Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-22/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Bićaniću, odvjetniku u Ogulinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 17. listopada 2024. u nazočnosti zamjeničke punomoćnice tužitelja, a nenazočnosti punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 2. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe, članaka 7. Ugovora o kreditu broj: 9012065059 od 31. listopada 2006., ovjerenog dana 31. listopada 2006. kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod poslovnim brojem: OU-1153/2006, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, kao i članka 1. Ugovora kojim je iznos kredita vezan za valutu CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj: 9012065059 od 31. listopada 2006., ovjerenog dana 31. listopada 2006. kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod poslovnim brojem: OU-1153/2006, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 656,44 eura, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom do dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015., po stopi zateznih kamata propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 31/05), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.08.2015., pa do 31.12.2022. po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.09.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od dana 01.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 28.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,21 eura od dana 01.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,49 eura od dana 03.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,44 eura od dana 01.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 0,25 eura od dana 07.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,35 eura od dana 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,34 eura od dana 06.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 29.09.2011. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.914,09 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015., po stopi zateznih kamata propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 31/05), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.08.2015., pa do 31.12.2022. po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1.01.2023. do 29.12.2023. isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- na iznos od 0,17 eura od dana 01.4.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,68 eura od dana 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,56 eura od dana 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,68 eura od dana 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,61 eura od dana 01.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,12 eura od dana 01.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,60 eura od dana 03.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,15 eura od dana 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,35 eura od dana 01.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,10 eura od dana 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,83 eura od dana 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,70 eura od dana 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,49 eura od dana 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,70 eura od dana 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,04 eura od dana 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od dana 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,40 eura od dana 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,38 eura od dana 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,44 eura od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,33 eura od dana 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,64 eura od dana 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,16 eura od dana 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 0,77 eura od dana 07.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,69 eura od dana 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,52 eura od dana 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,68 eura od dana 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,67 eura od dana 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 46,30 eura od dana 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od dana 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,64 eura od dana 06.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,80 eura od dana 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,42 eura od dana 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 49,55 eura od dana 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,28 eura od dana 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,63 eura od dana 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,64 eura od dana 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,63 eura od dana 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,54 eura od dana 01.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 937,53 eura od dana 29.09.2011. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu 1.864,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 2. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, podnesenoj 12. siječnja 2023. navodi da je 31. listopada 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012065059, na iznos kredita od 20.464,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate, te s promjenjivom kamatnom stopom od 5,10%, koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ovdje tuženika, s rokom otplate od 72 mjeseca, a koji ugovor je ovjeren dana 31. listopada 2006. kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod poslovnim brojem: OU-1153/06, koji kredit je bio za podignut za kupnju osobnog vozila marke: Opel, tip vozila: Corsa, model vozila Silverline 1.2 16V, boje šasije:W0L0XCF6866111677, boja light srebrna metalik, godina proizvodnje 2006. Nadalje, ugovor o kreditu broj 9012065059 je unaprijed formulirani standardizirani ugovor u kojem stoji da je i to u čl. 1. Ugovora ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, otplata kredita u čl. 7. Ugovora vezana uz tu valutu, te je u čl. 2. navedena visina kamatne stope ugovorivši pri tome da je ista promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Što znači jedino i isključivo ovisi o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, o navedenim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, iste ugovorene odredbe su nejasne i stvaraju očitu neravnotežu među strankama.

Nadalje, tužena je u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, to da je Banka suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZPP) Zakona o obveznim odnosima (ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Da se radilo o nepoštenoj poslovnoj praksi stav je i Visokog Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope odnosno izraženo u presudi Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je potvrđena presudom V. suda R. H. broj Rev-2221/18. Obzirom da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od početka tj. od kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi predmetnu tužbu s prijedlogom da sud utvrdi ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.

Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je ovdje konkretno slučaj. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Nadalje, tužena kao banka koja je trgovac profesionalac nije tužitelju kao korisniku kredita pružila dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

Sukladno čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa, pa tako i Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, razvidno je da je to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj kao prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni je uz razumnu pažnju i oprez mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Isti kao prosječni korisnik kredita u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao o tome biti obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Predmet ovog tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati tužitelj od tuženika traži isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 9012065059.

Tužitelj je kredit isplatio u cijelosti.

Tužena je povrijedila prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a što je utvrđeno i kroz sudsku praksu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tužena, između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i valutnu klauzulu potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike, Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a koje presude obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za isplatu onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 9012065059 sklopljenog između tužitelja i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, a plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj je preplatio svoju obvezu, te mu je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U svrhu određenja tužbenog zahtjeva tužitelja, te u svrhu provođenja vještačenja tužitelj se poziva na odredbu čl. 186.b st.4. ZPP-a i predlaže sudu da tuženiku naloži da u roku od 15 dana u sudski spis dostavi podatke iz kojih će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu i to:

- knjigovodstvenu karticu kredita/promet po kreditu Ugovor broj: 9012065059 za razdoblje od isplate kredita do konačne otplate kredita,

- prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor,

- obavijesti/pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor broj: 9012065059 za razdoblje od isplate kredita do konačne otplate kredita,

- specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor broj: 9012065059 Obzirom da tužitelj nema potrebna znanja, za potrebe tužbe zatražio je od društva Liliput d.o.o. izradu vještačkog nalaza, sukladno dokumentaciji kojom je raspolagao, koju dostavlja u prilogu zajedno s vještačkim nalazom.

Iz navedenog nalaza i mišljenja razvidno je da je tužitelj po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi preplatio iznose anuiteta, te da je uslijed naknadnih promjena kamatne stope prema Odluci Kreditora preplatio iznos od 701,81 EUR / 5.287,70 kuna, te da je primjenom nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli CHF preplatio iznos od 2.014,79 EUR / 15.180,24 kuna tj. sveukupno iznos od 2.716,57 EUR / 20.467,94 kn. Slijedom navedenog, pa makar i zbog ogluhe tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Potvrđuje da su tužitelj i tuženik dana 31.10.2006. sklopili predmetni Ugovor o kreditu. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

Tuženik ističe da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17.

Tuženik ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od dana 1.3.2022., a sukladno kojemu je potraživanje tužitelja s osnove eventualne ništetnosti promjenjive kamatne stope i po navedenom stajalištu zastarjelo. Prema tome, i sukladno stavu VSRH, rok zastare je istekao dana 14.6.2019. te je predmetno potraživanje tužitelja kojim traži isplatu iznosa s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope zastarjelo.

Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Također, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“

Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 31.1.2012.

Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao.

Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi.

Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...".

Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2012., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana.

U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik se očituje kako slijedi; Prvenstveno, tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom.

Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu.

Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1.3.2022.

Podredno, u odnosu na navode o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik se očituje kako slijedi;

Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope.

Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta.

Nadalje, nesporno je da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak.

Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja.

Tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama (NN 84/2002) propisivala je obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika.

Sukladno navedenom, tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, odnosno od 2004.-2009. Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika.

U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi;

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.

Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika.

Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije.

Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće;

Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.464,65 CHF.

Nadalje, ugovorom o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik.

Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora.

U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF.

Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

Vezano za izračun tužitelja te prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se istome protivi i očituje se kako slijedi; Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe sljedeće; U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu.

Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom.

Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita.

U odnosu na tužiteljev zahtjev za naknadom troška izrade izračuna, tuženik ističe da isti nije trošak ovog parničnog postupka, stoga tužitelj nema pravo potraživati takav trošak.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao isprave iz spisa predmeta: Ugovor o kreditu br. 9012065059 od 31.10.2006., Početni otplatni plan, Pregled uplata po kreditu, Obavijesti o promjeni kamatnih stopa, Plan otplate s promjenama kamatnih stopa te Knjigovodstvenu karticu kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku iz D&S d.o.o., pročitan je Nalaz i mišljenje vještaka te je saslušan tužitelj, kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 25. srpnja 2024. specificirao konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove povećanja kamate (656,44 EUR) i promjene tečaja CHF (1.914,09 EUR), kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 656,44 EUR i 1.914,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po pojedinačnim iznosima. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

5. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj s tuženikom zaključilo 31. listopada 2006. Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 20.464,65 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja za potrebe kupnje vozila.

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen.

6. Sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, da li se ništetnost u ovom slučaju može isticati budući da je kredit otplaćen, da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platio po osnovi porasta tečaja valute CHF i promjenjive kamate, te da li je tužbeni tužbeni zahtjev u zastari.

7. Tuženik tijekom postupka osporava da su valutna klauzula, a i promjenjive kamatne stope koje su zakonom dopuštene kao ugovorne odredbe ništetne. Smatra da su te ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to s obzirom na specifičnost usluge nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna, da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Ističe i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je dužan po zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe. Tvrdi i da je izreka presude donesene u kolektivnom sporu apstraktna te se ne može izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju, pa u ovom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka, da se kamatna stopa mijenjala sukladno tuženikovim općim uvjetima poslovanja te uvjetima na tržištu, da presudom iz kolektivnog spora nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope, pa bi u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je tuženik tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja, da se o značaju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF mogao i trebao informirati prateći priopćenja Hrvatske narodne banke i preko medija, da je bio u mogućnosti uzeti kredit i u drugim valutama, da i kada bi se utvrdila ništetnost valutne klauzule, trebala bi se postići ravnoteža na način da se odrede tržišne kamatne stope na kune, a ne one kako se to predlaže u tužbi jer je u suprotnom jedna ugovorna strana oštećena. Ističe i prigovor zastare, smatra da se tužbom zahtijeva naknada štete za koju je zastarni rok tri godine, pa je tužiteljeva tražbina u zastari, a ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku koji po njemu počinje teći od svake pojedine isplate te osporava zauzete stavove Vrhovnog suda RH o tom pitanju.

8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi sadržanih u Ugovora o kreditu koji je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom 31. listopada 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te povrat stečenog bez osnove na temelju primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi za koju tužitelj tvrdi da su ništetne.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama prema početnom tečaju CHF, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj je od tuženika primio novčani iznos u kunama te je bilo u obvezi vratiti ugovoreno, pa stoga ima pravo na povrat plaćenog preko ugovorenog, a to je iznos koji se potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužitelju nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i promjenjive kamate.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, pa je isti u tom pravnom poslu bio potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st.

2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

16. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.

17. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.

18. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

19. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.

20. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

21. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P- 47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

22. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

24. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu ispunjen pa se zbog toga ne može utvrditi ništetnim, treba reći da se gore citirani propis odnosi na sve ugovore, pa i one temeljem kojih su preuzete obveze ispunjene, jer citiranim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima. Okolnost da je Ugovor ispunjen isplatom posljednjeg anuiteta nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi, jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je taj prigovor tuženika neosnovan.

25. Neosnovan je i stav tuženika da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija te u odnosu na njegovu tvrdnju da kredit za kupnju auta nije potrošački ugovor treba reći da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, a tuženik kao trgovac. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

26. Iako su valutna klauzula i promjenjiva kamatne stope zakonom dopuštene, iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

27. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

28. Prethodno navedenim odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da nisu bili upozoreni na rizike ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF koju Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

29. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Tužitelj tužbom traži povrat stečenog bez osnova, a ne naknadu štete kako to pogrešno smatra tuženik. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014. za tražbine koje se odnose na povrat stečenog bez osnove zbog promjene kamatnih stopa. Ništetnost ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. Međutim, napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13. Kako je u ovom postupku predmet postupka utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu, to je prigovor zastare neosnovan.

30. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da su tečaj CHF i kamatna stopa tijekom otplate kredita znatno porasli, slijedom čega su se povećali i anuiteti kredita.

32. Kako je dakle iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, zbog kojih je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, prema stavu Vrhovnog sud Republike Hrvatske iz presude broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na te okolnosti ne bi trebalo provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

33. Sud je proveo predloženi personalni dokaz i saslušao tužitelja kao stranku.

34. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati u uvjerenju da mu je tužena banka ponudila ono što je za njega najpovoljnije, da mu je bio ponuđen samo predmetni ugovor s valutnom klauzulom u CHF, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, da mu nije bilo pojašnjeno značenje valute CHF niti mu je bilo ukazano na rizike ugovaranja te valutne klauzule iako država za razliku od EUR-a nije štitila tečaj švicarskog franka te da su anuiteti kredita zbog porasta tečaja CHF i kamatnih stopa znatno porasli tijekom otplate kredita.

35. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača, pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

36. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

37. Odluke sudova na koje se tuženik poziva u odgovoru na sudu, za ovaj spor nisu mjerodavne, već su za isti mjerodavne prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P- 1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

38. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamate provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije iz D&S d.o.o.

39. Iz Nalaza i mišljenja sudskog vještaka D&S d.o.o. iz Karlovca razvidno je da je na osnovu nalaza, a u okviru provedenog vještačenja vještak utvrdio da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.069,05 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala; da ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na isplate kredita iznosi 4.946,63 kune odnosno 656,44 eura obračunato po tečaju konverzije 7,53450; da su pojedinačni iznosi razlika iskazani u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, u stupcu 18 u kunama te i stupcu 18a u eurima; da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 14.067,54 kune, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 14.421,71 kunu, a negativne razlike (u korist tužene) 354,17 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19; da iskazano u eurima razlika zbog valutne klauzule iznosi 1.867,06 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 1.914,09 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 47,03 eura. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19a; da ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 2.523,50 eura, od čega su pozitivne razlike (u korist tužitelja) 2.588,90 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 65,40 eura i prikazana je u mjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

40. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju financijskog vještaka u pogledu glavnice iznosa specificirao tužbeni zahtjev pod točkama III i IV izreke presude u podnesku od 25. srpnja 2024. i to na način da je uzeo kao pravno relevantne samo pozitivne razlike.

41. Tuženik se o nalazu i mišljenju vještaka očitovao u podnesku od 21. kolovoza 202r. u kojem matematičke izračune ne osporava, ali navodi da je nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i kunski kredit, što nije bila volja ugovornih strana, pa po njemu kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

42. Sud nije prihvatio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti nalaz izradio u skladu s danim uputama suda primjenom tečaja CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje, a vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštene te da li uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještak. Sud je dao zadatak vještaku da obračun razlike po osnovi početnog tečaja CHF, budući da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom, slijedom čega glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama.

43. Imajući to u vidu kao i navedene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun više plaćenog po osnovu primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. S obzirom na to da primjedbi na sam matematički izračun nije bilo, sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim te kao takvim podobnim za donošenje odluke u ovom sporu, a tuženik ga svojim prigovorima nije doveo u sumnju.

44. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

45. Budući da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, a u takvoj situaciji kad je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika zaključen 31. listopada 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između tužitelja i tuženika 31. listopada 2006. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu je razvidno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

45.1. Sud utvrđuje da je u izreci presude odnosno u tužbenom zahtjevu pod točkom I i II očito greškom u pisanju ostao upisan datum 5. prosinca 2022. iako je u nastavku naveden ispravan datum ovjere ugovora 31. listopada 2006., ugovora koji je priložen u spis, a sud utvrđuje da je priloženi ugovor i sastavljen i ovjeren istog dana 31. listopada 2006. što i nije bilo sporno tijekom cijelog postupka.

46. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju u predmetnom ugovoru nisu utvrđeni parametri po osnovu kojih se ista može mijenjati, već se mijenja na temelju odluka tuženika i valutnoj klauzuli u CHF koja nije transparentna te tužitelj nije bio upozoren na njihov značaj te rizike sklapanja ugovora o kreditu s tom valutnom klauzulom ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a. S obzirom na to da tužitelj potražuje povrat više plaćenog po osnovi primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamate i da je utvrđena ništetnom i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u postupku je utvrđen iznos od 1.914,09 EUR koji je tužitelj više platio zbog promjene tečaja CHF i iznos od 656,44 EUR zbog promjenjive kamatne stope, u odnosu na iznos koje je trebao platiti da ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo, a koji iznose je tuženik stekao bez pravne osnove, pa tužitelj ima pravo potraživati od tuženika povrat tih iznosa.

47. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos po osnovu promjene tečaja CHF i promjenjive kamatne stope vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/ 23 i 155/23 – dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima).

48. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

49. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je s tužiteljem ugovorio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

50. Glede tzv. negativnih razlika tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita." a za koje sud smatra da treba primijeniti na konkretan slučaj.

51. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154 stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju su priznati zatraženi troškovi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 8.3.2023. u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18.9.2023. u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 25.7.2024. u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 17.10.2024. u iznosu 200,00 eura, pristup na ročište za objavu presude u iznosu 100,00 eura, PDV od 25% na gornje radnje u iznosu 275,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 33,30 eura, trošak nalaza financijskog vještaka prije ovog postupka u iznosu 106,18 eura i trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu 350,00 eura, što ukupno iznosi 1.864,48 eura.

52. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

53. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Ogulinu 2. prosinca 2024.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Hrvoje Bićanić, odvjetnik u Ogulinu

2. Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu