REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1680/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE, vl. obrta [obrt], obrt za poslovno savjetovanje iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Neven Kapitan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o. u Zagrebu, Kranjčevićeva 11, protiv tuženika AFILIO DO ERGO SUM d.o.o. iz Zagreba, Stenjevčica 8, OIB: 94084068618, kojeg zastupa punomoćnik Igor Svilar, odvjetnik u Zagrebu, Gredička 23, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1202/21 od 5. veljače 2024. ispravljene rješenjem istog poslovnog broja od 12. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1202/21 od 5. veljače 2024. ispravljena rješenjem poslovni broj Povrv-1202/21 od 12. veljače 2024. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba izjavljena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1202/21 od 5. veljače 2024. ispravljene rješenjem poslovni broj Povrv-1202/21 od 12. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Babić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-75/21 od 22. ožujka 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.162,44 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 218,16 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. ožujka 2021. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom je ukinut navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 8,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. ožujka 2021. do isplate te je u tom dijelu zahtjev tužitelja (očitom pogreškom u pisanju koju u svako doba može ispraviti sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud naveo da se radi o zahtjevu tuženika) odbio kao neosnovan (točka II. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.690,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. veljače 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj kao izvođač ispunio svoje ugovorne obveze iz Ugovora o suradnju za pružanje usluga poslovnog savjetovanja od 15. rujna 2020., no, tuženik kao naručitelj (osim djelomično po računu broj 1-1-1 od 15. listopada 2020.) nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja naknade za obavljeno djelo pa ga je sud obvezao na ispunjenje njegove (preostale) ugovorne obveze. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge, žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji opravdavanu ocjenu suda kako je tuženikovo osporavanje osnove i visine tužbenog zahtjeva ocijenio neutemeljenim odnosno konstatirano je da je vrlo kratko i šturo radi kojih činjenica sud navedeno osporavanje ocjenjuje neutemeljenim bez da je obrazloženo kako te činjenice utječu na odluku o neutemeljenosti tuženikova osporavanja; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 338. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, žalitelj smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje kada je sud zaključio da je tužitelj izvršio ugovorene usluge poslovnog savjetovanja. Predmetne usluge su taksativno navedene u ponudi broj 20/0000101-1 od 11. rujna 2020., a koja se smatra sastavnim dijelom ugovora sklopljenog između stranaka u ovom postupku. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na iskaz svjedokinje AE prema kojem usluge navedene u predmetnoj ponudi nisu izvršene u onom obujmu kako je to ugovoreno neposredno između stranaka. Navedeni svjedok ističe da je poslovanje web shopa, a koje je bilo uglavljeno u predmetnoj ponudi bilo negativno te da je na zalihama ostalo puno robe koja je kupljena, a nikada nije prodana te da je, između ostalog, tuženik od trgovačkog lanca SPAR dobio kaznu u iznosu od 4.379,85 EUR na ime penala zbog pogrešnog vođenja isporuka. Osim toga, i prema iskazu zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da izvještavanje uprave koje je također navedeno u predmetnoj ponudi nikada nije odrađeno na način kako je to dogovoreno između stranaka, a što su potvrdili i svjedoci. Tuženik ističe da je uslijed pandemije COVID-19 poslovanje bilo otežano te su prihodi tuženika bili znatno smanjeni, no pouzdavajući se u prijateljske odnose s tužiteljem tuženik je molio odgodu plaćanja kako bi ponajprije podmirio plaće svojim zaposlenicima i kako bi se prodaja protekom vremena podigla na višu razinu pa je iz tih razloga plaćen samo dio prvog računa. Nadalje, tuženik se u žalbi osvrće na iskaz svjedokinje AE, da je sve aktivnosti tužitelja inicirala upravo navedena svjedokinja te ponavlja da tužitelj svoje obveze nije ispunjavao. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom stao na stranu tužitelja dok nije objasnio zašto ne uvažava istinite iskaze zastupnika po zakonu tuženika ME i svjedokinje NEN. Žalitelj također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te se pri tome poziva na odredbe članaka 7., 169., 358. i 597. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbene navode tuženika te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati žalbu tuženika uz odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno da ukine pobijanu presudu u cijelosti i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećanog za trošak sudske pristojbe.

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je presuda u cijelosti osnovana na zakonu dok je žalba neosnovana i neutemeljena. U vezi plaćanja tužitelj ističe da je zastupnik po zakonu tuženika iskazao da je točno ono što je tužitelj naveo, bilo je vrijeme korone te je zastupnik po zakonu tuženika zamolio odgodu plaćanja te bi sigurno bilo riješeno kako je obećao. Nadalje, zastupnik po zakonu tuženika je naveo da je dio računa platio sa zakašnjenjem u dogovoru s tužiteljem te je imao najbolju namjeru platiti i preostali iznos u dogovoru s tužiteljem te je rekao da bi to mogao riješiti u veljači ili ožujku 2021. godine. Prema tome, zastupnik po zakonu tuženika je priznao dug iako neistinito prikazuje da bi s tužiteljem dogovorio drugačije rokove dospijeća. Tužitelj ističe da se na prigovore na „kvalitetu” usluge tuženik počeo pozivati tek po pokretanju ovog spora te ističe da je tuženik kasnio u plaćanju već od početka vršenja usluge od strane tužitelja te nije platio u cijelosti čak ni prvi izdani račun, no unatoč tome tužitelj je u cijelosti izvršio svoju uslugu. Tuženik cijelo vrijeme ugovornog odnosa nije imao prigovora na kvalitetu usluge, a počeo je istoj prigovarati tek po pokretanju ovršnog postupka. U konačnici, upravo je tužitelj, a ne tuženik, raskinuo ugovorni odnos jer tuženik nije ispunjavao svoje ugovorom preuzete obveze pa tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tuženika.

3. Tuženikova žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.

Ispitavši prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja ugovor o djelu u smislu odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se tim ugovorom izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Naime, iz Ugovora o suradnju za pružanje usluga poslovnog savjetovanja od 15. rujna 2020. sa str. 59.-60. spisa, a koji je sklopljen na temelju tužiteljeve ponude upućene tuženiku broj 20/0000101-1 od 11. kolovoza 2020. (članak 1. tog Ugovora) i koju ponudu je tuženik prihvatio te je suglasan s uvjetima ponude potpisom tog ugovora (članak 2. Ugovora) proizlazi da se tužitelj kao izvršitelj obvezao tuženiku pružati usluge poreznog savjetovanja s time da su detaljnije usluge tog savjetovanja navedene u toj ponudi na str. 61. spisa. Jednako tako, iz od strane tuženika prihvaćene tužiteljeve ponude proizlazi da se tuženik kao naručitelj obvezao tuženiku plaćati mjesečni honorar (za prva tri mjeseca pružanja tih usluga) u iznosu od 23.000,00 kn (3.052,62 EUR).

Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj dopisom od 15. prosinca 2020. sa str. 62.-63. spisa raskinuo navedeni ugovor te je ujedno tim dopisom pozvao tuženika da „odmah i bez odgađanja izvršite plaćanje duga” jer će u protivnom pokrenuti ovršni postupak radi prisilne naplate dugovanja. Osim toga, iz dopisa tuženika upućenog elektroničkom poštom od 23. prosinca 2024. proizlazi da je tuženik zaprimio tužiteljev dopis od 15. prosinca 2024. „koji se odnosi na prekid suradnje” te je obavijestio tužitelja „da ćemo naše obveze izvršiti čim prije, a najkasnije početkom idućeg tjedna” (str. 64. spisa); u vezi tog dopisa, tuženik je u podnesku od 22. lipnja 2020. naveo da je tuženik taj dopis sačinio isključivo u dobroj volji zakonskog zastupnika tuženika koji je prema tužitelju gajio odnos povjerenja i prijateljstva „u nadi da će ono što je tužitelj obećavao ostvariti i zaista biti predočeno u poslovne rezultate tuženika” (str. 165. spisa).

S obzirom na to da je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) naveo da su „stranke bile u određenom poslovnom odnosu međutim ovršenik nije ostao u bilo kakvom dugovanju prema ovrhovoditelju” (str. 29. spisa), a u podnesku od 22. lipnja 2022. je naveo kako nije sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 15. rujna 2020. no da je tužitelj od navedenih zadataka ispunio vrlo malo ili gotovo ništa od svoje obveze jer nije postavljao dnevne i tjedne planove, nije postavio cjenovnu strategiju, nije razvio prodajni tim nije izvještavao upravu te je u službenim prostorijama tuženika bio prisutan isključivo prvih nekoliko tjedana trajanja ugovora da bi potom potpuno prestao dolaziti tuženiku (str. 164. spisa), između stranaka je sporno je li tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isplate cijene (prvi tužiteljev račun broj 1-1-1 je nesporno djelomično plaćen u iznosu od 7.500,00 kn) te je li tužitelj za vrijeme trajanja ugovora uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze.

Sud prvog stupnja je proveo dokaz saslušanjem tužitelja (str. 179.-181. spisa) i tuženika po njegovu zastupniku po zakonu ME (str. 181.-182. spisa), kao i saslušanjem svjedoka AEN (str. 191.-192. spisa), FE (str. 193. spisa) i NEN (str. 193.-195. spisa). Osim tih dokaza, sud prvog stupnja je proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud, održavši na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.162,44 kn s pripadajućim kamatama, pravilno obvezao tuženika na ispunjenje njegove ugovorne obveze. Naime, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da je tuženik u prigovoru (odgovoru na tužbu), osim što je učinio nespornom činjenicu da je bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, naveo činjenicu da „nije ostao u bilo kakvom dugovanju” prema tužitelju (str. 29. spisa). Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenice da „nije ostao u bilo kakvom dugovanju” odnosno da je sve svoje ugovorne obveze proizašle iz poslovnog odnosa s tužiteljem uredno podmirio. Međutim, tuženik u ovom sporu nije predložio izvođenje niti jednog dokaza čijim bi izvođenjem sud mogao utvrditi činjenicu da je sve svoje obveze plaćanja ugovorene naknade proizašle iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 15. rujna 2020. ispunio. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tuženik nije podmirio tužitelju utuženu (preostalu) naknadu za obavljene usluge poslovnog savjetovanja.

6. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud u odnosu na tuženikove žalbene navode koji se svode na osporavanje ocjene prvostupanjskog suda da je tužitelj uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze, navodi da je tuženik sukladno odredbi članka 604. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nakon svake tužiteljeve radnje poduzete radi ispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze, ako je smatrao da ta radnja tužitelja nije kvalitetno odrađena odnosno da su postojali nedostaci te radnje, morao obavijestiti tužitelja o tim nedostacima, a to je tuženik morao učiniti najkasnije nakon što je zaprimio tužiteljev dopis od 15. prosinca 2020. kojim je tužitelj (zbog neispunjenja obveze tuženika na plaćanje ugovorene naknade) raskinuo ugovor. To tuženik nije učinio sve do podneska od 22. lipnja 2022. u kojem se prvi puta pozivao na tužiteljevo neispunjenje obveze ističući da je „tužitelj od navedenih zadataka ispunio vrlo malo ili gotovo ništa od svoje obveze” (str. 164. spisa). Zbog toga, čak i u slučaju da su postojali određeni nedostaci djela a što tuženik nije dokazao, tužitelj više ne odgovara za nedostatke u smislu članka 604. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, tuženik je postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima tijekom trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 15. rujna 2020. trebao odmah nakon što je tužitelj poduzeo svaku pojedinu ugovornu radnju s kojom tuženik nije bio zadovoljan pisano (putem elektroničke pošte kojom su stranke komunicirale) upozoriti tužitelja na nedostatak obavljene radnje/djela te zahtijevati od tužitelja da taj nedostatak otkloni dajući mu za to primjeren rok u smislu članka 608. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, tuženik tijekom cijelog trajanja navedenog ugovora to nije učinio – štoviše, tuženik zbog eventualnog neispunjenja ugovorene obveze tužitelja nije raskinuo ugovor nego je upravo tužitelj svojim dopisom od 15. prosinca 2020. raskinuo ugovor zbog tuženikove neispunjenja ugovorne obveze isplate ugovorene naknade za obavljeno djelo. Osim toga, tuženik je dopisom upućenim tužitelju putem elektroničke pošte od 23. prosinca 2020., osim što je obavijestio tužitelja da je zaprimio dopis tužitelja o prekidu poslovne suradnje (izjavu o raskidu ugovora), obavijestio tužitelja da će svoje obveze izvršiti čim prije, a najkasnije početkom slijedećeg tjedna (str. 64. spisa) što tuženik sigurno ne bi učinio zato što je tuženikov zastupnik po zakonu ME „dobar čovjek” kako je on to naveo u svom iskazu s ročišta od 22. svibnja 2023. sa str. 182. spisa, nego bi odbio platiti tu naknadu pozivajući se pri tome na nedostatke obavljenog djela ili bi sukladno odredbi članka 611. Zakona o obveznim odnosima platio tužitelju sniženu naknadu.

S obzirom na navedeno, kao i na to da ni iz iskaza tužitelja sa str. 180. spisa ne proizlazi da bi za vrijeme suradnje stranaka bilo primjedbi ili prigovora tuženika (bilo usmeno ili pismeno) na njegov rad, a i iz iskaza svjedoka MEN (str. 192. spisa) i FE (str. 193. spisa) proizlazi da nije bilo primjedbi na suradnju s tužiteljem, dok ni iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu ME i svjedoka NEN nije moguće utvrditi koje je konkretne prigovore tuženik isticao na koje konkretne radnje poduzete od strane tužitelja ni kada je tuženik te prigovore isticao tužitelju, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tuženik kao naručitelj radova dužan ispuniti svoju (preostalu) obvezu isplate ugovorene naknade tužitelju.

Jednako tako, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu (u odnosu na glavno potraživanje), to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi cjelokupne troškove postupka potrebne za vođenje ovog spora.

Stoga je tuženikovu žalbu izjavljenu protiv točki I. i III. izreke presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku II. prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu njegova žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što u tom dijelu uspio u sporu pa tuženik usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud. Zato tuženik nema pravni interes žalbom pobijati taj dio prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 2. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać