REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2379/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja AUTOMOBILIA d.o.o., Seget Donji, Ulica hrvatskih žrtava 200, OIB: 60076721389, kojeg zastupaju punomoćnici ĆK, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri u Zagrebu, Marulićev trg 2, radi isplate iznosa od 569,12 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2023-7 od 2. travnja 2024., 29. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2023-7 od 2. travnja 2024. u pobijanoj točki I. njezine izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2023-7 od 2. travnja 2024. u pobijanoj točki II. njezine izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu zateznih kamata koje na iznos od 275,38 EUR teku u razdoblju od 20. srpnja 2023. do isplate te zateznih kamata koje na parnične troškove u iznosu od 146,63 EUR teku u razdoblju od 2. travnja 2024. do isplate - po stopi koja prelazi stopu opisanu u točki I. izreke prvostupanjske presude, kao i u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 156,25 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Uvažava se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2023-7 od 2. travnja 2024. u pobijanoj točki II. njezine izreke u preostalom dijelu koji nije potvrđen točkom II. izreke ove presude i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 293,74 EUR (dvjestodevedesettri eura i sedamdesetčetiri centa), sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. srpnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju primjenjuje Europska središnja banka, za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 156,46 EUR (stopedesetšest eura i četrdesetšest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju primjenjuje Europska središnja banka, za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog drugostupanjskog postupka u iznosu od 182,79 EUR (stoosamdesetdva eura i sedamdesetdevet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 275,38 EUR, kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 146,63 EUR, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je pobliže opisana u toj presudi, sve u roku od petnaest dana (točka I. izreke); odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 293,74 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zatim u dijelu zateznih kamata na iznos od 275,38 EUR za razdoblje od 20. srpnja 2023. do isplate i na parnični trošak od 146,63 EUR za razdoblje od presuđenja do isplate, koje tužitelj potražuje prema stopi koja prelazi stopu opisanu pod točkom I. izreke presude, kao i u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak vozila oštećenog u prometnoj nezgodi od tuženika kao odgovornog osiguratelja. Dalje proizlazi da je među strankama tijekom prvostupanjskog postupka bio sporan nastanak štetnog događaja, aktivna i pasivna legitimacija, tuženikova odgovornost, osnov i visina štete te uzročno-posljedična veza između štete i štetnog događaja.

2.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je oštećenik AK tuženiku prijavio nastanak štetnog događaja po osnovi obveznog automobilskog osiguranja zaključenog sa štetnikom iz prometne nezgode od 18. svibnja 2023.

- da je tuženik izvršio izvid štete po kojem je odobren popravak vozila u servisu po izboru oštećenika

- da je popravak oštećenog vozila izvršio tužitelj

- da je za popravak bilo potrebno 11,6 sati

- da je trošak popravka oštećenja iznosio 4.373,83 EUR, od čega je tuženik račun za popravak djelomično podmirio 31. srpnja 2023. uplatom u iznosu od 3.804,71 EUR.

2.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i nedostatka aktivne legitimacije te prigovor kojim tuženik osporava nastanak štetnog događaja od 18. svibnja 2023. u kojem je oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka].

2.3. Prvostupanjski sud je nadalje primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor da popravak nije izvršen u skladu s izvidom štete, odnosno prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze oštećenja radi kojih je popravak tužitelj izvršio i ispostavio račun i štetnog događaja.

2.4. O visini štete s obzirom na cijenu po kojoj su obračunati radni sati potrebni za popravak vozila, prvostupanjski sud je odlučio slobodnom ocjenom primjenom odredbe iz čl. 464.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti te ocjenjujući da bi izvođenje dokaza prometnim vještačenjem predloženim od strane tužitelja predstavljalo nerazmjeran trošak. U tom dijelu prvostupanjski sud navodi da je tužitelj dostavio vlastiti cjenik prema kojem je cijena radnog sata tužitelja 66,36 EUR, kao i račune drugih servisera, međutim, da tužitelj dostavljenim ispravama nije dokazao da je njegova cijena uobičajena ili prosječna tržišna cijena radnog sata jer drugi serviseri naplaćuju nižu cijenu radnih sati prilikom popravka vozila. Stoga je prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tužiteljev cjenik, već je na temelju računa servisa Termolakirnica Zagi d.o.o., računa Autolimarski i autolakirerski obrt, vl. ČK, te računa servisa Autoflex d.o.o. prvostupanjski sud utvrdio prosječnu cijenu radnog sata po slobodnoj ocjeni na temelju navedenih isprava u iznosu od 41,04 EUR. Na temelju tako utvrđene prosječne cijene radnog sata za popravak vozila, uzevši u obzir da je utvrđeno da je za popravak vozila bilo potrebno 11,6 sati – tužbeni zahtjev je ocijenjen osnovanim za trošak popravka u iznosu od 476,06 EUR, a neosnovanim u preostalom dijelu troškova popravka.

3. Protiv navedene presude obje su stranke podnijele žalbu.

4. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točki II. njezine izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a, s obzirom na to da presuda nije donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Dalje navodi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je izreka presude proturječna i protivna dokazima izvedenim tijekom postupka iz kojih ne proizlazi takav zaključak, a presuda nema ni razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio načelo slobodne ocjene dokaza iz čl. 464.a ZPP-a kad je zaključio da je prosječna cijena radnog sata u iznosu od 41,04 EUR. Ističe da odgovorni osiguravatelj ne može nametati cijenu sata rada servisima, niti određivati gdje će oštećenici popravljati svoje vozilo i određivati cijenu sata rada servisa koji vrši popravak, pritom se pozivajući na sudsku praksu ovoga suda iz odluka poslovni broj Pž-1749/2023 od 12. siječnja 2024., Pž-387/2024 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023 od 29. veljače 2024. te Pž-914/2024 od 18. ožujka 2024. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, a podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 182,79 EUR.

5. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točki I. njezine izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o trošku. U žalbi u bitnome navodi da priznanje u mirnom postupku ne znači i priznanje bilo koje činjenice ili okolnosti u sudskom postupku pa da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog shvaćanja pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama – o tome kako je sud utvrdio nastanak štetnog događaja, dinamiku nezgode, odgovornost osiguranika tuženika, uzročno-posljedičnu vezu između radnje osiguranika tuženika i štete, aktivnu i pasivnu legitimaciju te time i tuženikovu obvezu. Smatra da je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti jer na temelju predloženih dokaza nije moguće utvrditi niti jednu od tih odlučnih činjenica. Ističe da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda o tome kako je na tuženiku bilo da dokaže da se tužitelj prilikom popravka vozila nije pridržavao stavki iz izvida štete. Smatra da je upravo na tužitelju bio teret dokaza osnovanosti visine tužbenog zahtjeva u pogledu opsega nastale štete, na koju okolnost tužitelj nije predložio prometno vještačenje. Na okolnost osnovanosti žalbenih navoda, poziva se na sudsku praksu iz presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-442/2020 te odluke ovoga suda poslovni broj Pž-3686/2021. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno, ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 91,40 EUR.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok tuženikova žalba nije osnovana.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. njezine izreke u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita u dijelu naznačenom u točkama I. i II. izreke ove presude, a da je nepravilna i nezakonita u dijelu naznačenom u točki III. izreke ove presude jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. U odnosu na tužiteljevu žalbu:

8.1. Ovaj sud nije ispitivao žalbene navode koji se odnose na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a i čl. 464.a ZPP-a, jer se zbog navedenih povreda ne može pobijati presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti kao što je ovaj.

8.2. Međutim, osnovano tužitelj navodi da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje klijentima. Također, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe iz čl. 1092. ZOO-a. Stoga je račun o popravku dostatan dokaz na okolnost visine štete. Odgovorna osoba je u smislu odredbe iz čl. 1085. ZOO-a dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a to znači da je tuženik u obvezi podmiriti cijeli iznos štete bez odbitaka prema nahođenju tuženika. Tuženik ne osporava da je prednik tuženika oštećenik i da mu je naknadio štetu prema izvidu štete, ali je vrijednost rada obračunao po nižoj satnici. Takvo postupanje tuženika je nejasno, nerazumljivo, nelogično i protivno njegovom postupanju. Time što je oštećenik povjerio popravak vozila prema tuženikovom izvidu štete, ali po satnici koja je različita od one koju priznaje i sad zahtijeva da mu tuženik plati i razliku koju je odbio platiti, tužitelj postupa upravo u skladu s navedenom zakonskom odredbom iz čl. 1085. ZOO-a. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1085. ZOO-a odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva pa je pobijanu presudu valjalo preinačiti te prihvatiti cjelokupan zahtjev za naknadu štete, slijedom čega je odlučeno kao u točki III.1. izreke ove presude na temelju odredbe iz čl. 373.a t. 3. ZPP-a.

8.3. U odnosu na zatezne kamate i troškove postupka tužitelj ne iznosi konkretne žalbene razloge jer ne navodi u kojem smislu bi odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu bila nepravilna, a ovaj sud nalazi da je u dijelu zatezne kamate i troškova postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo te nisu utvrđene bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju ističe tužitelj. Prvostupanjski sud je pravilno na predmet spora primijenio stopu zatezne kamate propisanu odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, a isto tako je pravilno ocijenio djelomično neosnovanim tužiteljev zahtjev za trošak primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

8.4. Budući da je tužitelj s ovom drugostupanjskom odlukom u cijelosti uspio u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka u dijelu gdje je te troškove prvostupanjski sud odbio primjenom odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a uzimajući u obzir tužiteljev uspjeh u sporu. Stoga je odlučeno kao u točki III.2. izreke ove presude na temelju odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 373.a t. 3. ZPP-a.

9. U odnosu na tuženikovu žalbu:

9.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koje tuženik pokušava osporiti u ovom žalbenom postupku. Tako je iz pobijane presude vidljivo da prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da je oštećenik AK tuženiku prijavio nastanak štetnog događaja po osnovi obveznog automobilskog osiguranja zaključenog sa štetnikom iz prometne nezgode od 18. svibnja 2023.

- da je oštećenik AK od tuženika dobio izvid štete po kojemu mu je odobren popravak vozila u servisu po njegovom izboru

- da je trošak popravka oštećenja nastalih na vozilu u predmetnom štetnom događaju od 18. svibnja 2023. iznosio 4.373,83 EUR

- da je tuženik račun za popravak djelomično podmirio uplatom iznosa od 3.804,71 EUR izvršenom 31. srpnja 2023.

- da je tuženik isplatu cjelokupnog iznosa po računu za popravak osporio navodeći da se tužitelj prilikom popravka vozila nije pridržavao izvida štete u odnosu na stavke za popravak i na cijenu radnog sata

- da se radilo o servisu s kojim tuženik nema ugovor o poslovnoj suradnji

- da je oštećenik AK tužitelju ustupio radi ispunjenja tražbinu prema tuženiku po osnovi preostalog neisplaćenog dijela troškova za izvršeni popravak vozila te da je tuženiku mirnom postupku priznao osnovanost odštetnog zahtjeva.

9.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja koje nije proturječno ispravama u spisu i koje ovaj sud ne može preispitivati odnosno ponovno utvrđivati budući da se ovdje radi o sporu male vrijednosti – pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je ocijenio neosnovanima tuženikove prigovore kojima osporava nastanak štetnog događaja, aktivnu i pasivnu legitimaciju, odgovornost tuženika te uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetnog događaja. Naime, tako utvrđene činjenice prema kojima je tuženik napravio izvid štete, odobrio oštećeniku popravak vozila po njegovom izboru, u većem dijelu podmirio račun za popravak vozila, a oštećenik je tražbinu s osnove troškova popravka ustupio ovdje tužitelju - ne upućuju na drugačiji zaključak prema kojemu bi tuženikovi prigovori bili osnovani, dakle ne upućuju na zaključak o tome da nije došlo do štetnog događaja, da popravak vozila nije u vezi sa štetnim događajem ili da tuženik ne bi bio pasivno legitimiran u ovoj parnici. Tuženikovi prigovori izneseni tijekom prvostupanjskog postupka u tom smislu su općeniti (kao što to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud) te je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su neosnovani na temelju utvrđenog činjeničnog stanja kako je prethodno opisano.

9.3. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i pravilo o teretu dokazivanja kad je utvrdio da tuženik nije dokazao svoje prigovore u odnosu na stavke iz računa o popravku vozila.

9.4. Naime, kao što je to prethodno rečeno u dijelu ove presude u odnosu na tužiteljevu žalbu, tužitelj je visinu štete dokazao računom o popravku. Uvidom u spis proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu samo općenito istaknuo da osporava visinu štete budući da ista nije u skladu s Izvidom štete i ne odgovara tom iznosu, bez da je pritome jasno rekao koje to stavke iz računa o popravku nisu u skladu s izvidom štete.

9.5. Odredbom iz čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom iz čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

9.6. Stoga, onaj koji tvrdi da je račun za popravak vozila protivan izvidu štete, to što tvrdi mora obrazložiti i dokazati. Shvaćanje suprotno navedenom, a kakvo tuženik sugerira prihvatiti u žalbi, po kojem bi teret dokazivanja o tome da je visina troškova za popravak vozila izračunata nepravilno bio na serviseru (ovdje tužitelju) – onome koji je tu visinu izračunao i nedvosmisleno prezentirao pisanim računom te je na okolnost visine štete predložio provesti i prometno vještačenje, u svojoj suštini bi nametalo nerazuman i neprihvatljiv teret tužitelju da dokazuje ono što niti ne tvrdi – da račun kojeg je sam sačinio ne sadrži pravilan obračun troškova, dakle dokazivao bi za sebe negativnu činjenicu, iako pravilnost tog računa i troškova u njemu za njega nije upitna. Takav pristup bio bi protivan smislu odredaba iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a koje prenijete na konkretan slučaj, na teret tuženika stavljaju da – ako mu podatci iz računa o popravku vozila ne odgovaraju, dokaže ono što tvrdi i na čemu temelji svoju poziciju u postupku, a to je da račun nije sastavljen u skladu s izvidom štete. Uzevši u obzir navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja kad je utvrdio da tuženik nije dokazao svoje prigovore.

9.7. Zbog svega navedenog, tuženikovi žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude pa je njegova žalba odbijena kao neosnovana primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a (točka I. izreke ove presude).

10. Odluka iz točke IV. izreke ove presude donesena je na temelju odredbe iz čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je dosuđen trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR u skladu s Tbr. 10.1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) uvećano za PDV od 25% u iznosu od 31,25 EUR (Tbr. 46. Tarife) i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,54 EUR (Tar. br. 3. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ broj: 37/23).

Zagreb, 29. studenoga 2024.

Sudac

Mladen Šimundić