REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3817/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate iznosa od 2.030,77 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-114/2023-20 od 14. lipnja 2024., 29. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-114/2023-20 od 14. lipnja 2024., u točkama I., II. i IV. njene izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 2.030,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.486,91 EUR, dok je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan za više traženi iznos od 437,33 EUR.
2. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 16. svibnja 2006. sklopili BM kao korisnik kredita i tuženik, kojim je odobren kredit u švicarskim francima. Kredit je otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita je tužitelju Ugovorom od 26. lipnja 2019. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.
3. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zaključivši da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine te da nije odlučno što tužitelj nije potrošač (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP; čl. 80. st. 1. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).
4. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da samo potrošač, a ne i tužitelj, može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu iz parnice koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „POTROŠAČ“ protiv banaka (među kojima i tuženika) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
5. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi i da se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupiti (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zato je zaključeno da i u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača.
6. Citirajući pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom utvrđeno je da je tuženik postupao protivno odredbama ZZP-a u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim odredbama, jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom, a korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate; to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i tuženik je postupio suprotno ZZP-u i ZOO-u.
7. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 17. siječnja 2023., dakle, prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.
8. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točke I., II. i IV. njene izreke) prije svega ukazujući da je neopravdano automatsko pozivanje suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez kritičkog sagledavanja svih odlučnih činjenica konkretnog slučaja. Tuženik je u žalbi ponovio navode iznesene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom osporavajući pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o prigovorima kojima se protivio tužbenom zahtjevu. Tuženik je ponovio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije potrošač pa ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik tvrdi da se odredba čl. 502.c ZPP-a ne može primijeniti te da je trebalo primijeniti odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca.
9. U pogledu nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli, tuženik je predložio dokaze da odredbe spornog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nisu nepoštene i ne mogu se primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a istakao je već u odgovoru na tužbu da je korisniku kredita odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će korisnik kredita vezati svoj ugovor o kreditu, a sud je odbio saslušati korisnika kredita i zanemario dostavljene isprave. Također tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, smatrajući da bi sud u slučaju pravilne primjene prava utvrdio da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Osporava pravilnost zaključka suda i o prigovoru zastare, jer se radi o djelomičnoj ništetnost ispunjenog ugovora i eventualno zabrani manjeg značaja, a utvrđenje da je tuženik nesavjesni stjecatelj je suprotno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se kod ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima.
10. Tuženik je u žalbi osporio o opravdanost odluke prvostupanjskog suda da se pri donošenju odluke u pobijanom dijelu osloni isključivo na nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji u nalazu i mišljenju nije uzeo sve bitne elemente koji su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu utjecali na formiranje cijene kredita. Na taj način prvostupanjski sud prije donošenje pobijane presude nije na pravilan način utvrdio činjenično stanje.
11. Odgovarajući na tuženikovu žalbu tužitelj je osporio žalbene navode s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.
12. Tuženikova žalba nije osnovana.
13. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
14. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom postupka, međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje tuženikove obveze na osnovi rezultata dokaznog postupka.
15. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnika kredita.
16. Prvostupanjski je sud trebao ispitati odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač nego osoba kojoj je potrošač cedirao spornu tražbinu. Od odlučnog je značaja ima li tužitelj aktivnu legitimaciju te je li nastupila zastara. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.
17. U odnosu na pruženu kolektivnu zaštitu potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/2012 između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe ZZP-a. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.
18. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je stekao utuženi iznos. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23).
19. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze, kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora.
20. Upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Stoga ovaj sud utvrđuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).
21. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnijeta 17. siječnja 2023., dakle, unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). U prilog tome upućuje se na ranije pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22, dok nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 na koje se tuženik pozvao, jer tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom i na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Nema osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, zbog ostvarene kolektivne zaštite.
22. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja.
23. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora. Pri tome nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo.
24. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).
25. Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza tvrdnje da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo snosi tuženik koji je trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom na to da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao i prvostupanjski sud nije povrijedio tuženikovo pravo na procesnu jednakost.
26. Uz navedeno, sukladno već izraženoj pravnoj praksi u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) banka je mogla predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju (čl. 43. ZTD-a) pregovarala s korisnicom kredita i sklapala ugovor o kreditu, što je tuženik propustio predložiti. Stoga je sud pravilno o toj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, i nije doveo do procesne neravnoteže, kako pogrešno smatra tuženik.
27. I konačno, i prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo, NM, kao stručne i objektivne i na njemu utemelji svoju odluku o visini tužiteljeve tražbine. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 29. studenoga 2024.
Sudac
dr. sc. Srđan Šimac
