelj namirio svoju nenovčanu tražbinu, to jest stekao predmetne dionice prijenosom na sebe (svoj račun) u knjizi/registru dionica odnosno na svoj račun kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva što je (ranija) prvotuženica dužna trpjeti. Ta je insolventnost (ranije) prvotuženice kao tužiteljeva dužnika u konkretnom predmetu nesumnjivo ispunjena jer iz dopisa trgovačkog društva Turisthotel d.d. od 22. veljače 2017. kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu sve su dionice koje su bile upisane na ime OČ (njih ukupno 1228 dionica) u prosincu 2016. godine preknjižene na ime GČ OIB [osobni identifikacijski broj] (u ovom sporu ranijeg drugotuženika) te da „nastavno istom u knjizi dionica trgovačkog društva Turisthotel d.d. nemamo upisanih vlasnika dionica imena OČ (str. 35. spisa); jednako tako i prema obavijesti o stanju računa Središnjeg klirinškog depozitarnog društva na dan 21. rujna 2020. u 12,24 sata sa str. 128. spisa prvotuženica na svom računu nema ni jedne dionice društva Turisthotel d.d. (ona je imatelj samo 69 dionica Hrvatskog Telekoma d.d.), a kako bi se preknjižavanjem tih dionica prijenosom nematerijaliziranog vrijednosnog papira s računa prenositelja na račun stjecatelja u smislu članka 496. ranijeg Zakona o tržištu kapitala (koji prijenos s računa prenositelja na račun stjecatelja prema odredbi članka 506. stavka 3. točke 2. navedenog Zakona obavlja Središnje klirinško depozitarno društvo) mogla namiriti tužiteljeva tražbina.
Osim toga, uspješnim pobijanjem pravne radnje odnosno gubitkom učinka prema tužitelju Ugovora o darovanju kojim je (ranija) prvotuženica prenijela (ranijem) drugotuženiku 614 dionica društva Turisthotel d.d. omogućuje se tužiteljevo namirenje nenovčane tražbine prema (ranijoj) prvotuženici i to prvotuženičinim trpljenjem da tužitelj (nakon što dokaže da je u odnosu na ranijeg drugotuženika on vlasnik tih dionica) predmetne dionice upiše to jest prenese na svoj račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira. Nadalje, tužitelj je nesporno predmetnim Ugovorom o darovanju oštećen jer upravo zbog pobojne radnje besplatnog prijenosa dionica Ugovorom o darovanju (ranija) prvotuženica kao dužnik tužitelja nema dovoljno sredstava za ispunjenje te tužiteljeve nenovčane tražbine koja utječe na obujam tužiteljeve imovine; štoviše, prema njezinu iskazu s ročišta od 29. listopada 2020. sa str. 137. spisa ona od imovine ima samo mirovinu i psa s time da 1/3 mirovine ide tužitelju (očito na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tužitelja od 27. svibnja 2019. sa str. 67.-68. spisa radi naplate njegova novčanog potraživanja iz presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-424/17 od 19. veljače 2019.). Osim toga, premda je punomoćnik (ranije) prvotuženice na tom ročištu naveo da je ona još upisana na ½ dijela stana (što, suprotno svojim žalbenim navodima da je dostavila sudu zemljišnoknjižni izvadak koji je „jedini mjerodavan dokaz” o vlasništvu, prvotuženica nije ničim dokazala), ta je tuženica Ugovorom o darovanju nekretnina sa str. 71.-72. spisa tu nekretninu (odnosno ½ dijela te nekretnine koji jeste njezina bračna stečevina) darovala (ranijem) drugotuženiku pa stoga ona nema dovoljno imovine za namirenje tužiteljeve nenovčane tražbine. Zbog toga, očito je da je sklapanjem predmetnog Ugovora o darovanju dionica tužitelj oštećen jer ga je tim imovinskim raspolaganjem (ranija) prvotuženica dovela u situaciju nemogućnosti namirenja njegove nenovčane tražbine usmjerene na trpljenje tužiteljeva upisa, to jest prijenosa dionica na njegovo ime.
Stoga je prvostupanjski sud pravilno usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja iz točke I. izreke presude koji se odnosi na pobijanje pravne radnje pa su obje žalbe u dijelu kojima se pobija taj dio prvostupanjske presude neosnovane.
9. Jednako tako, sud prvog stupnja je u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj u odnosu na (ranijeg) drugotuženika imatelj (vlasnik) 614 dionica društva Turisthotel d.d. što je (raniji) drugotuženik dužan priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva tih dionica sa svog imena na ime tužitelja (kao i da se naloži Središnjem klirinškom depozitarnom društvu da izvrši upis promjene prava vlasništva tako da se 614 dionica društva Turisthotel d.d. upiše na ime tužitelja), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno usvojio te dijelove tužbenog zahtjeva primjenom odredbi članka 530. stavaka 1. i 2. (sada važećeg) Zakona o tržištu kapitala.
Naime, Općinski sud u Zadru je pravomoćnom deklaratornom presudom poslovni broj P-3732/10 utvrdio bračnu stečevinu i to na jednake dijelove 1228 dionica društva Turisthotel d.d. jer se radi o imovini koju su tužitelj i (ranija) prvotuženica stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice u smislu članka 248. Obiteljskog zakona. Slijedom navedenog, kao što prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 14. i 16. pobijane presude (str. 273. i 275. spisa) upravo je (ranija) prvotuženica u tužbi radi utvrđenja i razvrgnuća bračne stečevine navela da 1228 dionica Turisthotela d.d. predstavlja njenu bračnu stečevinu s tužiteljem na jednake dijelove pa je stoga ona bila svjesna da ugovorom o darovanju u dijelu u kojem je drugotuženiku darovala 614 dionica Turisthotela d.d. u vlasništvu tužitelja nedopušteno raspolaže tim dionicama u korist (ranijeg) drugotuženika, a što je protivno odredbi članka 115. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je propisano da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granica otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
Osim toga, premda je presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. utvrđeno da su tužitelj i (ranija) prvotuženica s osnove bračne stečevine suvlasnici na jednake dijelove 1228 dionica Turisthotela d.d. [adresa] te da je ta suvlasnička zajednica razvrgnuta na način da je (ranija) prvotuženica dužna trpjeti da se temeljem te presude 614 dionica u knjizi dionica tog društva upišu na ime i u vlasništvo tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tužitelj te dionice stekao na temelju odredbe članka 248. Obiteljskog zakona za vrijeme trajanja braka s (ranijom) prvotuženicom. Naime, kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 14. svoje presude (str. 273. spisa) imajući u vidu neoborivu zakonsku presumpciju iz članaka 248. i 249. stavka 1. Obiteljskog zakona (na koje zakonske odredbe se i u obrazloženju presude poslovni broj P-3732/10 pozvao Općinski sud u Zadru) da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, to jest imovini koju su stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili onoj koja potječe iz te imovine te da je (ranija) prvotuženica u tužbi radi utvrđenja bračne stečevine koju je sama podnijela protiv tužitelja jasno navela da predmetne dionice predstavljaju njihovu bračnu stečevinu u jednakim dijelovima, to je ona bila svjesna da predmetnim ugovorom o darovanju u dijelu u kojem je drugotuženiku darovala 614 dionica Turisthotela d.d. u vlasništvu tužitelja nedopušteno raspolagala tim dionicama u korist (ranijeg) drugotuženika. Zato ni (raniji) drugotuženik predmetne dionice nije mogao steći od nevlasnika (ranije prvotuženice), osim ako je bio u dobroj vjeri, a što nije bio o čemu više u nastavku ove odluke.
10. Nadalje, odredbom članka 530. stavaka 1. i 2. (sada važećeg) Zakona o tržištu kapitala je propisano da se nematerijalizirani vrijednosni papir i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira stječu na temelju valjanog pravnog posla u trenutku njegova upisa na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja ili osobe koja drži nematerijalizirani vrijednosni papir za račun stjecatelja, osim ako trenutak stjecanja nije drugačije utvrđen posebnim propisom, a osim na temelju valjanog pravnog posla, nematerijalizirani vrijednosni papir i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira mogu se steći na temelju odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona; uostalom, i odredbom članka 494. stavka 2. ranijeg Zakona o tržištu kapitala je propisano da se nematerijalizirani vrijednosni papir i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira, stječu na temelju valjanog pravnog posla prijenosom s računa nematerijaliziranih vrijednosnih papira prenositelja na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja, ili temeljem odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanja i na temelju zakona.
Prema tome, za stjecanje dionica kao nematerijaliziranih vrijednosnih papira potrebno je, osim samog upisa na račun nematerijaliziranih papira stjecatelja, da se sam prijenos temelji na valjanom pravnom poslu odnosno odluci suda ili druge nadležne vlasti, na temelju nasljeđivanja ili zakona. Slijedom navedenog, da bi (raniji) drugotuženik bio zakoniti imatelj predmetnih dionica, osim samog upisa tih dionica na njegov račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira, potrebno je i da je Ugovor o darovanju dionica kao pravni posao kojim je raniji drugotuženik stekao te dionice valjan.
Nadalje, prema odredbi članka 528. stavka 1. Zakona o tržištu kapitala zakoniti imatelj nematerijaliziranog vrijednosnog papira je subjekt kojem pripada tražbina odnosno pravo iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira, a prema stavku 2. istoga članka Zakona o tržištu kapitala nematerijalizirani vrijednosni papiri vode se na računu kod središnjeg depozitorija koji glasi na ime njihova zakonitog imatelja, dok je stavkom 3. istoga članka propisano ako su vrijednosni papiri upisani na račun bez valjane pravne osnove ili ako je ta osnova otpala, subjekt na čije ime glasi račun kod središnjeg depozitorija nije zakoniti imatelj upisanih vrijednosnih papira, osim ako je prilikom stjecanja postupao u dobroj vjeri.
Ovaj sud napominje i da je odredbama članka 492. stavaka 1. do 3. ranije važećeg Zakona o tržištu kapitala bilo sadržajno identično određeno kome pripadaju prava iz vrijednosnih papira i tko je zakoniti imatelj tih papira. Naime, prema članku 492. stavku 1. ranijeg Zakona o tržištu kapitala potraživanje odnosno pravo iz nematerijaliziranoga vrijednosnog papira pripada njegovom zakonitom imatelju. Nadalje, prema stavku 2. tog članka ranijeg Zakona o tržištu kapitala zakoniti imatelj nematerijaliziranoga vrijednosnog papira je osoba na čije ime glasi račun vrijednosnih papira u središnjem depozitoriju na kojem je ubilježen nematerijalizirani vrijednosni papir, osim ako je upis nematerijaliziranog vrijednosnog papira izvršen u njegovu korist bez naloga izdavatelja, prijašnjeg imatelja ili bez druge valjane pravne osnove, dok je stavkom 3. tog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 2. tog članka, osoba koja je postupala u dobroj vjeri i u čiju korist je nematerijalizirani vrijednosni papir upisan u središnji depozitorij, smatra se zakonitim imateljem i stječe sva prava iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira i kada je upis u njenu korist izvršen bez naloga izdavatelja, prijašnjeg imatelja ili bez druge valjane pravne osnove.
Jednako tako i ranije navedenom odredbom članka 115. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granica otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se (raniji) drugotuženik na čijem su računu kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva upisane predmetne dionice smatra zakonitim imateljem nematerijaliziranog vrijednosnog papira, no u slučaju ako su ti papiri (dionice) upisani na njegov račun bez valjane pravne osnove (dakle, ako između ostalog upisu nije prethodio valjani pravni posao na temelju kojeg je osoba na čiji je račun upisan nematerijalizirani vrijednosni papir mogla steći vlasništvo tog papira odnosno prava koja iz tog papira proizlaze) tada on unatoč činjenici da su te dionice upisane na njegovu računu nije njihov zakoniti imatelj, osim ako je prilikom stjecanja tih dionica postupao u dobroj vjeri.
Slijedom navedenog, da bi tužitelj u odnosu na (ranijeg) drugotuženika tuženim zahtjevom (dijelom tog zahtjeva) mogao tražiti utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnih dionica i da je taj tuženik dužan priznati i trpjeti prijenos prava vlasništva 614 dionica društva Turisthotel d.d. sa svog imena (zapravo, s drugotuženikova računa kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva) na ime (zapravo, na račun tužitelja), tužitelj je osim činjenica da su dionice upisane na račun (ranijeg) drugotuženika i da pravni posao Ugovor o darovanju dionica kojim je (ranija) prvotuženica prenijela tužiteljeve dionice (ranijem) drugotuženiku nije valjana pravna osnova drugotuženikova stjecanja tih dionica, a što je tužitelj u ovom sporu dokazao, trebao dokazati i da (raniji) drugotuženik prilikom stjecanja tih dionica nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj je u ovom sporu i to dokazao.
Naime, kao što to i sud prvog stupnja pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude, (raniji) drugotuženik koji je u vrijeme prestanka bračne zajednice između tužitelja i (ranije) prvotuženice kao i u vrijeme pokretanja spora pred Općinskim sudom u Zadru imao preko trideset godina (prema presudama Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-119/20 od 10. travnja 2020. sa str. 110. spisa i K-442/19 od 20. rujna 2021. sa str. 226. spisa on je rođen **.**.1979.) te je on i za vrijeme trajanja parničnog postupka Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 koji se vodio između njegovih roditelja živio na istoj adresi s (ranijom) prvotuženicom. Zato je on mogao znati da se između tužitelja i (ranije) prvotuženice vodi spor u odnosu na predmetne dionice, a zbog čega je bio dužan sačekati ishod tog spora te eventualno tek po njegovoj pravomoćnosti poduzimati određene pravne radnje u pravcu stjecanja dionica. Međutim, budući da (raniji) drugotuženik nije tako postupao time je onemogućio tužitelja ne samo u provedbi pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3732/10 od 13. veljače 2017. kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom dionica, već i u provedbi rješenja o privremenoj mjeri istog poslovnog broja i datuma kojim je Općinski sud u Zadru zabranio (ranijoj) prvotuženici raspolagati s ½ dijela dividende i sa 614 dionica Turistohotela d.d. te kojim je rješenjem naloženo tom trgovačkom društvu uskratiti isplatu dividendi (ranijoj) prvotuženici zadržavanjem sredstava na posebnom računu sve do pravomoćnog okončanja tog postupka. Slijedom navedenog, ovaj sud kao i sud prvog stupnja smatra da drugotuženik nije postupao u dobroj vjeri jer je on i u trenutku sklapanja ugovora o darovanju i u trenutku provedbe tog ugovora kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva morao znati ili barem posumnjati da 614 dionica predstavlja vlasništvo tužitelja s osnove bračne stečevine (ranije) prvotuženice i tužitelja, to jest da je tužitelj te dionice stekao na temelju zakona.
Dakle, s obzirom da (ranija) prvotuženica predmetnim ugovorom o darovanju u smislu članka 115. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije niti mogla prenijeti na (ranijeg) drugotuženika više prava nego što ih i sama ima, te da (raniji) drugotuženik prilikom stjecanja tih dionica nije postupao u dobroj vjeri, taj (raniji) tuženik nije niti mogao steći vlasništvo odnosno postati imatelj 614 dionica Turisthotela d.d. [adresa] koje su vlasništvo tužitelja. Upravo zbog navedenog, (raniji) drugotuženik u smislu odredbe članka 528. stavka 3. sada važećeg Zakona o tržištu kapitala (članka 492. stavaka 2. i 3. ranijeg Zakona o tržištu kapitala) nije zakoniti imatelj tih dionica. Zbog toga, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem tužitelj u odnosu na (ranijeg) drugotuženika traži utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnih dionica kao i da se Središnjem klirinškom depozitarnom društvu naloži izvršiti upis promjene vlasništva na predmetnim dionicama.
11. Nadalje, iako je presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-222/16 od 27. veljače 2017. (str. 38.-39. i 162. spisa) utvrđeno da je (raniji) drugotuženik darovanjem stekao valjani pravni temelj za upis prava vlasništva na 1228 dionica Turisthotela d.d. koje se vode na računu (ranije) prvotuženice, što je ona dužna priznati i trpjeti da se (raniji) drugotuženik temeljem te presude uknjiži vlasnikom predmetnih dionica kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena prvotuženice, prvostupanjski je sud na str. 17. i 18. pobijane presude (str. 276. i 277. spisa) pod točkom 23. obrazloženja naveo razloge zbog čega ta presude nema utjecaja na tužitelja koji nije bio stranka tog postupka. S tim se pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda u potpunosti slaže i ovaj sud; uostalom ni u objema žalbama ne osporava se to pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.
Stoga su obje tuženičine žalbe (žalba ranije prvotuženice i žalba ranijeg drugotuženika) neosnovane u dijelu u kojem se pobijaju točke I., II. i III. izreke prvostupanjske presude pa je stoga u tom dijelu te žalbe valjalo odbiti i potvrditi tu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
12. Međutim, u dijelu u kojem se žalbama pobijaju točke IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da su obje tuženičine žalbe (žalba ranije prvotuženice i žalba ranijeg drugotuženika) nedopuštene. Naime, tim dijelovima prvostupanjske presude tuženica (ranija prvotuženica i raniji drugotuženik čiji je pravni sljednik tuženica) je uspjela u sporu. Zbog navedenog, u tom dijelu obje žalbe su nedopuštene u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer žalitelj usvajanjem tih žalbi protiv tih dijelova prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, obje tuženičine žalbe (žalba ranije prvotuženice i žalba ranijeg drugotuženika) u dijelu kojim se pobijaju točke IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštene primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 2. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Kamelija Parać
