REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-131/2022-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o., [adresa], OIB: 69935095701, kojeg zastupa punomoćnik Marko Andrijanić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice NHŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Božidar Feldman, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, radi predaje u posjed i u pravnoj stvari tužiteljice NHŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Božidar Feldman, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, protiv tuženika ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o., [adresa], OIB: 69935095701, kojeg zastupa punomoćnik Marko Andrijanić, odvjetnik u Zagrebu, radi nadomještanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Andrijanića, odvjetnika i punomoćnika tuženice Božidara Feldmana, odvjetnika, 29. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ASTRA INTERNATIONAL- INŽENJERING d.o.o. koji glasi:

''Nalaže se tuženoj NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o., [adresa], OIB: 69935095701, preda posjed stana upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo II – 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) – dvosobni stan s nusprostorijama u prizemlju površine 32,41 čm

– stan br. 4. a koji stan je sastavni dio i neodvojivo povezan sa stambenom zgradom popisni broj 2055 u Vinogradskoj ulici br. 43 sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.''

II. Zamjenjuje se ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o. kao najmodavca i tuženice NHŽU, kao najmoprimca sljedećeg sadržaja:

Članak 1.

Tužitelj je vlasnik stana u [adresa] u prizemlju površine 34,42 m2 (dalje u tekstu: ''stan'').

Tužitelj daje stan tuženici u najam.

Tuženica se ima pravo koristiti zajedničkim prostorijama u zgradi, uređajima te zemljištem.

Članak 2.

Ugovorne strane ugovaraju zaštićenu najamninu koju utvrđuju na temelju čl. 7. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) u iznosu od 11,11 EUR.

Najamnina iz prethodnog stavka plaća se svaki mjesec na račun tužitelja najkasnije do 15-og u mjesecu.

U slučaju izmjene visine iznosa zaštićene najamnine, stranke su dužne izmijeniti ovaj ugovor, s time da je tuženica dužna plaćati najamninu prema službenoj visini zaštićene najamnine.

Članak 3.

Stranke zajednički konstatiraju da je tuženica koristila stan iz čl. 1. kao nositelj stanarskog prava stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, da je temeljem članka 30. Zakona o najmu stanova stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca te da se u trenutku zaključenja ovog ugovora već nalazi u stanu.

Članak 4.

Tuženica je dodatno dužna plaćati troškove u svezi stanovanja i to grijanje, električnu energiju (struju), vodu, plin, odvoz kućnog smeća, komunalnu naknadu, telefon, Internet, naknadu za uređenje voda i dr.

Članak 5.

Tuženica se može koristiti stanom samo za stanovanje, a zajedničkim dijelovima zgrade, uređajima u zgradi i zemljištem koje služi za uporabu zgrade samo u skladu sa njihovom namjenom te na način da ih čuva od oštećenja.

Članak 6.

Tuženica ne može dati drugoj osobi stan ili dio stana u podnajam ili ga iznajmljivati za privremeni smještaj, bez izričitog dopuštenja tužitelja.

Članak 7.

Tuženica je dužna dopustiti tužitelju ili osobi koju on ovlasti na pregled stana ili ostalih prostorija koje temeljem ovog ugovora koristi, jednom u tri mjeseca, a u slučaju oštećenja ili radi sprječavanja ili otklanjanja štete i unutar tog vremena.

Članak 8.

Ovaj ugovor sklapa se na neodređeno vrijeme.

Članak 9.

Otkaz odnosno raskid ugovora tužitelj može dati samo iz razloga i na način određen odredbama Zakona o najmu stanova.

Članak 10.

Tuženica ne smije obavljati preinake u stanu, zajedničkim prostorijama i na uređajima bez prethodne pisane suglasnosti tužitelja.

Članak 11.

Ugovorne strane čine mjerodavnim za međusobne odnose samo ono što je sadržano u ovom Ugovoru, osim, visine zaštićene najamnine.

Za sve ono što nije regulirano u odredbama ovog ugovora, a relevantno je za međusobne odnose ugovornih strana imaju se na određeni način primijeniti pozitivni propisi Republike Hrvatske.

Članak 12.

Sva međusobna sporna i dvojbena pitanja koja bi mogla nastati glede tumačenja ovog Ugovora ili njegove primjene, ugovorne strane će prvenstveno pokušati riješiti na sporazuman i dogovoran način.

U slučaju da ugovorne strane ne uspiju na način opisan prethodnim stavom ovog članka riješiti međusobna sporna pitanja, rješavanje će povjeriti stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

Članak 13.

Ugovorne strane potvrđuju da su upoznate sa sadržajem i značenjem odredbi ovog ugovora.

III. Nalaže se tužitelju ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o. naknaditi tuženici NHŽ parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ASTRA INTERNATIONAL- INŽENJERING d.o.o. za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.039,76 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2024. do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za donošenje rješenja o osiguranju određivanjem privremene mjere predlagatelja osiguranja ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o. koji glasi:

''Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja/predlagatelja osiguranja određuje se sljedeća

privremena mjera

1. Nalaže se tuženoj/protivnici osiguranja NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju/predlagatelju osiguranja ASTRA INTERNATIONAL- INŽENJERING d.o.o., [adresa], OIB: 69935095701 najkasnije u roku 3 dana od primitka ovog rješenja preda posjed stana upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo II – 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) – dvosobni stan s nusprostorijama u prizemlju površine 32,41 čm

– stn br. 4. a koji stan je sastavni dio i neodvojivo povezan sa stambenom zgradom popisni broj 2055 u Vinogradskoj ulici br. 43 sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], slobodan od osoba i stvari pod prijetnjom dnevne novčane kazne u iznosu od 1.000,00 kn. 2. Ova privremena mjera traje do okončanja sudskog postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-131/2022 radi iseljenja.''

Obrazloženje

1. Tužitelj ASTRA INTERNATIONAL-INŽENJERING d.o.o. (dalje: tužitelj) u tužbi podnesenoj 29. srpnja 2022. navodi kako je vlasnik stana upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo II – 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) – dvosobni stan s nusprostorijama u prizemlju površine 32,41 čm

– stan br. 4. a koji stan je sastavni dio i neodvojivo povezan sa stambenom zgradom popisni broj 2055 u Vinogradskoj ulici br. 43 sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica]. Nadalje navodi kako tuženica koristi stan bez pravne osnove, a unatoč brojim pozivima tužitelja da mu preda navedeni stan ista to odbija učiniti. Ističe i kako tuženica onemogućava tužitelja da opisanu nekretninu adaptira odnosno dovede u stanje u kojem bi se mogla koristiti. Pored navedenog stana (E-2), koji je predmet ovog postupka, tužitelj u naprijed opisanoj stambenoj zgradi ima u svom vlasništvu još tri stana te podrumsko spremište koje predstavlja posebnu etažu, čija adaptacija je pri kraju te se planiraju ponuditi na prodaju na tržištu nekretnina. Okolnost da tuženica koristi stan E-2 iznimno ograničava tužiteljeve daljnje poslovne odluke u vezi raspolaganjima ostalim stanovima te u cijelosti isključuje mogućnost prodaje svih stanova. Navodi kako parnične stranke nikada nisu sklopile ugovor o najmu, a tuženica nije niti s ranijim vlasnicima predmetnog stana imala sklopljen ugovor o najmu. Ističe i kako tuženica tužitelju nije platila naknadu za korištenje njegove nekretnine. Temeljem odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženici iseliti iz predmetne nekretnine i istu predati u posjed tužitelju, slobodan od osoba i stvari.

2. Uz tužbu, tužitelj je kao predlagatelj osiguranja, podnio i prijedlog za donošenje rješenja o osiguranju određivanjem privremene mjere u kojem navodi kako je, sukladno odredbi čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona, s obzirom na navode iz tužbe kao i pripadajuću dokumentaciju, dokazao svoju nenovčanu tražbinu. S obzirom na činjenicu da tuženica ne dozvoljava pristup predmetnoj nekretnini te da ista nije u stanju za redovito življenje i zbog toga sama po sebi predstavlja opasnost za osobe ali i imovinu susjednih nekretnina, smatra nužnim da se tužitelju bez odgode omogući pristup i sanacija iste. Naime, svakim daljnjim odgađanjem tužitelju ali i vlasnicima susjednih nekretnina nastaje značajna i teško nadoknadiva šteta. Ističe kako je zaprimio više poziva od vlasnika susjednih nekretnina radi lošeg i opasnog stanja spornog stana kojeg tuženica koristi bez ikakve valjane pravne osnove. Navodi kako je 13. srpnja 2022. suvlasnica ČH dostavila tužitelju dopis kojim traži da joj tužitelj omogući redovitu renovaciju na način da se prethodno riješi „veliki problem s vlagom koji izbija na zidu te dolazi s krova objekta u kojem živi gospođa NH“ uz napomenu da stanje tog objekta onemogućava renoviranje susjedne nekretnine te da se time nanosi šteta. Daljnjim neovlaštenim korištenjem sporne nekretnine od strane tuženice moglo bi doći do trajne promjene postojećeg stanja nekretnine te njezinog urušavanja. Stoga predlaže odrediti privremenu mjeru kojom se nalaže tuženici da u roku od 3 dana od primitka rješenja preda posjed predmetnog stana, slobodan od osoba i stvari, pod prijetnjom dnevne novčane kazne u iznosu od 1.000,00 kn.

3. U odgovoru na tužbu tuženica NHŽ (dalje: tuženica) navodi da od rođenja živi na istoj adresi, u istom stanu. Živjela je s roditeljima DH i KH, a nakon njihove smrti nastavila je živjeti na istoj adresi na kojoj je bila i prijavljena. Navodi kako su roditelji imali ugovor, ugovor je naslijedila i nastavila je plaćati vlasnicima. Ističe kako su se u nekom trenutku vlasnici promijenili o čemu nije dobila nikakvu obavijest. Pokušala je doći do novih vlasnika preko starih, no nije uspjela dobiti njihove kontakte. Nakon nekog vremena novi vlasnici su se pojavili i ona im je ponudila sklapanje ugovora. Navodi kako se s njima našla u njihovom uredu, ali su joj rekli da žele da iseli, a ne s njom sklopiti ugovor. Navodi kako ne posjeduje ništa, ni nekretnine ni pokretnine, prima mirovinu. Stan u kojem živi je zaista u lošem stanju, u više navrata je sama popravljala određene stvari, no kako su novi vlasnici počeli renovirati ostali dio, rekli su joj da ništa ne radi pa nema dozvolu novih vlasnika išta popravljati. Navodi kako su na nju vršili pritisak da iseli, a ona im je opet nudila sklapanje ugovora. Odgovor nije dobila. Smatra da ima pravo ostati u stanu do smrti. Prijavila se u dom za starije gdje čeka svoj red. Navodi kako se u ugovoru sklopljenom s prethodnim vlasnicima vidi da je navedena kao član domaćinstva. Smatra da ima pravo u tom stanu dočekati kraj života. Predlaže tužbu odbaciti.

4. Tuženica je podnijela i protutužbu u kojoj navodi da se u stanu nalazi temeljem ugovora o korištenju stana od 28. lipnja 1989. te ga je do smrti nositelja stanarskog prava koristila kao član obiteljskog domaćinstva. Predlaže da tužitelj s njom zaključi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tužitelju da s tuženicom zaključi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a u slučaju da tužitelj propusti zaključiti ugovor u roku od 15 dana isti će nadomjestiti sudska presuda.

5. U odgovoru na protutužbu tužitelj navodi kako je ista u cijelosti neosnovana. Ističe kako tuženica nikad nije sklopila ugovor o najmu s tužiteljem niti njegovim prednikom. Ugovor sklopljen između osoba koje nisu stranke ovog postupka bez učinka je na ovu pravnu stvar. Nadalje navodi kako tuženica i njezini pokojni roditelji nikad nisu imali svojstvo zaštićenih najmoprimaca u odnosu na predmetnu nekretninu. Predlaže odbiti protutužbeni zahtjev.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 7- 8), fotografije (list 9-17), e-mail korespondenciju (list 18), zahtjev za smještaj u Dom za starije osobe Centar (list 30-31, 33), uvjerenje o prebivalištu za tuženicu (list 32), obavijest o mirovinskim primanjima (list 34), rodni list (list 35), liječničku potvrdu za prijem u dom (list 36), molbu upućenu Gradu Zagrebu (list 37), odgovor Grada Zagreba od 16. svibnja 2022. (list 38-39), ugovor o korištenju stana (list 40-43), prijedlog ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom (list 44-47), izračun visine zaštićene najamnine (list 82), e-mail korespondenciju (list 87-90), izvadak iz Matice umrlih (list 98-101), kupoprodajni ugovor od 9. veljače 2009. (list 118-123), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka EH (list 125-126), ČHŽ (list 130-132), zakonskog zastupnika tužitelja HH (list 132-133) i tuženice (list 133-135), izvršen je uvid povijesni izvadak iz zemljišne knjige za predmetni stan (list 139-146), Ugovor od 1. lipnja 1946. (list 155).

7. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, a protutuženi zahtjev tuženice osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi iseljenja tuženice iz nekretnine pobliže opisane u izreci presude te radi predaje iste u posjed slobodan od osoba i stvari. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženice radi donošenja presude kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

9. Među strankama nije sporno da je tuženica u posjedu predmetnog stana. Sporno je ima li tuženica prava i obveze zaštićenog najmoprimca te je li stoga tužitelj s njom dužan zaključiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odnosno ima li uslijed toga tuženica pravo na posjed stana koje sprječava njezino iseljenje.

10. Iz izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu stambena zgrada popisni broj 2055 u Vinogradskoj ulici broj 43 sagrađena na čkbr. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik zk tijela II i to 2. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) – dvosobni stan s nusprostorijama u prizemlju površine 32,41 čm – stan br. 4. a koji stan je sastavni dio i neodvojivo povezan sa stambenom zgradom popisni broj 2055 u Vinogradskoj ulici br. 43 sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], a što među strankama nije sporno.

11. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 9. veljače 2009. utvrđeno je da je tužitelj kao kupac navedenu nekretnine (kao i druge posebne dijelove nekretnine – 1. suvlasnički dio E-1, 4. suvlasnički dio E-4, 5. suvlasnički dio E-5 i 6. suvlasnički dio E- 6) kupio od prodavatelja ŠH, SH, OH, MH, BH, AH i ĆH. U čl. 1. ugovora utvrđuje se i da su svi prodavatelji ujedno suvlasnici zajedničkih dijelova stambene zgrade u kojoj se nalaze navedeni etažni dijelovi kao i odgovarajućeg suvlasničkog dijela čestice na kojoj je sagrađena stambena zgrada u [adresa], sve u skladu s odredbama čl. 68., 69. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U čl. 7. navedenog ugovora stranke posebno utvrđuju da je kupac upoznat s činjenicom da na dvosobnom stanu s nusprostorijama u prizemlju površine 32,41 čm, stan broj 4, opisan kao druga etaža, postoji pravo zaštićenog najma u korist treće osoba pa se taj dio nekretnine neće moći predati kupcu u posjed slobodan od stvari i osoba.

12. Uvidom u uvjerenje o prebivalištu za tuženicu utvrđeno je da je ista prijavljena na adresu [adresa] od 7. veljače 1946. Uvidom u rodni list tuženice utvrđeno je da su njezini roditelji DH i KH.

13. Uvidom u zamolbu za smještaj utvrđeno je da je tuženica podnijela molbu za smještaj u Dom za starije osobe Centar iz Zagreba, dok je iz molbe podnesene Gradu Zagrebu razvidno da je tuženica i od njih zatražila da joj dodijele stan na korištenje. Iz odgovora Grada Zagreba proizlazi da je ista upućena obratiti se novim vlasnicima radi zaključenja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

14. Uvidom u Ugovor o korištenju stana koji je zaključen između BH i SH kao davalaca stana i roditelja tuženice DH i KH, kao stanara dana 28. lipnja 1989. utvrđeno je da su istim davaoci stana dali stanarima na korištenje stan u [adresa] – dvorišna zgrada i to stan u prizemlju u ukupnoj površini od 31 m2. U Ugovoru se navodi kako je zaključen na temelju prethodnog ugovora o korištenju stana, a kao član obiteljskog domaćinstva navedena je ovdje tuženica, kći stanara. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme, a potpisi na ugovoru ovjereni su od strane Grada Zagreba-Općine Črnomerec dana 30. lipnja 1989.

15. Uvidom u Ugovor o zakupu (kiriji) stana od 1. lipnja 1946. utvrđeno je da je isti zaključen između DH i FH kao izdavateljice stana, a izdan je stan na adresi [adresa], koji se sastoji od 1 sobe i 2 sporedne prostorije. DH se obvezao plaćati mjesečnu najamninu prema Uredbi o privremenom reguliranju najamnine. Ugovor nije sklopljen na neki određeni rok, a ugovoreno je da se isti može otkazati prema zakonskim odredbama.

16. Saslušan kao svjedok EH u svom iskazu navodi kako je 2010. prvi put došao u [adresa]. Firma njegovih roditelja kupila je tu nekretninu. Jednom je bio u tom prostoru koji koristi tuženica, ona ga je odvela da vidi, jer je curio krov od kiše. Radilo se o dvije prostorije pri čemu jednu nije ni vidio jer je tuženica rekla da je ni ona ne koristi. Prostorija koja se koristi bila je derutna, bilo je plijesni. Tuženica živi u dijelu kuće, a u taj prostor koji koristi ne dolazi se kroz glavni ulaz, nego kroz dvorište iza kuće. Taj prostor koji koristi tuženica ima poseban ulaz. Roditelji su mu rekli da ona ništa ne plaća za taj prostor koji koristi, odnosno ne plaća najamninu ili sličnu naknadu za korištenje. Ne zna plaća li tuženica bilo kakve režijske troškove. Tijekom godina tuženica ga je znala pozvati i reći da moraju pokositi travu, da moraju nešto urediti, a on ju je upućivao da razgovara s roditeljima. Zbog toga su se odnosi s godinama pogoršali. Prije tri godine su njegovi roditelji odlučili preurediti tu kuću. Kuća je bila oštećena i u potresu i kompletno je bila izvan funkcije, dimnjaci su "upali" u kuću. Njegovi roditelji su razgovarali s tuženicom te su je zatražili da odseli dok se kuća preuređuje. Nudili su joj i opciju da ode u dom za starije osobe koji bi njegovi roditelji plaćali, htjeli su s njom postići dogovor. Tuženica je to sve odbila i nije htjela otići. Nudili su tuženici i zaključenje ugovora o najmu, no i to je odbila. Ne zna točno kad je tužitelj nudio ugovor o najmu tuženici, možda 2015. -2016., radilo se o više interakcija koje su se događale na dvorištu. Ne zna je li nekad nešto poslano u pisanom obliku.

17. U iskazu svjedokinja DHŽ navodi kako je predmetna nekretnina kupljena u veljači 2009. Uključila se oko održavanja nekretnine, htjeli su je urediti. Tuženica živi u dvorišnom objektu koji je naslonjen na glavnu zgradu. U glavnu zgradu se ulazi iz [adresa] i glavna zgrada ima tri stana. U dvorišni objekt se ulazi iz dvorišta. Nakon potresa u Zagrebu cijela nekretnina nije bila pogodna za stanovanje. Dimnjaci su počeli padati. To su morali sanirati. Razgovarali su s tuženicom, ali ona nije htjela izaći iz dvorišnog objekta. Više puta su nudili tuženici razne opcije kako bi mogli urediti nekretninu. Više puta su predlagali da izađe iz nekretnine kako bi je uredili. Sredili su donekle krov iznad jednog dijela dvorišnog objekta, drugi dio krova iznad dvorišnog objekta nisu uspjeli sanirati. To je dio krova iznad jedne prostorije tog dvorišnog objekta u kojoj nije bila. Ne zna koristi li tuženica tu prostoriju. Bila je u dijelu dvorišnog objekta koji koristi tuženica, tuženica joj je pokazivala kako joj curi krov. Ta cijela kuća se još uvijek uređuje. Koliko joj je poznato tužitelj je nekretninu kupio od sedam prodavatelja, radi se o djeci osoba koje su gradile tu kuću, radi se o obitelji SH. Nisu pregovarali sa svim vlasnicima, jer je sve to išlo preko odvjetnika. Upoznali su tri suvlasnice i jedna od njih je rekla da joj tuženica plaća najamninu. Nisu joj ništa govorili o tome po kojem osnovu se tuženica nalazi u nekretnini, nisu rekli da bi imali s njom zaključen ugovor o zaštićenom najmu. Znali su da tuženica živi u dvorišnom objektu. Njima tuženica ništa ne plaća. Nakon što je tužitelj kupio nekretninu nije se s tuženicom razgovaralo o tome da se zaključi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Nakon potresa s obzirom da je nekretnina postala opasna za stanovanje, pitala je tuženicu hoće li iseliti pa da urede i taj dvorišni objekt i da se u njega vrati, međutim, tuženica nije pristala niti na taj prijedlog i nije htjela uopće izaći iz nekretnine. Uz to uređenje prijedlog je bio i da se regulira način korištenja, odnosno uvjeti korištenja te nekretnine u vidu plaćanja najamnine. Tuženica nikada tužitelju nije platila neku naknadu za korištenje. Ne zna kada se prvi put tužitelj javio kao novi vlasnik tuženici, ne zna je li to bilo pisanim putem. Zna da su više puta s tuženicom razgovarali, ali ne zna točno kada. Koliko zna, tuženica nikada nije dala tužitelju prijedlog ugovora o najmu sa zaštićenom najamninu.

18. U svom iskazu zakonski zastupniku tužitelja HH pridružio se iskazu svjedokinje DHŽ. Misli da se nije pisanim putem obratio tuženici nakon kupnje nekretnine. Tuženici su se javili i razgovarali su s njom usmeno odmah nakon kupnje nekretnine, a ne zna točno reći koji je to bio datum. Nakon razgovora s tuženicom koja je tada decidirano rekla kako ona neće iseliti iz nekretnine, smatrali su da nema potrebe da joj se obraćaju i pisanim putem. Od 2009. pa do potresa bilo je više razgovora s tuženicom u kojima su nudili financijsku pomoć i razgovor o financiranju staračkog doma međutim, tuženica nije pristajala na ponude. Stari vlasnici mu nisu izjavili da tuženica ima položaj zaštićenog najmoprimca, kao niti odvjetnik g. Radaković koji je vodio tu kupoprodaju u ime prodavatelja. Tuženica mu nije dostavila prijedlog ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, a nema informaciju da li je taj prijedlog dostavljen njegovom odvjetniku.

19. U svom iskazu tuženica navodi kako u toj nekretnini živi od 1946. Živjela je s roditeljima, sestrom i bratom, a sama je od 2000. Prvih 6 mjeseci njezinog života živjeli su na Trešnjevci. Kad se vojska povlačila kuća na Trešnjevci je stradala. Njezin otac je obilazio po gradu i naišao na prazan stan. Ušao je unutra, saznao za vlasnicu, stupio s njom u kontakt te je sklopio ugovor o najmu s vlasnicom FH. Živjeli su u dva stana u prizemlju u glavnoj zgradi, najprije u jednom, a potom u drugom. To su bili mali stanovi. To nisu stanovi koji su predmet ovog postupka. U dvorišni objekt u kojem sada živi preselili su se kasnije kada je obitelj SH kupila cijelu nekretninu. Bilo je i drugih stanara u dvorištu. Sklopili su ugovor o najmu s SH i JH za taj dvorišni objekt. Nakon njihove smrti naslijedilo ih je njihovo četvero djece, ali se utvrdilo da postoji i troje izvanbračne djece. Sve je to dugo trajalo. Kontaktirala je kćer GH, a bila je u kontaktu i s kćerkom KHŽ kojoj je plaćala stanarinu. Nije s njom imala zaključen ugovor. Osobno nije ni sa kim zaključila ugovor o najmu do danas u vezi s dvorišnim objektom. Nakon ostavinske rasprave sve se razvodnilo. Očekivala je da će joj se netko obratiti. Došla je gđa DHŽ, predstavila se kao vlasnica i očekivala je da će ozbiljno razgovarati i da će joj ona ponuditi zaključenje ugovora. Do potresa je DHŽ vidjela dva puta. Nije joj ništa nudila, niti je pozivala na sastanke. Njihovi kontakti počeli su nakon potresa. Gđa DHŽ je bila u stanu i taj stan je u užasnom stanju, to je sve istina. Nakon potresa bila su dva susreta, jedan u Domobranskoj i jedan kod odvjetnika na adresi [adresa]. Na sastanku u Domobranskoj ponudili su joj 7.000,00 EUR uz uvjet da iseli iz nekretnine što joj nije bilo prihvatljivo, jer nema kamo ići. Čak se tada išla upisati u starački dom, bilo je govora i o tome, ali misli da još uvijek nije za to. Njezina nećakinja im je putem e-maila poslala svu dokumentaciju koju ima. Međutim, nije bilo odgovora. Poslala je i ugovor sklopljen s obitelji KHŽ, ugovor s FH i prijedlog novog ugovora na njezino ime. Nema nekretnina u svom vlasništvu. Prima mirovinu u iznosu od oko 610,00 EUR. Nema vrjednijih pokretnina u svom vlasništvu. Nećakinja, a ni drugi članovi obitelji financijski je ne pomažu. Otac je umro 1993., a majka 2000. Obitelj KHŽ je umrla 1992. ili 1993. Nasljednici obitelji KHŽ i novi vlasnik nekretnine nisu joj se nikad pisano obratili. Nakon potresa dobila je dopis grupe odvjetnika za iseljenje. Osobno nije potpisala ugovor o korištenju predmetne nekretnine. Njezina majka je imala status zaštićenog najmoprimca, a taj status ima i tuženica, odnosno trebala bi ga imati. Oduvijek je imala status zaštićenog najmoprimca, jer je dio obitelji koja je tamo živjela od 1946. te joj po zakonskim odredbama koje to reguliraju to pravo pripada. Posljednji ugovor o korištenju stana između njezinih roditelja i obitelji KHŽ bio je 1989.

20. Sud je povjerovao iskazu tuženice jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezin je iskaz u skladu s ispravama koje su dostavljene u spis i to uvjerenjem o prebivalištu i dostavljenim ugovorima. Sud je povjerovao i iskazu svjedoka EH jer njegov iskaz u bitnom nije suprotan iskazu tuženice. Sud je povjerovao i iskazima svjedokinje DHŽ i zakonskog zastupnika tužitelja HH osim u dijelu u kojem su iskazivali da im raniji vlasnici prilikom predaje nekretnine nisu ništa govorili o tome po kojem osnovu se tuženica nalazi u nekretnini, odnosno da im nisu rekli da tuženica ima status zaštićenog najmoprimca, kad upravo suprotno proizlazi iz čl. 7. Kupoprodajnog ugovora od 9. veljače 2009. Sud nije povjerovao njihovim iskazima ni u dijelu u kojem navode da im tuženica nije dala prijedlog ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom.

21. Sud je izveo sve po strankama predložene dokaze i na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da tuženica na adresi [adresa] živi od 1946. pa do danas i nikad nije živjela nigdje drugdje. Iako tuženica zajedno sa svojom obitelji nije cijelo to vrijeme koristila isti, predmetni stan (dvorišni), jer su u nekom periodu živjeli u stanu koji se nalazi u zgradi, a kako je to navela u svom iskazu, navedeno nije odlučno jer proizlazi da su preselili u dvorišni objekt u dogovoru s vlasnicima – obitelji KHŽ, nakon što su isti postali vlasnici (a vlasnici su postali 1960., kako je to razvidno iz zemljišnoknjižnog izvatka) i koji su priznavali pravo na stan obitelji tuženice. Uostalom u to vrijeme kuća nije bila ni etažirana (posebni dijelovi upisani 1990., kako to proizlazi iz povijesnog izvatka za predmetnu zgradu).

22. Sud je nadalje utvrdio da je otac tuženice DH nakon što je, po završetku rata, s obitelji uselio u prazan stan na adresi [adresa], s vlasnicom FH zaključio ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme. Međutim, iako je DH s vlasnicom FH zaključio ugovor o najmu, pri ocjeni njegovog stvarnog statusa tada i u narednom vremenu treba uzeti u obzir povijesni aspekt i društveno uređenje u tom poslijeratnom razdoblju. Naime, uslijed nedostatka stambenog fonda donesena je Uredba o raspodjeli i korištenju stambenih prostorija od 10. siječnja 1946. (''Narodne novine'' br. 8/46). Tako se u uvodnom dijelu navedene Uredbe navodi da je razlog njezinog donošenja činjenica da stanoviti broj građana uživa, a često i nepravilno koristi veći broj stambenih prostorija nego li odgovara njihovim potrebama i današnjoj oskudici stanova, a u svrhu osiguranja smještaja osoba, koje su pod uslovima okupacije bile prisiljene da napuste svoje stanove, kao i svrhu smještaja državnih službenika, radnika i ostalih namještenika, koji su službom vezani za boravak u gradu.

23. Dakle, već tada su se počeli donositi propisi koji će kasnije rezultirati donošenjem Zakona o stambenim odnosima (''Službeni list FNRJ br. 16/59) kojim započinje razdoblje u kojem će se konačno urediti stanarsko pravo i pravo davanja stanova na korištenje. Jednom dodijeljeno stanarsko pravo davalo je nositelju toga prava i članovima njegovog domaćinstva pravo na trajno i neograničeno korištenje određenog stana za stambene potrebe, a moglo se dodjeljivati i na stanovima u privatnom vlasništvu.

24. No prije donošenja navedenog Zakona o stambenim odnosima, oblast stanovanja bila je regulirana Uredbom o upravljanju stambenom zgradama od 26. prosinca 1953. (''Službeni list FNRJ'' 52/53). Tom Uredbom uvodi se ''pravo na stan'' te je ista sadržavala temelje u odnosu na upravljanje stambenim zgradama kako u općenarodnoj imovini tako i u privatnom vlasništvu jer iz određenih članaka te Uredbe proizlazi da se njezine odredbe odnose i na stanove u privatnom vlasništvu.

25. Tako je odredbom čl. 7. navedene Uredbe propisano kako na temelju ugovora o korištenju stana ili pojedinih stambenih prostorija, korisnici stanova odnosno sustanari stječu pravo na stan. Pravo na stan osigurava stanarima trajno pravo korištenja stana suglasno propisima o redu u stambenim zgradama. Pravo na stan može se izgubiti samo u slučajevima predviđenim ovom uredbom. Odredbe prethodnih stavaka važe i za stanare u zgradama u privatnom vlasništvu koje imaju jedan ili dva stana (čl. 14. st. 2.). Nadalje odredbom čl. 14. iste Uredbe bilo je propisano da se zgrada sa više od dva stana uključuje u stambenu zajednicu.

26. Odredbom čl. 6. Uredbe propisano je da je stambena zajednica pravna osoba i kao takva nositelj prava i obveza iz ugovora o korištenju stana kao i drugih ugovora koji se zaključuju u vezi s upravljanjem i održavanjem zgrada koje su uključene u stambenu zajednicu. Dakle, prema odredbama navedene Uredbe predmetna zgrada (jer su u njoj nalaze više od dva stana) trebala je biti uključena u stambenu zajednicu.

27. Iako predmetna zgrada ima više od dva stana, iz stanja spisa i činjeničnih navoda stranaka te izvedenih dokaza tijekom postupka nije bilo moguće utvrditi je li navedena zgrada uključena u stambenu zajednicu. No, kako je u istoj svakako više stanova, u kojima su nedvojbeno živjeli stanari, o čemu je iskazivala tuženica, a tako i obitelj tuženice, imajući na umu odredbe Uredbe o upravljanju stambenim zgradama i državnu politiku u oblasti stanovanja toga vremena (podruštvljenje privatnog vlasništva), sud zaključuje da je otac tuženice koji je imao osnov korištenja predmetnog stana (ugovor o najmu na neodređeno vrijeme zaključen s vlasnicom) koji se nalazi u zgradi u privatnom vlasništvu s više stanova, sukladno odredbi čl. 7. Uredbe, danom useljenja u sporno stan stekao pravo na stan koje mu osigurava trajno pravo korištenja stana.

28. Navedena Uredba o upravljanju stambenim zgradama prestala je važiti danom stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (''Službeni list FNRJ'' od 22. travnja 1959.). Prema tom Zakonu jednom dodijeljeno stanarsko pravo davalo je nositelju tog prava i članovima njegovog domaćinstva pravo na trajno i neograničeno korištenje određenog stana za stambene potrebe, a moglo se dodjeljivati i na stanovima u privatnim vlasništvu.

29. Tako je navedenim Zakonom, između ostalog, propisano da se građanin koji se uselio u stan na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog akta, koji po važećim propisima predstavlja punovažan osnov za useljenje stiče pravo da taj stan trajno i nesmetano koristi pod uvjetima iz toga zakona (stanarsko pravo, čl. 3.). Pravo davanja stanova na korištenje pojedinim građanima pripada, između ostalih i građanima koji su zgrade i stanove kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli (dakle stanarsko se pravo moglo steći na stanovima u privatnom vlasništvu). Stanovi se daju pojedinim građanima na korištenje putem ugovora o korištenju stana, a na osnovu rješenja davaoca stana na korištenje, kad se takvo rešenje po ovom zakonu donosi (čl. 4.). Ugovor o korištenju stana zaključuje se između nositelja stanarskog prava i kućnog savjeta kao predstavnika stambene zgrade, odnosno između nositelja stanarskog prava i vlasnika stambene zgrade odnosno vlasnika stana kao posebnog dijela zgrade. Vlasniku stambene zgrade nije potrebno rješenje o useljenju u prazan stan u njegovoj zgradi.

30. Nadalje odredbom čl. 176. navedenog Zakona o stambenim odnosima propisano je kako postojeći ugovori o korištenju stana zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona, a u skladu sa onda važećim propisima, kao i postojeći podstanarski odnosi punovažno zasnovani prije tog dana, ostaju na snazi, ali će se na prava i obaveze koji proističu iz tih ugovora i odnosa primjenjivati odredbe ovog zakona.

31. Tuženica tijekom postupka nije dostavila dokaz da bi njezini roditelji imali zaključen ugovor o korištenju stana prije onog zaključenog 1989., iako se u Ugovoru iz 1989. navodi da se zaključuje na temelju ranijeg ugovora o korištenju stana.

32. No upravo činjenica da se u Ugovoru o korištenju stana iz 1989. spominje raniji ugovor o korištenju stana, kao i činjenica da je obitelj tuženice u nekretninu uselila još 1946. na temelju valjanog pravog osnova, da su plaćali stanarinu (plaćanje ugovoreno i u ugovoru iz 1946. i u ugovoru iz 1989.), pogotovo imajući na umu da se u praksi sudova priznavalo stanarsko pravo i osobama koje su se pozivale samo na dugogodišnje korištenje i bez akta o dodjeli stana, ukazuje se na zaključak da dugotrajno neometano korištenje konkretnog stana i izvršavanje sadržaja ugovora o korištenju stana, proizvodi pravni učinak stjecanja stanarskog prava tuženice (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1656/2005 od 19. rujna 2007.).

33. Dakle, otac tuženice već je i prije stupanja na stanu Zakona o stambenim odnosima (''Službeni list FNRJ'' od 22. travnja 1959.) stekao pravo na stan koje mu omogućava trajno korištenje stana, a koje je po stupanju na snagu navedenog Zakona oživotvoreno u stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu. Sukladno odredbi čl. 128. st. 3. Zakona o stambenim odnosima vlasniku porodične stambene zgrade nije bilo potrebno rješenje o useljenju u prazan stan u njegovoj zgradi pa stoga takvo rješenje nije bilo potrebno ni obitelji tuženice.

34. Svaki novi Zakon o stambenim odnosima koji je donesen nakon ovog prvog iz 1959. sadržavao je odredbu prema kojoj su oni koji su stekli prava prema ranijim zakonima zadržavali svoja prava pa stoga sud utvrđuje da su svoja prava tijekom godina zadržali roditelji tuženice i tuženica.

35. Naime, iako je 1946. Ugovor o najmu zaključio samo otac tuženice, prema odredbi čl. 30. Zakona o stambenim odnosima (''Službeni list FNRJ'' od 22. travnja 1959.) korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano osobno koristiti taj stan. Članovima obiteljskog domaćinstva pripada to pravo i poslije smrti nosioca stanarskog prava.

36. Da su roditelji tuženice stekli stanarsko pravo, osim na temelju već svega iznesenog, proizlazi i iz činjenice da su vlasnici stana SH i JH KHŽ priznavali to pravo obitelji tuženice od kad su postali vlasnici 1960., ne proizlazi da su poduzimali bilo kakve radnje u svrhu ukidanja njihovog stanarskog prava, već naprotiv, s roditeljima tuženice zaključili su i Ugovor o korištenju stana 1989. u kojem je tuženica navedena kao član obiteljskog domaćinstva, kojim su i sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' br. 51/85) regulirali njihovo pravo koje su stekli godinama prije.

37. To isto pravo tuženici su priznavali i nasljednici SH i JH, koji su tuženicu kao zaštićenog najmoprimca označili u Kupoprodajnom ugovoru od 9. veljače 2009. koji je zaključen između nasljednika SH i JH i tužitelja. U prilog činjenici da su raniji vlasnici stana tuženici priznavali pravo zaštićenog najmoprimca na istom stanu govori i okolnost da je tuženica plaćala najamninu jednoj od nasljednica SH i JH, unatoč tome što formalno ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom među njima nije bio sklopljen.

38. Da je tužitelju bilo poznato da tuženica plaća zaštićenu najamninu jednoj od suvlasnica, a ujedno prodavateljica iz Kupoprodajnog ugovora, proizlazi iz iskaza svjedokinje DHŽ koja je navela da joj je jedna od suvlasnica potvrdila da joj tuženica plaća najamninu.

39. Dakle, svi vlasnici predmetnog stana do stjecanja prava vlasništva od strane tužitelja, priznavali su tuženici, odnosno članovima njezine obitelji pravo na stan, a kasnije i stanarsko pravo, koje je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96) postalo pravo koristiti stan u svojstvu zaštićenog najmoprimca. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 7. Kupoprodajnog ugovora, tužitelj je pri kupnji predmetne nekretnine bio nedvojbeno upoznat s činjenicom da tuženica živi u navedenoj nekretnini te koji je njezin status u odnosu na istu (zaštićeni najam).

40. Prema odredbi čl. 30. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS) danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga Zakona, a iste osobe stječu prava i obveze najmoprimca.

41. Slijedom navedenog te s obzirom na već citiranu odredbu čl. 30. Zakona o stambenom odnosima iz 1959., ali i odredbu čl. 67. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' br. 51/85), tuženica je danom stupanja na snagu ZNS-a stekla prava i obveze najmoprimca.

42. Prema odredbi čl. 31. ZNS-a vlasnik stana i osoba iz članka 30. ZNS-a koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Prema odredbi čl. 33. ZNS-a vlasnik stana dužan je obavijestiti najmoprimca iz čl. 30. st. 2. ZNS-a o svojem vlasništvu i o svojem prebivalištu, odnosno sjedištu u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovoga Zakona. Zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana najmoprimac je dužan podnijeti vlasniku stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, odnosno od dana pravomoćnosti odluke kojom je odlučeno o pravu te osobe na korištenje stanom. Ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. 43. Sud je na temelju iskaza zakonskog zastupnika tužitelja i njegove supruge DHŽ koja je bila aktivno uključena u cijeli proces kupnje nekretnine te komunikacije s tuženicom, utvrdio da se tužitelj nije na odgovarajući način obratio tuženici, a u smislu odredbe čl. 33. ZNS-a i obavijestio je o svom sjedištu, iako je prilikom kupnje nekretnine upoznat s činjenicom da se predmetnim stanom koristi zaštićeni najmoprimac. Uslijed toga sud smatra da se tuženica nije niti mogla obratiti tužitelju u roku propisanom odredbom istog članka sa zahtjevom za sklapanje ugovora o najmu stana. Uz to treba reći da navedeni rok od 6 mjeseci nije prekluzivan rok pa samim time što je navedeni rok protekao, tuženica nije izgubila pravo sudskim putem zahtijevati donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom. Također treba reći kako ne proizlazi ni da su se raniji vlasnici (nasljednici SH i JH) obratili tuženici sukladno odredbi čl. 33. ZNS-a i obavijestili ju o svojem prebivalištu. Uz to, iako su ostavinski postupci povodom smrti SH i JH pokrenuti 1992., rješenje o nasljeđivanju doneseno je tek 25. veljače 2005., nakon čega su njihovi nasljednici upisani kao vlasnici u zemljišne knjige. Stoga u tom vremenskom razdoblju tuženica formalno nije niti bila u mogućnosti postupiti sukladno odredbama čl. 33. ZNS-a

44. Iako su u svojim iskazima zakonski zastupnik tužitelja i svjedokinja osporili da bi im tuženica podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, sud je u tom dijelu povjerovao iskazu tuženice kada je navela da je takav zahtjev upućen punomoćniku tužitelja. Naime, iz e-mail korespondencije između nećakinje tuženice ZH i punomoćnika tužitelja odvjetnika Marka Andrijanića proizlazi da je nećakinja tuženice u e-mailu od 12. svibnja 2022. predložila da tuženica plaća mjesečni najam u iznosu od 200,00 kn mjesečno (umjesto dosadašnjih 105,00 kn), koji iznos odgovara iznosu naznačenom u prijedlogu ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji je dostavljen u spis, na temelju čega sud zaključuje da je tužitelj, putem svog punomoćnika, bio upoznat s činjenicom da tuženica predlaže zaključiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

45. Kako tužitelj kao vlasnik stana nije u roku propisanom odredbom čl. 33. ZNS- a sklopio s tuženicom ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, to je tuženica postupila sukladno navedenoj zakonskoj odredbi kad je podnijela ovom sudu protutužbu radi nadomještanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

46. Visina najamnine utvrđena je u iznosu od 11,11 EUR, sukladno izračunu Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o., koji je tuženica dostavila u spis.

47. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio protutužbeni zahtjev tužiteljice radi donošenja presude kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao vlasnika stana i tuženice koja je prema odredbama ZNS-a stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca.

48. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema odredbi čl. 162. ZV-a da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

49. Prema odredbi čl. 163. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

50. Kako je prihvaćen protutužbeni zahtjev te je ovom presudom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom jer je utvrđeno da tuženica ima prava i obveze zaštićenog najmoprimca to tuženica u smislu odredbe čl. 163. ZV-a ima pravo na posjed.

51. Zbog toga je tužbeni zahtjev tužitelja radi iseljenja tuženice i predaje u posjed predmetnog stana odbijen kao neosnovan.

52. Temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23) tuženici je sukladno njezinom zahtjevu za trošak iz troškovnika predanog na ročištu održanom 22. listopada 2024. priznat trošak sastava podnesaka od 12. rujna 2023. i 24. rujna 2024. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 25. rujna 2023., 22. veljače 2024., 16. lipnja 2024. i 22. listopada 2024. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.200,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (300,00 EUR), ukupno iznosi 1.500,00 EUR.

53. Budući da tužitelj nije uspio u ovom postupku to mu ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.039,76 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate, odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

54. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

55. U odnosu na prijedlog tužitelja kao predlagatelja osiguranja radi određivanja privremene mjere valja reći slijedeće. Ovom presudom zahtjev tužitelja radi iseljenja i predaje u posjed odbijen je kao neosnovan jer je utvrđeno da tuženica ima prava i obveze zaštićenog najmoprimca uslijed čega je prihvaćen protutužbeni zahtjev i zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između stranaka. Kako stoga tuženica kao zaštićeni najmoprimac ima pravo na posjed predmetnog stana, to proizlazi da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine zahtijevati predaju stana u posjed.

56. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 346. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22) za izdavanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine.

57. Stoga je prijedlog tužitelja, kao predlagatelja osiguranja, za donošenje rješenja o osiguranju izdavanjem privremene mjere odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci rješenja.

Zagreb, 29. studenog 2024.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Protiv rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 dana.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženice