REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-207/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari prvotužiteljice BO iz DO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja DEIS d.o.o., Novigrad, Ul. Murvi 17, OIB 98808146363, koje zastupa punomoćnik Marin Đudarić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Region Radkersburg eGen iz Republike Austrije, 8490 [adresa], 8490 Bad Radkersburg, OIB: 42678741814, (ranije:

RAIFFEISENBANK BAD RADKERSBURG KLÖCH eGEN sa sjedištem u [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi pobijanja i naknade štete u iznosu od 376.269,16 eur, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, 15. listopada 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu održanom 28. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Poništavaju se odredbe Ugovora o nagodbi sklopljenog dana 16. rujna 2022. godine između tužitelja i tuženika i to odredbe:

1.3. Nagodbene strane suglasno utvrđuju da je Davatelj kredita uredno u cijelosti ispunio sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu te ovime potvrđuju valjanost Ugovora o kreditu, kao i svih ostalih eventualnih pravnih poslova i isprava koje su u vezi s Ugovorom o kreditu.

1.6. Nagodbene strane suglasno utvrđuju da iste s pomoću uzajamnih popuštanja na miran način rješavaju nastali spor odnosno otklanjaju neizvjesnost glede dugovanja iz stavka 1.4. ovog članka i određuju svoja uzajamna prava i obveze, ka što ovim ugovorom i utvrđuju što je potrebno poduzeti da bi se predmetni spor razriješio u obostranom interesu Nagodbenih strana.

2.4.2. Korisnik kredita i Založni dužnik se obvezuju u roku od 3 (slovima: tri) dana od dana sklapanja ovog ugovora predati podnesak kojim se odriču tužbenog zahtjeva, a ujedno i prava na žalbu na presudu na temelju odricanja u postupku iz članka 1.5.2. i 1.5.3. ovog ugovora i ne potražuju od Davatelja kredita naknadu eventualnih troškova postupka.

2.4.3. Korisnik kredita i Založni dužnik obvezuju se bez odgode na odgovarajući način okončati bilo koji sudski ili izvansudski postupak protiv Davatelja kredita, njegovih povezanih osoba ili suradnika, te povući / odustati od svih pravnih lijekova / pravnih sredstava u svim postupcima temeljem ili u vezi s Ugovorom o kreditu, neovisno o tome je li isto izrijekom navedeno u ovom ugovoru.

2.5. Nagodbene strane suglasno utvrđuju da Davatelj kredita nije vezan odredbama ovog ugovora, ako Korisnik kredita i/ili Založni dužnik postupe protivno članku 2.4. ili protivno bilo kojoj drugoj odredbi ovog ugovora.

2.6. Davatelj kredita se obvezuje nakon urednog ispunjenja svih obveza od strane Korisnika kredita i Založnog dužnika iz ovog ugovora i nakon pravomoćnosti presude na temelju odricanja u vezi s radnjom Korisnika kredita i Založnog dužnika iz stavka 2.4.2. te nakon pravomoćnosti druge odgovarajuće sudske odluke u vezi s radnjom Korisnika kredita i Založnog dužnika iz stavka 2.4.3. izdati odgovarajuće brisovno očitovanje za Nekretnine.

2.11. Ovime Korisnik kredita i Založni dužnik izričito i neopozivo potvrđuju kako isti nemaju u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo kakvo potraživanje prema Davatelju kredita po bilo kojoj osnovi, a sve i ako bi imali kakvih potraživanja, izjavljuju da neće zahtijevati njihovo ispunjenje, s čime je davatelj kredita suglasan.“

II. Odbacuje se tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 2. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužiteljima u roku od 8 (osam) dana isplati iznos od 376.269,16 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 16. rujna 2022. godine do isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 35.437,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. studenog 2024. (od presuđenja) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pri čemu je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su protiv tuženika, 19. lipnja 2023., podnijeli ovome sudu tužbu, radi pobijanja i naknade štete u iznosu od 376.269,16 eur.

2. U tužbi navode da su 20. travnja 2010., prvotužiteljica kao korisnik kredita, drugotužitelj kao založni dužnik, te tuženik kao davatelj kredita sklopili u Varaždinu Ugovor o zajmu br. 1-00.125.567, kojim da se tuženik obvezao prvotužiteljici isplatiti kredit u iznosu od 200.000,00 EUR-a, a drugotužitelj je kao osiguranje vraćanja kredita dao u zalog svoje nekretnine.

3. Tuženik da nije ispunio svoje ugovorne obveze po predmetnom kreditu, jer da je prvotužiteljici isplatio iznos od samo 100.000,00 EUR-a, a da preostali dio ugovorenog kredita u iznosu od 100.000,00 EUR-a nikada nije isplatio, a za što da nije imao nikakav opravdani razlog.

4. Uslijed iznesenog razloga, tužitelji da su tuženiku raskinuli predmetni ugovor o kreditu svojim dopisom od 31. ožujka 2020., te radi naknade štete prouzročene povredom ugovorne obveze tuženika, protiv tuženika podnijeli tužbu radi isplate iznosa od 2.835.000,00 kn. Postupak pokrenut tom tužbom da se vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod brojem P-254/2020. Dana 16. rujna 2022. tužitelji i tuženik da su sklopili ugovor o nagodbi, kojim da se između ostalog tužitelji obvezali isplatiti tuženiku dugovanje temeljem ranije spomenutog ugovora o zajmu, kao i da su se tužitelji obvezali odreći tužbenog zahtjeva u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Pazinu vodio pod brojem P-254/2020.

5. Navedeni ugovor o nagodbi tužitelji da su potpisali uslijed mana volje koje da takav ugovor čine pobojnim. Mana volje na strani tužitelja da se sastoji u tome da je tužiteljima od strane tuženika predočeno postojanje aneksa predmetnog ugovora o zajmu, navodno sklopljenog dana 22. rujna 2010., a kojim da bi stranke izmijenile uvjete ugovora o zajmu na način da je dogovorena isplata 120.493,69 EUR-a umjesto iznosa od 200.000,00 EUR-a. Uslijed uvjerenja o postojanju takvog aneksa ugovora o zajmu, tužbeni zahtjev tužitelja u postupku P-254/2020 da je postao očito neosnovan, a što da čini odlučnu pobudu za sklapanje ugovora o nagodbi.

6. Tek nakon sklapanja ugovora o nagodbi, tužitelji da su saznali da su prijevarnom radnjom tuženika isti dovedeni u bitnu zabludu glede okolnosti na temelju kojih je ugovor o nagodbi sklopljen.

7. Nakon sklapanja ugovora o nagodbi, tužitelji da su uređivanjem dokumentacije koja se odnosi na predmetni pravni odnos pronašli dokument koji je 22. rujna 2010. prvotužiteljica potpisala u Rijeci. Temeljem istoga da se zaključuje da je prvotužiteljica 22. rujna 2010. bila u Rijeci, a što da znači da istog dana nije mogla biti prisutna i u Austriji, [adresa]. Tim momentom prvotužiteljica da je saznala da je aneks ugovora od dana 22. rujna 2010. krivotvorina izrađena od tuženika.

8. Naime, prvotužiteljica da je prilikom sklapanja osnovnog ugovora o zajmu, na zahtjev tuženika potpisala i još jedan prazan bijeli papir formata A4, a taj papir s potpisom prvotužiteljice da je iskoristio tuženik za izradu spomenute krivotvorine.

9. Dakle, prijevarnom radnjom tuženika, prvotužiteljica da je dovedena u bitnu zabludu kako postoji aneks ugovora o zajmu od 22. rujna 2010. iako da takav aneks nije nikada nastao niti postojao jer da nije potpisan od strane prvotužiteljice.

10. Posebno da se napominje da je dokument koji je 22. rujna 2010. potpisan u Rijeci od strane prvotužiteljice nedvojbeno vjerodostojan jer da je on potpisan istovremeno od direktora trgovačkog društva Propositum d.o.o., LO koji da je preminuo još prije mnogo godina, pa da nije moguće da je ista nastala nakon njegove smrti. Sukladno obvezama preuzetim ugovorom o nagodbi, tužitelji su se odrekli tužbenog zahtjeva iz predmeta P-254/2020.

11. Sklapanjem pravnog posla pod manama volje koje da je prijevarnim postupanjem prouzročio tuženik, te ispunjavanjem obveza iz tog pravnog posla (odricanje od tužbenog zahtjeva), tužiteljima da je nastala šteta u vidu nemogućnosti ostvarenja isplate novčanog iznosa od 2.835.000,00 kn koji da je bio predmet tužbe u

12. Slijedom iznijetog tužitelji predlažu da naslovni sud nakon raspravljanja donese presudu sadržaja kao u izreci.

13. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da je zaprimio tužbu tužitelja od 19. lipnja 2023., te prije upuštanje u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor po Uredbi (EZ) br. 1393/2007, prigovor dvostruke litispendencije, prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pravnog interesa, uslijed kojih predlaže odbacivanje tužbe.

14. U odnosu na prigovor po Uredbi (EZ) br. 1393/2007, tuženik ističe kako polaže pravo na odbijanje dostave tužbe sukladno članku 8. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena), kojom se ukida Uredba Vijeća (EZ) br. 1348/2000 (dalje: Uredba o dostavi), a prema kojem ako primatelj ne razumije jezik na kojem mu je dokument dostavljen ili dokument nije na službenom jeziku države članice prijema, primatelj može pri dostavi odbiti primitak pismena ili ga vratiti u roku od tjedan dana. Nadalje, sukladno članku 5. stavku 2. Uredbe o dostavi, podnositelj zahtjeva, u ovom slučaju tužiteljica da ima obvezu podmiriti sve troškove prevođenja prije slanja pismena ne utječući na moguću kasniju odluku suda ili nadležnog tijela u vezi obveze podmirivanja tih troškova. Pokretanje parničnog postupka temeljem tužbe za koju nije dostavljen prijevod iste zajedno s prijevodom priloga na jeziku koji je razumljiv tuženiku, da bi imalo za posljedicu povredu članka 7. ZPP-a, a s tim u vezi i ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 7. ZPP- a prema kojima bitna povreda parničnog postupka da postoji uvijek ako kojoj stranci, nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, odnosno ako je sud protivno odredbama zakona odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom. Slijedom navedenog, tuženik ovime predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu budući da tužitelji nisu dostavili prijevod tužbe i priloga uz tužbu na njemački jezik, a sve sukladno Uredbi o dostavi.

15. Što se tiče prigovora dvostruke litispendencije, tuženik predlaže odbaciti tužbu u odnosu na toč. 2. tužbenog zahtjeva, temeljem članka čl. 194. st. 2. ZPP-a jer da se u pogledu istog zahtjeva ne može pokrenuti nova parnica. Naime, pred naslovnim sudom da se vodio parnični postupak radi naknade štete pod posl. br. P- 254/20, a u kojem su tužitelji potraživali isti iznos naknade štete. Navedeni postupak je pravomoćno okončan presudom od 19. rujna 2022., slijedom čega da je potrebno odbaciti tužbu u odnosu na toč. 2. tužbenog zahtjeva.

16. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pravnog interesa tuženik napominje kako je tužbu i temeljem nedostatka aktivne legitimacije potrebno odbaciti. Tužitelji da tužbom traže naknadu izmakle koristi, odnosno „naknade štete u vidu nemogućnosti ostvarenja isplate novčanog iznosa od 2.835.000,00 kn koji je bio predmet tužbe u postupku P-254/2020“. Tuženik ističe da iz tužbe tužitelja ne proizlazi pravni interes za podnošenje ove tužbe. Osim toga, da iz tužbe ne proizlazi o kojem se točno vidu štete radi, kakva je to šteta nastala tužiteljima, zašto tužitelji smatraju da bi uspjeli u postupku P-254/2020 te zašto bi tuženik bio odgovoran za nastanak bilo kakve štete tužiteljima koji su dobrovoljno bez bilo kakvog utjecaja tuženika po svom punomoćniku, odvjetniku, podnijeli podnesak kojim se dobrovoljno odriču tužbenog zahtjeva. Stoga da je jasno da uz tužbu nije priložen niti jedan dokaz o tome da bi koji od tuženika bio aktivno legitimiran za pokretanje postupka u ovoj pravnoj stvari (a još manje da bi oboje imali pravni interese za podnošenje ove tužbe), odnosno ni I. tužitelj niti II. tužitelj nemaju, sukladno odredbama ZOO-a, pravo potraživati naknadu izmakle koristi u svojstvu oštećenika.

17. Opreza radi, a sve ako bi sud neovisno o svemu prethodno navedenom smatrao da se postupak u ovoj pravnoj stvari ima nastaviti iz bilo kojeg razloga, tuženik da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ističe da su navodi tužitelja u cijelosti neistiniti i netočni. Tužitelji na kojima je teret dokazivanja u ovom parničnom postupku, da nisu priložili niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik bilo kakvom prijevarnom radnjom doveo tužitelje u bitnu zabludu. Tuženik ističe kako tužitelji iznose niz životno neuvjerljivih navoda kao što su navodi da je prvotužiteljica prilikom sklapanja osnovnog ugovora o zajmu potpisala još jedan prazan bijeli papir formata A4, da je tuženik uvjerio tužitelje o postojanju Aneksa ugovora o zajmu, da je prvotužiteljica čudom pronašla još jedan dokument s istim datumom kao i Aneks ugovora o zajmu, a koji dokument da je „nedvojbeno vjerodostojan“ jer da ga je potpisao g. LO, koji je preminuo pa da to ne može potvrditi te da na temelju tako neuvjerljivih tvrdnji tužitelji ističu da postoje razlozi za pobojnost Ugovora o nagodbi.

18. Osim toga, isprava koju tužitelji dostavljaju, a koja ima isti datum kao i predmetni Aneks da nije čak niti ovjerena kod javnog bilježnika, a koji bi potvrdili da je i prvotužiteljica bila prisutna u navedeni dan u Rijeci. Iz sadržaja navedene isprave da proizlazi da istu izdaje samo pok. LO, a ne i prvotužiteljica, a što da upućuje na moguće prijevarne radnje iste, a ne na prijevarne radnje tuženika.

19. Osim toga, tužitelji da iznose niz lažnih optužbi prema tuženiku, te da ukoliko su tužitelji smatrali da su lažne optužbe točne, da ostaje nejasno zašto tužitelji nisu pokrenuli drugi odgovarajući postupak u razdoblju od 13 godina.

20. U odnosu na navode tužitelja da „tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze po predmetnom kreditu“, i to iz razloga što je „tužiteljici isplatio iznos od samo 100.000,00 EUR, dok preostali dio ugovorenog kredita u iznosu od 100.000,00 EUR nikada nije isplatio“, tuženik ističe da su isti u cijelosti neosnovani i netočni.

21. Naime, tužitelji i tuženik su se sporazumjeli oko izmjene odredbi predmetnog ugovora o kreditu, sklopljenog 20. travnja 2010. u Republici Austriji, i to na način da su ugovorne strane, ovdje tužitelji i tuženik, sporazumno dogovorili isplatu 120.493.69 EUR, umjesto 200.000,00 EUR, dok su ostale ugovorne odredbe ostale nepromijenjene, a što da proizlazi iz potvrde od 22. rujna 2010. koju tuženik dostavlja u prilogu.

22. Dakle, tuženik ističe da iz dostavljene potvrde od 22. rujna 2010., a koja da je potpisana kako od strane tuženika, tako i od strane tužitelja, nedvojbeno proizlazi da su isti ugovorili izmjene ugovora o kreditu na gore opisani način, odnosno da je razvidno da su gornji navodi tužitelja u cijelosti neistiniti, a samim time i neosnovani.

23. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je isti u cijelosti ispunio svoje obveze iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno isplatio dogovoreni iznos kredita.

24. U odnosu na navode tužitelja „da su tuženiku raskinuli predmetni ugovor o kreditu svojim dopisom od 31. ožujka 2020.“, tuženik ističe da su isti u cijelosti neosnovani i netočni, jer da je potrebno istaknuti kako je tuženik dopisom od 29. ožujka 2018. obavijestio tužitelje kako je dugovanje istih po predmetnom ugovoru o kreditu nepodmireno i dospjelo, slijedom čega da je tužitelje pozvao na podmirenje tako dospjelog dugovanja u roku od 14 dana od primitka takvih dopisa, pod prijetnjom raskida ugovora o kreditu od strane tuženika.

25. Obzirom da tužitelji nisu podmirili predmetno dugovanje po ugovoru o kreditu u za to ostavljenom roku od 14 dana, da je jasno kako je isti raskinut od strane tuženika, slijedom čega da su gornji navodi tužitelja u cijelosti neosnovani.

26. Kao potvrdu da je predmetni ugovor o davanju kredita raskinut, ovime da tuženik skreće pozornost sudu da je tuženik u odnosu na predmetni ugovor o kreditu zatražio od Stjepana Trstenjaka, javnog bilježnika u Varaždinu, izdavanje klauzule ovršnosti, slijedom čega da je predmetni ugovor postao ovršnom ispravom 19. svibnja 2018. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu, kao ovršne isprave, tuženik da je pokrenuo ovršni postupak radi namirenja dospjelog, a nepodmirenog potraživanja, a koji se sada vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, pod

27. Slijedom navedenog, tuženik ističe da su gornji navodi tužitelja u cijelosti bespredmetni, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu, a sve kako je naprijed navedeno, raskinut od strane tuženika, upravo zbog nepodmirenog, a u cijelosti dospjelog dugovanja proizašlog predmetnog ugovora o kreditu, a radi čega da je pokrenut gore navedeni ovršni postupak.

28. Zaključno, tuženik ističe da tužitelji niti jednim predloženim dokazom nisu uspjeli dokazati postojanje razloga pobojnosti kao i da je tuženik istima prouzročio bilo kakvu štetu, čiju naknadu potražuju, a slijedom čega tuženik, sukladno odredbama ZOO-a, ne može odgovarati za štetu koja nije niti nastala.

29. Dakle, da je nedvojbeno jasno da Ugovor o nagodbi proizvodi pravne učinke, budući da su ispunjene sve pretpostavke da bi isti bio valjan.

30. Nastavno iznesenom, tuženik iznova predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu, a podredno poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, odnosno predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev u cijelosti, a sve uz obvezu da tužitelji naknade tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa sve do isplate.

31. Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to u dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 6 – 69 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (str. 82 – 91 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 20. studenog 2023. (str. 96 – 160 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 19. siječnja 2024. (str. 162 – 164 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 8. ožujka 2024. (str. 175 spisa), dokumentacija uz podnesak tužitelja od 11. rujna 2024. (str. 190 – 202 spisa), te je izvršen uvid u ovosudni spis posl. br. P-254/2020.

32. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

33. Stranke su u tijeku postupka učinile spornim sve činjenice istaknute u tijeku postupka, no na temelju navoda stranaka sud zaključuje da su prvotužiteljica kao korisnik kredita, drugotužitelj kao založni dužnik i tuženik kao davatelj kredita, bili u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zajmu broj 1-00.125.567 od 20. travnja 2010., te da su 16. rujna 2022. zaključili Ugovor o nagodbi, na temelju kojega su se tužitelji odrekli tužbenog zahtjeva u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Pazinu vodio pod brojem P-254/2020.

34. Sporan je način dostave tužbe tuženiku, litispendencija u odnosu na točku II. tuženog zahtjeva, s obzirom da je kod ovoga suda vođen postupak u predmetu P- 254/2020, aktivna legitimacija, pravni interes za vođenje ove parnice, kao i osnovanost tužbenog zahtjva.

35. U odnosu na način dostave tužbe tuženiku na odgovor, sud je tužbu tuženiku dostavio u skladu s čl. 14. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena), kojom se ukida Uredba Vijeća (EZ) br. 1348/2000, koja propisuje da svaka država članica može dostavu sudskih pismena, osobama s boravištem u drugoj državi članici obaviti izravno putem pošte preporučenom pošiljkom. Budući je tuženik na navedeni način uredno zaprimio tužbu, te angažirao punomoćnika u Republici Hrvatskoj, koji je podnio odgovor na tužbu, njegov prigovor nevaljane dostave, prema ocjeni ovoga suda nije osnovan.

36. U odnosu na prigovor litispendencije istaknut od tuženika, a u odnosu na točku 2.tužbenog zahtjeva, valja reći da se u konkrenom slučaju u odnosu na točku 2. postavljenog tužbenog zahtjeva radi presuđenoj stvari. Naime, tužitelji (BO i DEIS d.o.o.) iz ovoga predmeta su kod ovoga suda podnijeli tužbu protiv tuženika u predmetu P-254/2020 radi naknade štete u visini od 2.835.000,00 kuna što predstavlja protuvrijednost od 376.269,15 EUR koji iznos tužitelji potražuju u ovome postupku. U predmetu P-254/2020, tužitelji su naveli da zbog neisplate kredita u cijelosti od strane tuženika nisu mogli izvršiti potrebna ulaganja u hotel u kojem bi se uredio bazen, spa centar restoran, sboe, periona, barovi i terasa, što da bi im donijelo godišnji prihod od 42.000,00 EUR (315.000,00 kn) odnosno kroz razdoblje od 1. siječnja 2011. do 1. siječnja 2019., iznos od 2.835.000,00 kuna. U ovome predmetu P- 207/2023, tužitelji tvrde da im je zbog neisplate ukupnog iznosa kredita od strane tuženika, nastala šteta u vidu nemogućnosti ostvarenja isplate novčanog iznosa od 2.835.000,00 kuna koji da je bio predmet tužbe u postupku P-254/2020. Dakle, sami tužitelji ističu da potražuju isti iznos koji su potraživali u predmetu P-254/2020 i iz iste činjenične i pravne osnove. Budući je čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da je prvostupanjski sud dužan tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, da će odbaciti tužbu, te kako je ocijenjeno da je o zahtjevu u za naknadu štete koji je bio predmetom raspravljanja u predmetu P 254/2020, pravomoćno odlučeno odricanjem tužitelja od tužbenog zahtjeva, te kako su takav zahtjev za naknadu štete u pogledu istih stranaka na istoj činjeničnoj osnovi tužitelji podnijeli i u ovome predmetu i to pod točkom 2. tužbenog zahtjeva, ocjena je suda da se radi o presuđenoj stvari, te je u tom dijelu, tužbu tužitelja valjalo odbaciti, kako je to odlučeno u st. II izreke.

37. Prema ocjeni ovoga suda, prigovori tuženika u pogledu aktivne legitimacije i pravnog interesa za vođenje ovoga postupka nisu osnovani, jer su stranke bile u poslovnom odnosu, te su tužitelji ovlašteni podnijeti tužbu u pogledu elemenata koji su između stranaka sporni.

38. Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelji osporavaju odredbe Ugovora o nagodbi kojega su 16. rujna 2022. sklopili tužitelji i tuženik, jer da je navedeni ugovor o nagodbi tužitelji potpisali uslijed mana volje koje da takav ugovor čine pobojnim. Mana volje na strani tužitelja da se sastoji u tome da je tužiteljima od strane tuženika predočeno postojanje aneksa predmetnog ugovora o zajmu, navodno sklopljenog dana 22. rujna 2010., a kojim da su stranke izmijenile uvjete ugovora o zajmu na način da je dogovorena isplata 120.493,69 EUR-a umjesto iznosa od 200.000,00 EUR-a, i da je uslijed uvjerenja o postojanju takvog aneksa ugovora o zajmu, tužbeni zahtjev tužitelja u postupku P-254/2020 očito neosnovan, a što da čini odlučnu pobudu za sklapanje ugovora o nagodbi. Tek nakon sklapanja ugovora o nagodbi, tužitelji da su saznali da su prijevarnom radnjom tuženika isti dovedeni u bitnu zabludu glede okolnosti na temelju kojih je ugovor o nagodbi sklopljen, jer da su nakon sklapanja ugovora o nagodbi, tužitelji uređivanjem dokumentacije koja se odnosi na predmetni pravni odnos pronašli dokument koji je 22. rujna 2010. prvotužiteljica potpisala u Rijeci. Temeljem istoga da se zaključuje da je prvotužiteljica 22. rujna 2010. bila u Rijeci, a što da znači da istog dana nije mogla biti prisutna i u Austriji, [adresa]. Tim momentom prvotužiteljica da je saznala da je aneks ugovora od dana 22. rujna 2010. krivotvorina izrađena od tuženika.

39. Tužitelji dakle tvrde da su odredbe Ugovora o nagodbi od 16. rujna 2022. i to odredbe 1.3, 1.6, 2.4.2., 2.4.3., 2.5. 2.6. i 2.11. pobojne. Pobojni ugovori stvaraju namjeravane pravne učinke, kao i valjani, ali ti učinci mogu biti poništeni unutar prekluzivnih rokova. Pobojnost ne postoji po samom zakonu (ex lege), na pobojnost sud ne pazi po službenoj dužnosti, pravo zahtijevati poništenje pobojnog pravnog posla pripada samo ugovornim stranama, a pravo na utvrđivanje poništenja pobojnog pravnog posla ograničeno je prekluzivnim rokovima. Zahtjev za poništenje pobojnog ugovora se ostvaruje tužbom (tužba za poništenje), a sud poništava pobojan ugovor konstitutivnom (pravo-stvarajućom) odlukom. Subjektivni prekluzivni rok kod pobojnosti je jedna godina od dana saznanja za razlog pobojnosti, dok objektivni prekluzivni rok kod pobojnosti je tri godine od dana sklapanja ugovora, na temelju čl. 335. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO). Razlozi pobojnosti su 1. ograničena poslovna sposobnost ugovorne strane, 2. mane volje (bitna zabluda, prijetnja i prijevara), te 3. drugi razlozi određeni propisima.

40. Što se tiče rokova za podnošenje tužbe, tužitelji su naveli da su nakon zaključenja Ugovora o nagodbi, prilikom uređivanja dokumentacija koja se odnosi na predmetni pravni odnos pronašli dokument koji da je 22. rujna 2010., prvotužiteljica potpisala u Rijeci. Objektivni rok od tri godine od zaključenja Ugovora o nagodbi, koji je zaključen 16. rujna 2022., nije protekao, a u pogledu subjektivnog roka, tužitelji nisu naveli kada su pronašli navedeni dokument koji da je odlučan za pobijanje Ugovora o nagodbi. Tužitelji u pogledu tog saznanja nisu dostavili u spis nikakav dokaz, niti to proizlazi iz dostavljenih izjava. S obzirom da je teret dokaza da je tužba podnijeta u zakonom propisanom roku na strani tužitelja, kako tužitelji nisu dostavili u pogledu pravodobnosti podnošenja tužbe za pobojnost ugovora o nagodbi nikakav dokaz, ocjena je suda da tužba tužitelja nije pravodobna.

41. No, kada bi se uzelo da je tužba tužitelja pravodobna, ocijenjeno je da tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. tužbenog zahtjeva, ne bi bio osnovan. 42. Na temelju čl. 280. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

43. U pogledu elemenata propisanih naprijed navedenim člankom, te analizirajući odredbe Ugovora o nagodbi od 16. rujna 2022., i to s obzirom na objekt ugovora i bitna svojstva objekta ugovora, proizlazi da je u navedenom Ugovoru o nagodbi navedeno da nagodbene strane suglasno utvrđuju da su korisnik kredita BO, založni dužnik društvo DEIS d.o.o. i davatelj kredita u Republici Austriji dana 20. travnja 2010. sklopili Ugovor o zajmu broj računa 1-00.125.567 na iznos od 200.000,00 EUR uz kamatnu stopu u visini od 6,5 % godišnje, ugovornu zateznu kamatu po stopi od 5% godišnje te otplatu u 15 godišnjih paušalnih rata u iznosu od po 21.643,00 EUR i uz osiguranje tgo ugovora o kreditu na nekretninama koje se nalaze u k. o. [katastarska općina].

44. Iz navedenog Ugovora o nagodbi od 16. rujna 2022., ne proizlazi da je Aneks njegov sastavni dio, što znači da isti nije objekt ugovora, niti bitno svojstvo ugovora. Što se tiče osoba koje su sklopile Ugovor o nagodbi, nije ukazao da bi postojao bilo kakav nedostatak. Što se tiče okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor, tužitelji su naveli da je pobuda za zaključenje Ugovora o nagodbi bio Aneks koji je potpisan po prvotužiteljici BO kojega da je tuženik krivotvorio. 45. Tužitelji su kao dokaz navedene tvrdnje u spis dostavili dopis koji nosi datum 22. rujna 2010. u kojem stoji kako niže potpisani LO potvrđuje da je s datumom u uzglavlju ovoga dokumenta primio od g. FO nalog za prodaju nekretnine VILLA DEIS. Na navedenom dokumentu se nalazi i potpis tužiteljice BO. Prema navodima tužitelja, ovo je dokaz da je tužiteljica CO navedenog 22. rujna 2010. bila u Rijeci, a ne u Austriji.

46. U prilog navedene tvrdnje dostavljene su izjave svjedoka iz kojih proizlazi da su 22. rujna 2010. i prvotužiteljica i svjedoci MO i NO, navedenog dana bili kod LO koji je sastavio Ugovor o nalogu za prodaju nekretnine Villa Deis. U navedenim izjavama su ti svjedoci naveli da je LO pripremio dokument o nalogu za prodaju nekretnine koju su IO i prvotužiteljica BO potpisali u Rijeci, u prisutnosti MO i KO.

47. Prema stavu suda, tužitelji time ne dokazuju da su potpisali upravo dopis sastavljen na memorandumu društva Propositum d.o.o. od 22. rujna 2010. (str. 21 spisa), jer isti po svom sadržaju nije ugovor o nalogu, već bilješka koju sastavlja LO u kojoj stoji da je s datumom 22. rujna 2010. primio od Vicari IO, nalog za prodaju nekretnine Villa Deis. Dakle, radi se o bilješci prema kojoj je IO dao nalog LO za prodaju nekretnine Villa Deis. U situaciji kada je LO, sastavljač isprave na kojoj tužitelji temelje svoje tvrdnje, preminuo i ne postoji mogućnost njegova saslušanja, sud ocjenjuje da svjedoci čije su izjave dostavljene u spis, ne mogu relevantno svjedočiti o sadržaju isprave sastavljene na memorandumu društva Propositum d.o.o. od 22. rujna 2010. (str. 21 spisa).

48. Navedeni dopis predstavlja potvrdu o činjenici da je LO, primio nalog za prodaju nekretnine VILLA DEIS od Vicari Massima i da je on (LO) navedeni dokument sastavio 22. rujna 2010. Navedeni dokument se ne može smatrati potvrdom da je prvotužiteljica BO **.**.2010. bila u Rijeci i navedenog dana potpisala dokument. Činjenica da se na navedenom dokumentu nalazi potpis tužiteljice BO ne znači da je ona taj dokument potpisala upravo 22. rujna 2010., jer se ne radi o dokumentu koji bi trebao sadržavati njezin potpis. Uz to, sastavljač navedenog dokumenta – LO je preminuo i ne može svjedočiti o činjenici sastavljanja istoga, niti o činjenici je li još netko, osim njega navedeni dokument potpisao.

49. U pogledu aneksa ugovora koji nosi naziv Izmjene u odnosu na Ugovor o kreditu br. 1-00.125.567 koji također nosi datum 22. rujna 2010. (str. 6 i 82-85 spisa) na kojem se nalazi potpis prvotužiteljice BO i za koji se tvrdi da je isti krivotvoren, tužitelji nisu dostavili adekvatne dokaze. Prvotužiteljica ne tvrdi da se na navedenom dokumentu ne nalazi njezin potpis, već tvrdi da je tuženik navedenu ispravu krivotvorio.

50. Sud navedene navode ne prihvaća. Člankom 10. st. 1. ZOO-a, propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Imajući u vidu citiranu odredbu, prvotužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu nije postupala s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, ako je potpisala bilo kakav bjanko dokument, pa je ocjena suda da zbog toga ne može tražiti sudsku zaštitu.

51. Prema svemu naprijed navedenom, sud zaključuje da na strani tužitelja nije bilo mana volje, odnosno da tužitelji za to nisu pružili dokaze u smislu čl. 219. ZPP-a. Na temelju navedene odredbe, dužnost je stranaka u parnici iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Njihova je dužnost također iznijeti sudu činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih ovisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno neistinitosti njezine tvrdnje. Predlaganjem dokaza stranka ostvaruje povoljnije uvjete za svoj uspjeh u parnici. Slijedi da je pravilo da je svaka stranka dužna dokazati istinitost svojih tvrdnji, a ako u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti.

52. S obzirom na sve ranije navedeno, sud je stava da tužitelji nisu dokazali istinitost svojih tvrdnji, pa je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, kako je to odlučeno u st. I izreke.

53. U postupku nisu provedeni dokazi predloženi do strane tužitelja i to grafološko vještačenje, financijsko vještačenje, te uviđaj na licu mjesta i uz provođenje građevinskog vještačenja, jer je ocijenjeno da tužitelji nisu dokazali pravodobnost podnošenja tužbe na pobijanje, a potom i postojanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Grafološko vještačenje nije provedeno, a ocijenjeno je i nepotrebnim, jer tuženik nije osporavao potpise na dokumentima koje su u spis dostavili tužitelji. Što se tiče financijskog vještačenja, tužitelji nisu dokazali osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, pa se iz tog razloga utvrđenje njegove visine ocjenjuje nesvrsishodnim, uz to što je u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatom novčanog iznosa od 376.269,16 Eur utvrđeno da se radi o presuđenoj stvari. Iz istog razloga je ocijenjeno nepotrebnim provođenje uviđaja na licu mjesta uz provođenje građevinskog vještačenja.

54. Tuženik je u spis dostavio podatak da je tuženik promijenio tvrtku, pa je u izreci izmijenjen naziv tuženika, budući se ne radi o nikakvoj statusnoj promjeni.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a.

56. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je s obzirom na to, priznato pravo na naknadu troškova s obzirom na vrijednost predmeta spora od 376.269,16 eur. 57. Na ime troškova postupka tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 7.075,00 EUR, na temelju Tbr. 7.1., 8.1. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje Tarifa), za sastav podneska od 19. veljače 2024. u iznosu od 7.075,00 EUR, na temelju Tbr. 7.1., 8.1. i 46. Tarife, za sastav podneska od 26. ožujka 2024. u iznosu od 62,50 EUR, na temelju Tbr. 7.1., 8.4. i 46. Tarife, za sastav podneska od 18. travnja 2024. u iznosu od 7.075,00 EUR, na temelju Tbr. 7.1., 8.1. i 46. Tarife, pristup ročištima 13. lipnja 2024. i 15. listopada 2024. u iznosu od po 7.075,00 EUR, na temelju Tbr. 7.1., 9.1. i 46. Tarife, odnosno ukupno 35.437,50 EUR.

58. Na priznate troškove postupka tuženiku je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata koja teče od 28. studenog 2024. (od presuđenja) do isplate, na temelju čl. 151. st. 3. ZPP. Visina stope zateznih kamata određena je na temelju čl. 2. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022), kako je to odlučeno u toč. II. izreke.

59. Tuženiku nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 EUR, budući tuženik nije pristupio na ročište na objavu. Trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu i prvostupanjsku presudu tuženiku nije priznat jer nije zatražen u određenom iznosu, na temelju čl. 164. st 2. ZPP, kako je to odlučeno u toč. II. izreke.

U Pazinu 28. studenog 2024.

Sudac

Tamara Lakoseljac Benčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.