REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4225/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2024-63 od 26. rujna 2024., 2. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2024-63 od 26. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 5.454,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.138,12 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 26. rujna 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je, u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-997/22 od 13. rujna 2023. ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koju potražuje u ovom sporu u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranima u prometu („Narodne novine” broj: 151/09, 36/09, 75/09 i 152/14), to jest nije dokazao da postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa stoga nije utvrđeno ni postojanje tuženikove obveze naknaditi štetu tužitelju. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u binom navodi da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pogrešno se pozivajući na članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Žalitelj ističe da je on institucija javnog prava kod kojeg neposredno po zakonu nastaju odgovarajući odnosi koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti - izvršiti isplata mirovinskih primanja svojim osiguranicima. Žalitelj ističe da on ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18) i izravno od društva za osiguranje odnosno ima pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. tog Zakona. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja dok Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje samo područje obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Žalitelj ističe da bi posljedica primjene odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu bila da svi vozači u Republici Hrvatskoj (ako su odgovorni za uzrokovanje nezgode) odgovarali za naknadu štete prema tužitelju unatoč činjenici da su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima. Nadalje, kada bi se i uzelo u obzir da su Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebni propisi, potrebno je primijeniti kasniji propis po načelu lex posterior derogat legi priori te je stoga sud trebao primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., a ne Zakon o obveznim osiguranima u prometu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. Nadalje, odredba članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisuje da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu dok se obiteljska mirovina ne spominje. Prema tome, navedena odredba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu uopće ne predviđa obračun razmjernog dijela obiteljske mirovine, a u ovom predmetu riječ je upravo o obiteljskoj mirovini. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2530/18 od 8. siječnja 2020. i Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. te na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zbog navedenog žalitelj smatra da nije dužan predložiti izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja razlike mirovina primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kako to smatra prvostupanjski sud. Žalitelj potražuje naknadu štete sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju te je takvu štetu i dokazao. Ako tuženik tvrdi da je visina štete bitno drugačija od one koja proizlazi iz priloženog obračuna, tada je na njemu teret dokazivanja te činjenice. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužitelja te da u cijelosti preinači prvostupanjsku presudu odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3460/20 od 20. rujna 2021. (str. 180.-185. spisa), a koja je naknadno (kao i ranije prvostupanjska presuda) ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-997/22 od 13. rujna 2022. (str. 255.-257. spisa) naveo kako je između stranaka nesporno da se 9. rujna 2013. dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradala osiguranica tužitelja GV (i još tri osobe), a tu je prometnu nezgodu skrivila LV koja je upravljala motornim vozilom osiguranim kod tuženika (koja je također preminula u toj prometnoj nezgodi). Premda je tuženik u odgovoru na tužbu isticao da postoji odgovornost osiguranice tužitelja GV jer nije bila vezana sigurnosnim pojasom, prvostupanjski sud u ranije vođenom postupku iz iskaza saslušanih svjedoka nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li osiguranica tužitelja bila vezana sigurnosnim pojasom. Međutim, iz iskaza sudsko medicinskog vještaka Davora Mayera sa str. 107. spisa sud prvog stupnja je ocijenio da je osiguranica tužitelja bila vezana ukupan opseg ozljeda prsnog koša bi bio manji, ali i u slučaju vezanosti sigurnosnim pojasom bi mogao nastati razdor prsne aorte koji je smrtonosna povreda. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu sud prvog stupnja je u ranijoj presudi ocijenio da činjenica što preminula osiguranica tužitelja (eventualno) nije bila vezana sigurnosnim pojasom nije utjecala na doprinos oštećenice nastaloj šteti. Nadalje, premda je tuženik osporavao osnovanost tužbenog zahtjeve jer tužbi nije bio priložen dokaz o redovitom školovanju kćerke pokojne osiguranice VV, njezinim saslušanjem na ročištu od 27. travnja 2018. i uvid u indeks Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, sud prvog stupnja je (i) to tuženikovo osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva ocijenio neosnovanim.

Slijedom navedenog, budući da je tuženik tijekom ranijeg prvostupanjskog postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da u konkretnom sporu valja primijeniti odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u visini razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe s time da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, između stranaka je (samo) sporno je li tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu koja se utvrđuje na takav način ili štetu u visini određenoj zakonima koji reguliraju mirovinsko osiguranje - dakle, u visini određenoj člankom 163. u vezi s člankom 160. stavkom 2. točkom 1. i stavkom 5. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13) na ime štete po osnovi isplaćene obiteljske mirovine kćerki tužiteljeve osiguranice VV u razdoblju od 9. rujna 2013. do 31. prosinca 2013., odnosno u visini određenoj člankom 161. stavkom 2. i člankom 164. (sada važećeg) Zakona o mirovinskom osiguranju na ime naknade štete po osnovi isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2017..

5. Prvostupanjski sud je u ranijoj (ukinutoj) presudi poslovni broj P-2812/16 od 17. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da se za isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju do 31. prosinca 2013. trebaju primijeniti odredbe članaka 160. do 167. (ranijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona, dok se u odnosu na štetu koja je tužitelju nastala isplatama mirovine u razdoblju nakon 1. siječnja 2014. primjenjuju odredbe članaka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona). Takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-3460/20 od 20. rujna 2021.

Međutim, povodom tuženikove revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-997/22 od 13. rujna 2022. sa str. 255.-257. spisa ukinuo raniju prvostupanjsku presudu poslovni broj P-2812/16 od 17. srpnja 2020. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3460/2020 od 20. rujna 2021. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u toj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno primjenom te zakonske odredbe utvrditi visinu štete. Međutim, u ponovljenom postupku tužitelj je na ročištu održanom 20. rujna 2024. izjavio da ostaje kod tvrdnji da se u konkretnom predmetu treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu te zato „nije predložio niti bi predložio provođenje vještačenja na okolnost utvrđivanja postoji li razlika između iznosa mirovine koji se isplaćivao osiguraniku tužitelja na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu” (str. 263.-264. spisa). Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

6. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koja mu je nastala isplatom obiteljske mirovine kćeri svog osiguranika VV u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Naime, u odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate svake pojedine invalidske mirovine) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona (do 31. prosinca 2013.) odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju iz 2013. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona (nakon 1. siječnja 2014.) te su svi navedeni Zakoni propisivali obvezu društva za osiguranje da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknadi štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

S obzirom na navedeno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je i u ranijoj odluci donesenoj u ovom sporu poslovni broj Pž-2717/2020 od 17. rujna 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/18 od 11. ožujka 2020. primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona), a ne odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Navedeno pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je bilo utemeljeno na članku 163. stavku 7. (ranijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno na članku 164. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (sada važećeg) Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojem se u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete (i) na ime isplaćenih novčanih davanja na osnovi priznatog prava na mirovinu primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka kao na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/21 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1437/21 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. (na koje odluke se pozvao Vrhovni sud Republike Hrvatske i u ukidnoj odluci poslovni broj Rev-997/22 od 13. rujna 2023.), ali i u odlukama poslovni broj Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022., Rev-3/22 od 6. srpnja 2022., Rev-131/23 od 5. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Slijedom navedenog, neovisno od toga što u Republici Hrvatskoj, za razliku od zemalja common law sustava, ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimka je propisana odredbom članka 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku) i što sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, a ni Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutim odlukama nije naveo jasne razloge zbog čega se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako na primjer, Vrhovni sud Republike Hrvatske se u svojoj odluci donesenoj u ovom sporu poslovni broj Rev-997/22 od 13., rujna 2023. samo pozvao na pravno shvaćanje tog suda izraženo u ranijim odlukama), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u kasnijim odlukama zauzeo pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

Upravo zbog navedenog, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj tužitelj može potraživati štetu na ime isplaćene invalidske ili obiteljske mirovine svom osiguraniku samo u razmjernom iznosu mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Međutim, budući da tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojima bi se mogla utvrditi visina štete koju tužitelj primjenom članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osnovano potražuje u ovom sporu; štoviše, on je na ročištu od 20. rujna 2024. izričito naveo da „nije predložio niti bi predložio provođenje vještačenja na okolnost utvrđivanja postoji li razlika između iznosa mirovine koji se isplaćivao osiguraniku tužitelja na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu”, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ovo stoga jer tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima - konkretno, sama šteta odnosno njezina visina.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pa je stoga tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 2. prosinca 2024.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak