REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1205/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate iznosa od 3.226,86 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-725/2020-25 od 1. veljače 2023., 2. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-725/2020-25 od 1. veljače 2023., u točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 268,43 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 3.226,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.478,48 EUR, dok je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan za više traženi iznos od 1.472,39 EUR (čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

2. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 7. kolovoza 2006. sklopili korisnica kredita EK i tuženik, kojim je odobren kredit u švicarskim francima. Korisnik kredita je tužitelju Ugovorom od 30. listopada 2019. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

3. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zaključivši da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine te da nije odlučno što tužitelj nije potrošač (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP; čl. 80. st. 1. i čl. 84. st. 1. ZOO-a.

4. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da samo potrošač, a ne i tužitelj, može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu iz parnice koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „POTROŠAČ“ protiv banaka (među kojima i tuženika) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

5. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi i da se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupiti (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zato je zaključeno da i u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača.

6. Citirajući pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom utvrđeno je da je tuženik postupao protivno odredbama ZZP-a u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim odredbama, jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom, a korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate; to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i tuženik je postupio suprotno ZZP-a i ZOO-a.

7. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 17. prosinca 2020., dakle, prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

8. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točke I. i II. njene izreke) prije svega ukazujući da je neopravdano automatsko pozivanje suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez kritičkog sagledavanja svih odlučnih činjenica konkretnog slučaja. Tuženik je u žalbi ponovio navode iznesene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom osporavajući pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o prigovorima kojima se protivio tužbenom zahtjevu. Tuženik je ponovio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije potrošač, pa ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik tvrdi da se odredba čl. 502.c ZPP-a ne može primijeniti te da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca.

9. Također, tuženik je osporio pravilnost zaključka suda i o prigovoru zastare, te o punim tužiteljevim pravima u ovoj pravnoj stvari na temelju ugovora o ustupanju tražbine od strane korisnika kredita.

10. Odgovarajući na tuženikovu žalbu tužitelj je osporio žalbene navode s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

11. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

12. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom postupka, međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje tuženikove obveze na osnovi rezultata dokaznog postupka.

13. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnika kredita.

14. Prvostupanjski je sud trebao ispitati odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač nego osoba kojoj je potrošač cedirao spornu tražbinu. Od odlučnog je značaja ima li tužitelj aktivnu legitimaciju te je li nastupila zastara. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

15. U odnosu na pruženu kolektivnu zaštitu potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe ZZP-a. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

16. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je stekao utuženi iznos. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23).

17. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora.

18. Upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je odlučeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Stoga ovaj sud utvrđuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

19. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnijeta 17. prosinca 2020., dakle, unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). U prilog tome upućuje se na ranije zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22, dok nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. broj Su-IV-222/04 na koje se tuženik poziva, jer tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom i na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Nema osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, zbog ostvarene kolektivne zaštite.

20. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja.

21. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora. Pri tome nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo.

22. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

23. Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza tvrdnje da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo snosi tuženik koji je trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao i prvostupanjski sud nije povrijedio tuženikovo pravo na procesnu jednakost.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

25. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 268,43 EUR, jer je ocjenjeno da se radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 2. prosinca 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac