REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-1294/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Vrbane 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. listopada 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 29. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: : 818-50-4187651 od 15.06.2007.g. sklopljenog između korisnika kredita NĐ i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, a koja u dijelu čl. 7. glasi ”Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”

II/ Nalaže s tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807 isplati iznos od 2.844,29 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od:

0,44 EUR od dana 31.7.2007. do isplate

1,82 EUR od dana 31.8.2007. do isplate

0,44 EUR od dana 30.11.2007. do isplate

3,81 EUR od dana 31.1.2008. do isplate

6,41 EUR od dana 29.2.2008. do isplate

10,87 EUR od dana 31.3.2008. do isplate

4,17 EUR od dana 30.4.2008. do isplate

1,52 EUR od dana 31.5.2008. do isplate

4,78 EUR od dana 30.6.2008. do isplate

0,23 EUR od dana 31.8.2008. do isplate

3,07 EUR od dana 30.9.2008. do isplate

24,57 EUR od dana 31.10.2008. do isplate 10,17 EUR od dana 30.11.2008. do isplate

28,47 EUR od dana 31.12.2008. do isplate

31,29 EUR od dana 31.1.2009. do isplate

32,56 EUR od dana 28.2.2009. do isplate

29,06 EUR od dana 31.3.2009. do isplate

29,73 EUR od dana 30.4.2009. do isplate

24,37 EUR od dana 31.5.2009. do isplate

20,42 EUR od dana 30.6.2009. do isplate

21,47 EUR od dana 31.7.2009. do isplate

23,55 EUR od dana 31.8.2009. do isplate

23,37 EUR od dana 30.9.2009. do isplate

21,27 EUR od dana 31.10.2009. do isplate

25,21 EUR od dana 30.11.2009. do isplate

28,38 EUR od dana 31.12.2009. do isplate

32,87 EUR od dana 31.1.2010. do isplate

31,84 EUR od dana 28.2.2010. do isplate

37,95 EUR od dana 31.3.2010. do isplate

36,79 EUR od dana 30.4.2010. do isplate

39,05 EUR od dana 31.5.2010. do isplate

58,59 EUR od dana 30.6.2010. do isplate

54,57 EUR od dana 31.7.2010. do isplate

66,86 EUR od dana 31.8.2010. do isplate

63,00 EUR od dana 30.9.2010. do isplate

56,00 EUR od dana 31.10.2010. do isplate

70,20 EUR od dana 30.11.2010. do isplate

88,53 EUR od dana 31.12.2010. do isplate

75,55 EUR od dana 31.1.2011. do isplate

80,10 EUR od dana 28.2.2011. do isplate

74,31 EUR od dana 31.3.2011. do isplate

75,35 EUR od dana 30.4.2011. do isplate

99,93 EUR od dana 31.5.2011. do isplate

102,32 EUR od dana 30.6.2011. do isplate

122,86 EUR od dana 31.7.2011. do isplate

112,31 EUR od dana 31.8.2011. do isplate

100,76 EUR od dana 30.9.2011. do isplate

99,52 EUR od dana 31.10.2011. do isplate

98,63 EUR od dana 30.11.2011. do isplate

104,14 EUR od dana 31.12.2011. do isplate

108,94 EUR od dana 31.1.2012. do isplate

109,59 EUR od dana 29.2.2012. do isplate

106,27 EUR od dana 31.3.2012. do isplate

108,51 EUR od dana 30.4.2012. do isplate

110,04 EUR od dana 31.5.2012. do isplate

107,46 EUR od dana 10.7.2012. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008,. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže s tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807 naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.512,90 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 29. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 261,50 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i u dijelu zahtjeva stope zatezne kamate na dosuđene troškove postupka i to preko dosuđene stope u točki III/ izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su CĐ i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-4187651 kojim je odobren kredit u valuti CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s AĐ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između TĐ i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u čl. 7. ugovora te isplatu iznosa od 2.844,29 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, a presuda u kolektivnom sporu se ne odnosi na autokredite, već na stambene kredite. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i učinila. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Ističe i prigovor zastare. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. U tijeku postupka naveo je da ne osporava visinu potraživanja, već prigovara osnovanosti, tj. priznaje činjenicu visine potraživanja, a osporava osnovanost potraživanja. Istaknuo je također prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u račun (list 7 spisa), otpremnicu (list 8 spisa), dopis od 10.07.2012. (list 9 spisa), dopis od 15.06.2011. (list 10-11 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 12 spisa), otplatni plan (list 13-15 spisa), prijedlog za glavni upis (list 16-17 spisa), račun (list 18 spisa), ugovor o kreditu (list 19-29 spisa), zahtjev za kredit (list 47 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 48-49 spisa), Obavijest (list 64 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 65-70 spisa), saslušao je svjedok ŠĐ (list 97-98 spisa).

4. Sud je odbio dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Anđelko Stanić iz Dubrovnika na okolnost solemnizacije ugovora o kreditu, obzirom da navedena okolnost nije odlučna u ovom predmetu. Također je odbio dokazni prijedlog financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, obzirom da je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva na ročištu dana 13. lipnja 2024.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Ovdje valja napomenuti kao je tužitelj podneskom od 08.11.2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao isplatu iznosa od 2.844,29 € umjesto ranije 2.843,68 € uz točnu specifikaciju od kada teku zatezne kamate na traženi iznos, što predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Isti podnesak uručen je tuženiku. Sukladno čl. 191. ZPP-a povećanje tužbenog zahtjeva je preinaka tužbenog zahtjeva. Za preinaku tužbenog zahtjeva potreban je pristanak tuženika, sukladno čl. 190. ZPP-a. Tuženik se protivio preinaci, no međutim sud je dopustio preinaku tužbe obzirom da je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, a smatrao je kako je svrsishodno za konačno rješenja odnosa među strankama.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

8. Nije sporno da su tuženik i CĐ sklopili ugovor o kreditu broj 818-50- 4187651 od 15.06.2007.

9. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz iskaza svjedoka TĐ proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje automobila kojeg je koristio za osobne potrebe (isto proizlazi i iz otpremnice, prijedloga za glavni upis i računa-list 18 spisa). Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

10. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 23.420,52 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

11. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit, a što proizlazi i iz dopisa od od 10.07.2012.

12. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su CĐ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 01. lipnja 2023. Čl. 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da GĐ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između TĐ i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 818-50-4187651.

13. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

18. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 4. njene izreke utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

25. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik GĐ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

27. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

28. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili CĐ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 15.06.2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač CĐ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. ne proizlazi da ih je tuženik dostavio potrošaču ĆĐ, niti da mu je objasnio značenje valutne klauzule u CHF, odnosno objasnio mu je li tečaj CHF nestabilniji prema kuni u odnosu na tečaj eura prema kuni i zbog kojih razloga. Iz tih uvjeta ne proizlazi da su njima objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF.

29. Svjedok CĐ iskazao je da je kredit bio namijenjen za kupnju automobila za osobne potrebe, da je 2007. mijenjao automobil i da je htio kupiti Škodu te da je imao nešto gotovine, no da je trebao dignuti kredit za nekih 100.000,00 kn (23.000,00 CHF). Iskazao je i da je uzeo kredit u švicarskim francima jer mu je rečeno da je taj najpovoljniji te da mu nitko nije objasnio značenje valutne klauzule u švicarskim francima. Također je naveo kako je prvobitno htio podići kredit u eurima, no da su mu u banci objasnili kako mu je isplativije podići ugovor u CHF jer da je niža kamatna stopa.

30. Iz iskaza svjedoka ZĐ proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru.

31. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ZĐ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

32. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s AĐ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između TĐ i tuženika također nepoštene i ništetne. Dakle, ništetna je i odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

33. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila jer se pravomoćna presuda P-1401/12 odnosi na sve potrošačke ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju navedenom u izreci te presude, a ne samo na stambene kredite kako to smatra tuženik. U izreci presude P-1401/12 jasno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (dakle, svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo onim ugovorima kod kojih je namjena kredita bila kupnja stana).

34. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika predloženog na okolnost solemnizacije ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 292. st.

4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga neproizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču.

35. Visina potraživana u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule nije sporna između stranaka, kao niti datumi plaćanja pojedinih anuiteta od stanka korisnika kredita jer je tuženik priznao činjenicu visine potraživanja tijekom postupka. Stoga, ukupno preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule je 2.844,29 eura.

36. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a.

37. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

39. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

40. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 2.844,29 eura.

41. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

42. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

43. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, tj. tužba je podnesena zadnji dan prije isteka zastarnog roka.

44. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

45. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

46. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 08.11.2023. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podnesaka od 18.12.2023. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima 13.06.2024. i 24.10.2024. za svako po iznos od 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, a što uz trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife iznosi 1.250,00 eura. Tužitelj je također dodijeljen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,45 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 131,45 €, pa ukupno priznati troškovi iznose 1.512,90 eura. Na isti trošak dosuđena je i zatezna kamata od dana donošenja presude sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024. toč. 21) te je stoga odlučeno kao pod točkom III/ izreke ove presude.

47. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 199,70 € (za svaki po 68,25 €), obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 131,45 €, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €. Također i sudska pristojba na tužbu iznosi 131,45 € te je uvidom u spis razvidno je da je tužitelj upravo taj iznos i uplatio za sudsku pristojbu na tužbu, a ne kako je to potraživao 200,00 €, slijedom čega mu je dodijeljen uplaćeni iznos od 131,45 € pa je valjalo tužitelja odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj potraživao zateznu kamatu na trošak po stopi za trgovačke odnose pa je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024. toč. 21). Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV/ izreke ove presude.

U Zagrebu 29. studenog 2024.. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku