REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1303/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 12. studenoga 2024,. u prisutnosti punomoćnica stranaka, s danom objave 29. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 3.953,30 EUR, sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2,68 EUR od 15. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 14,68 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 2,10 EUR od 15. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 18,10 EUR od 17. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 20,55 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 21,67 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,94 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 19,54 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 14,77 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,26 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,20 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,05 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,89 EUR od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 12,02 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 15,52 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 18,34 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 22,34 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 21,42 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,86 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 25,83 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,22 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 41,64 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 52,57 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 48,80 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 42,72 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 55,54 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 71,85 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 60,30 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 64,35 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 59,20 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 60,12 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 81,99 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,12 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 102,04 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 92,69 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 82,45 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 80,60 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 79,81 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 84,65 EUR od 15. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 88,87 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 89,43 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 86,52 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 88,49 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 89,83 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87,57 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 88,16 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,46 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 82,79 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 86,71 EUR od 17. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 88,59 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 87,27 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 79,88 EUR od 17. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 86,16 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 86,71 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 84,24 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 76,59 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 76,40 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 78,28 EUR od 17. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 81,29 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 85,46 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 83,31 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 84,84 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 86,56 EUR od 18. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 87,64 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 89,91 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 90,09 EUR od 17. veljače 2014. do isplate,

sve po stopi, koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.180,98 EUR sa zateznim kamatama počev od 29. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 514,20 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3946620 od 2. ožujka 2007. sklopljenog između korisnika kredita OG i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, u dijelu čl. 7. koja glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.", kao nedopuštena.

II. Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 2. ožujka 2007. tuženik i korisnik kredita OG sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.824,95 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 7. navedenog ugovora ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Navodi da je takva odredba ništetna. Ističe da je korisnik kredita prenio sve svoje tražbine na tužitelja koje proizlaze iz ugovora o kreditu, pa tako i tražbine na povrat pretplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule. Poziva se na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ukazuje da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za rizik koji sa sobom nosi CHF, kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da banke nisu postupale obzirno, savjesno, moralnu, ni pošteno te da u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz CHF je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud RH donio presudu i rješenje posl. br. Rev-2221/2018 kojom je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da su navedene presude obvezujuće i u ovom sporu. Navodi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Stoga, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu iz dijela čl. 7. navedenog ugovora kojim je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ujedno tužitelj predlaže da sud obveže tuženika da mu naknadi iznos od 3.751,96 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj nema nikakav zahtjev prema tuženiku. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se radi o tražbini strogo osobne naravi ili onoj koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene potrošač, dok tužitelj nije potrošač, nego trgovačko društvo. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava pruža zaštita na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova. Navodi da je tužitelj dužan dokazati da korisniku kredita sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Ako pak odredbe nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna odredba korisniku kredita je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a zbog čega navedena odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom čime je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor stranama jasan, razumljiv te da odražava njihovu stvarnu volju. Pojam prosječnog potrošača odnosi se na osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna. Zbog navedenog, sporna ugovorna odredba bila je korisniku kredita JG uočljiva, jasna i razumljiva. Korisnik kredita je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule, odnosno kunskog kredita. ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je korisnik kredita tijekom pregovara mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti, a povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značenja, zbog čega se na temelju čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati. Ističe prigovor zastare. Slijedom iznesenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 14. studenoga 2023. poziva na čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te na odluke Europskog suda br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i br. C-519/2019 od 18. studenoga 2020. Ujedno se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4749/2020. Navodi da korisnik kredita nije razumio što skriva pozadina odredbe o valutnoj klauzuli, a to je rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik bio svjestan da on s takvom odredbom ima puno manji rizik, dok je puno veći rizik bio na strani potrošača. Korisnik kredita nije bio, niti mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Taj specifičan rizik tuženik je prešutio korisniku kredita, dapače, kredit s valutnom klauzulom u CHF tuženik je prikazao kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da tuženik ne može u pojedinačnim postupcima nanovo isticati i utvrđivati činjenice te predlagati dokaze koji su obrađeni od strane sudova u kolektivnom sporu. Poziva se na čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Poziva se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. te pravno shvaćanje s sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

4. Tuženik u podnesku od 12. travnja 2024. navodi da se utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjuju samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da se prema čl. 319. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istražiti zajedničku namjenu ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim navedenim Zakonom. Nadalje, poziva se na čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ponavlja da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen između korisnika kredita OG i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 8. – 13. spisa), ugovor o kreditu br. 029-50-3946620 sklopljen između tuženika i OG od 2. ožujka 2007. (listovi 14. – 19. spisa), otplatnu tablicu (listovi 20. – 22. spisa), otplatni plan (listovi 23. – 26. spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 27. spisa), potvrda o preuzimanju originala knjižice vozila (list 28. spisa), knjigovodstvene kartice prometa po kreditu (listovi 29. – 97. spisa), instrukcije za plaćanje (list 98. spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građana za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (listovi 115. – 116. spisa) te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 23. rujna 2024. (listovi 150. – 156. spisa).

6. Sud tijekom postupka nije saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita OG jer je isti preminuo.

7. Ujedno je sud raspravnim rješenjem od 12. studenoga 2024. (list 177. spisa) odbio ostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tako je sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Navedeno prvenstveno stoga jer je dužnost tuženika, a ne javnog bilježnika, koji nije stranka u ovom postupku, sukladno odredbama ZZP-a i ZOO-a, bila objasniti korisniku kredita tijekom pregovora i sklapanja potrošačkog ugovora sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti korisnika kredita. Također, sud je odbio i dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem nasljednika pokojnog korisnika kredita OG. Navedeni dokazni prijedlog odbijen je jer je tužitelj naveo da nasljednici korisnika kredita ne raspolažu s znanjem o samom sklapanju ugovora o kreditu (posebice uvid u list 176. spisa), a što je sud prihvatio kao životno, očekivano i logično jer se u konkretnom predmetu radi o ugovoru o kreditu za kupnju vozila, a koji ugovor nema sudužnika ili zadužnog dužnika, niti je iz isprava u spisu vidljivo da je na ikoji način pri sklapanju ugovora sudjelovao itko osim korisnika i davatelja kredita, odnosno OG i djelatnika tuženika.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 3.953,30 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita OG preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 029-50-3946620 od 2. ožujka 2007.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita OG i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 029-50-3946620 od 2. ožujka 2007. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.824,95 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja OG prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja OG i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 8. – 11. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita OG, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 029-50-3946620 od 2. ožujka 2007.

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja OG strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja OG, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača (OG) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 029-50-3946620 od 2. ožujka 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

21. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d. (ovdje tuženika), Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu četvrtotuženik Raiffeisenbank Austrija d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik OG. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili OG i tuženik.

30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2. ožujka 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja OG, odnosno da je tuženik OG dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

32. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu zbog čega je valjalo riješiti kao u točki I. izreke rješenja. Naime, prvi dio svog tužbenog zahtjeva tužitelj postavlja na utvrđenje da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna (list 4. odnosno list 165. spisa). Međutim, kako je već pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., već utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu u kojima je ugovoreno da je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to se u konkretnom slučaju radi već o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

33. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

35. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

36. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

37. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

38. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja OG navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li OG bio od strane tuženika obaviještena o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

39. U slučaju da sud utvrdi da OG valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

40. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila i periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (listovi 115. i 116. spisa) te predlaže saslušanje javnog bilježnika (koji dokaz je sud odbio, a što je već obrazloženo), kao i saslušanje pravnog prednika OG. Pritom tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao i sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

41. Iz promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila i periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (listovi 115. i 116. spisa) vidljivo je da tuženik imao promotivni materijal s naznakom "NOVO!!! RBA FLEXI AUTO KREDITI-modeli otplate kredita sa ili bez ostatka vrijednosti". Uvidom u navedeni promotivni materijal vidljivo je da tim materijalom tuženik promovira kredite u iznosima od 18.000,00 kn do 185.000,00 kn, odnosno 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF / 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR važećem na dan korištenja kredita. Ujedno je iz promotivnih materijala vidljivo da je tim materijalima tuženik promovirao kredite uz valutnu klauzulu CHF s redovnom kamatom od 5,20 %, za kredite u kn s redovnom kamatom od 6,70 % i kredite uz valutnu klauzulu u EUR s redovnom kamatom od 6,95 %, sve u odnosu na nove automobile, kao i u odnosu na rabljene automobile i to na kredite uz valutnu klauzulu u CHF s redovnom kamatom od 5,55 %, kredite u kn s redovnom kamatom od 6,95 % i kredite uz valutnu klauzulu u EUR s redovnom kamatom od 7,20 %. Iz promotivnih uvjeta, koje dostavlja tuženik, nije vidljivo da je obrazložen pojam valutne klauzule, niti je vidljivo da je obrazloženo kretanje tečaja CHF ili EUR. Također, tuženik tijekom postupka ne ističe da je izričito predmetne promotivne uvjete uručio korisniku kredita OG, a niti takav odlučan činjenični navod tijekom postupka dokazuje (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Zbog navedenog, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je promotivne uvjete i uručio korisniku kreditu OG, to je o navedenom sud odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a te zaključio da predmetni promotivni uvjeti nisu dostavljeni OG. Ujedno, tuženik tijekom postupka nije predlagao da se sasluša djelatnik banke koji je uručio predmetne promotivne uvjete korisniku kredita OG i koji mu je objasnio što znači valutna klauzula u CHF, kao i kretanje tečaja i posljedice kretanja tečaja CHF-a u određenom vremenskom razdoblju (čl. 219. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

42. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita OG, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

43. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a dok tuženik nije dokazao da je dostavljeni promotivni materijal u istinu i uručio korisniku kredita OG. Ujedno, iz promotivnih uvjeta vidljiva je velika razlika u odnosu na kamatne stope koje se nude za kredit u valuti kn ili s valutnim klauzulama u CHF i u EUR (i za nova i rabljena vozila), pritom promotivni materijali ne nude nikakve upute ili objašnjenja zašto je tome tako i/ili mogućnost pregovora oko pojedinih odredbi.

44. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

45. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja OG i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

46. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

47. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

48. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

49. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

50. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 23. rujna 2024. (listovi 150. – 156. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosio sveukupno 3.953,30 EUR. Vještakinja je ujedno tablično prikazala svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju na listovima 153. – 155. spisa).

51. Na nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, kao u podnesku od 2. listopada 2024. (listovi 164. – 167. spisa). Ujedno, ni tuženik nije imao prigovora na navedeni nalaz i mišljenje, a što je i istakao u podnesku od 16. listopada 2024. (listovi 168. – 170. spisa).

52. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je, radi prethodno navedenog, u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

53. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 23. rujna 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 3.953,30 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

54. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalaz i mišljenju proizlazi da je iznos od 92,41 EUR – posebice list 156. spisa). Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja.

55. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

56. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

57. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

58. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

59. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

60. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

61. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

62. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

63. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

64. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

65. Također, u odnosu na povećani tužbeni zahtjev, valja navesti da se radi o tzv. nepravoj preinaci (tužbeni zahtjev je povećan, a proizlazi navedeni tužbeni zahtjev iz iste činjenične i pravne osnove, ujedno je tužbeni zahtjev povećan nakon izrađenog nalaza i mišljenja, koji se provodio kao stručan dokaz u postupku) te je i u tom slučaju zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne u trenutku povećanja tužbenog zahtjeva, pa je u odnosu i na povećan tužbeni zahtjev zastara prekinuta podnošenjem tužbe i nije protekao od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora do podnošenja tužbe petogodišnji zastarni rok.

66. Takav pravni stav zauzet je i na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, br. Su-IV-123/2023-5 od 27. svibnja 2024. zauzet pravni stav koji glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom predmetu, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

67. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

68. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

69. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

70. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

71. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

72. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

73. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, to je u odnosu na vrijednost predmeta spora, tužitelju kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to; za sastav tužbe vrijednost od 100 bodova na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 15. studenoga 2023., 2. listopada 2024. i 18. listopada 2024., za svaki vrijednost od 100 bodova na temelju Tbr. 8.1. Tarife te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 23. travnja 2024. i 12. studenoga 2024., za svako ročište vrijednost od 100 bodova na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 70,00 EUR i na presudu u iznosu od 85,98 EUR. Ujedno je tužitelj priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosudit troškove parničnog postupka u iznosu od 2.180,98 EUR, a na troškove parničnog postupka valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od presuđena do isplate po čl. 151. st. 3. ZPP-a, a stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

74. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na trošak sastava podneska od 20. svibnja 2024. u vrijednosti od 100,00 EUR, uvećano za PDV-e, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također, valjalo je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška sudske pristojbe u iznosu od 414,02 EUR je je sudska pristojba na presudu u konkretnom predmetu 85,98 EUR, kao što je i suđena. Zbog navedenog, valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

75. Nadalje, na temelju odredbi iz čl. 190. st. 2. i st. 3. te čl. 191. ZPP-a riješeno je kao u točki II. izreke rješenja. Naime, tužitelj je podneskom od 2. listopada 2024. (listovi 164. – 167. spis) povećao tužbeni zahtjev i to je povisio tužbeni zahtjev s iznosa od 3.751,93 EUR na iznos od 3.953,30 EUR. Međutim takvo povećanje tužbenog zahtjeva tužitelj je učinio nakon izrađenog nalaza i mišljenja od 23. rujna 2024. te po nalazu i mišljenju, a na koji stranke u nastavku postupka nisu imale prigovora. Pritom je tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove povisio postojeći tužbeni zahtjev zbog čega se radi o nepravoj preinaci tužbe.

U Zagrebu 29. studenoga 2024.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 85,98 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana