Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-459/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog TM zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. , dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog TM, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj K-18/2020. od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 28. studenog 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice, branitelja optuženika, odvjetnika Gorana Marijanovića,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog TM, kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-18/2020. od 31. ožujka 2022. optuženi TM proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti, ljudi, imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. i 3. KZ/97. pa je na temelju članka 272. stavak 3. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. , dalje: ZKP/08.) optuženom TM je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kuna, troškove provedenog sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 790,00 kuna i troškove provedenog prometnog vještačenja u iznosu od 2.612.50 kuna.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju Goranu Marijanoviću, odvjetniku u Rijeci.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom "da drugostupanjski sud postupi u smislu žalbenih razloga te pobijanu presudu preinači" dok se optuženi TM žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom "da se pobijana presuda preinači te optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da se ukine i vrati na ponovno odlučivanje".

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., 80/22. i 36/24.-I dalje: ZKP/08.-II), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na javnu sjednicu koja je zakazana po prijedlogu branitelja optuženika pristupio je branitelj optuženika Goran Marijanović, dok uredno izviješteni državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili pa je na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.-II sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Optuženik u žalbi navodi da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer da u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude, o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza te da su razlozi presude potpuno nejasni u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama presuda ne sadrži uopće razloge, odnosno nisu navedeni, odnosno oni koji su navedeni su nejasni. Međutim, obrazlažući te navodne bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 469. stavak 1. točka 11. ZKP/08. žalba osporava isključivo pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, žalitelj osporava da su svjedoci iz [adresa], T, F i Z nepristrani i da su njihovi iskazi suglasni sa nalazima vještaka.

7.1. Ujedno se osporava da su nalazi i mišljenja prometnih vještaka Štembergera i Hlišća istovjetni te da prvostupanjski sud koristi nalaz vještaka Štembergera koji nije u suđenju analiziran i suprotan je nalazu vještaka Hlišća te da je neosnovano prvostupanjski sud smatrao da iz nalaza i mišljenja vještaka Hlišća proizlazi da se vozač motocikla mogao nalaziti bliže šahtovima na sredini ceste ili prolaziti s desne strane, a što nisu navodi vještaka.

7.2. Međutim, ovakvi navodi optuženika su ustvari navodi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se osporava vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka koji su bili u autobusu švedskih registarskih oznaka koji su istovjetno opisali dinamiku odvijanja prometne nesreće, a to je da se autobus iz Švedske kretao prema Opatiji silazeći i dolazeći u desni zavoj, a njima nasuprot je došao motor za kojeg su subjektivno naveli da se kretao velikom brzinom te da je suvozač s motora prilikom naginjanja u zavoju u stranu udario glavom u lijevu stranu prednjeg dijela autobusa, pao s motocikla i ostao ležati na drugoj strani ceste.

7.3. Subjektivni dojam vozača autobusa i putnika u vozilu koji su bili stranci tada na području Republike Hrvatske i koji su se prvi puta kretali tom prometnicom su opisali što su uočili i zapamtili da se motor kretao velikom brzinom i da je prešao na njegovu stranu i da je suvozač glavom udario u autobus što je opisivanje prometne nesreće koja se nesporno dogodila. Naime, prema očevidu, rekonstrukciji prometne nesreće proizlazi da je TM upravljao motociklom iz pravca Volovskog u pravcu Matulja i ušao u lijevi zavoj na uzbrdicu te da je u mimoilaženju sa autobusom suvozač na motor kotaču koji se nagnuo ulijevo, glavom i lijevom nogom udario u prednji lijevi dio autobusa koji se spuštao iz obrnutog pravca u pravcu Volovskog u svom desnom zavoju uslijed čega je žrtva zadobila takve ozljede od kojih je preminula istoga dana.

7.4. Nalaz i mišljenje prometnog vještaka Antuna Štembergera iz 2008. godine uz suglasnost stranaka je pročitan na raspravi i iz njega proizlazi da je naletna brzina bila oko 40 km/h, iz čega proizlazi da je i nalaz i mišljenje Srećka Hlišća u tome potpuno jednako jer je utvrđeno po vještaku Srećku Hlišću da je brzina kretanja motocikla u vrijeme udara iznosila oko 35km/h, a brzina autobusa je iznosila oko 5 km/h što bi iznosila u naletnoj brzini sveukupno oko 40 km/h. Ujedno, vještak Antun Štemberger je naveo da je vozač motocikla imao dovoljno vremena da utječe na način vožnje te da napravi sigurnosni razmak između motocikla i autobusa te bi time izbjegao nalet glave i tijela suvozača u lijevi frontalni dio autobusa. Upravo, vještak Srećko Hlišć smatra da su motocikl i autobus bili na uzdužnom razmaku od 21 metar te da je autobus tada već prednjim lijevim vrhom prelazio na suprotni trag od 0,3 metra te da je optuženik u trenutku prebacivanja težišta u desnu stranu zadržao trenutnu tangencijalnu putanju na lijevi zavoj, približio bi se šahtu koji bi mu se nalazio s desne strane neposredno ispred mjesta sudara i udaljio bi se od sudarnog položaja pa se nesreća ne bi dogodila.

7.5. Stoga je ispravan zaključak da se radi o nalazima prometnih vještaka koji se međusobno dopunjuju i koji nisu suprotni. Time je zaključak prometnog vještaka Hlišća identičan zaključku prometnog vještaka Štembergera i nisu mišljenja dijametralno suprotna, kako se to navodi u žalbi.

7.6. Također, neosnovano žalitelj smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje da je vozač bio pijan, što ni po žalbi nije sporno ali da vještaci navode da je bez obzira na alkoholiziranost optuženik vozio ispod ograničenja po svojoj traci i ispravno reagirao na činjenicu da mu autobus prelazi na njegovu stranu međutim, suprotno žalbenim navodima, to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke Štembergera koji je naveo da kod pijanog vozača i to koji je radio čitavu noć njegovo reagiranje je vremenski uvećano pa tako način i pravac kretanja motocikla su bili pod utjecajem pijanog stanja i umora vozača optuženika što je sve rezultiralo nedovoljnim ili manjim sigurnosnim razmakom između motocikla i autobusa u vrijeme kada je dan, vidljivost dobra i kada je optuženik krećući se s motociklom mogao uočiti veliki autobus iz suprotnog smjera koji se gotovo zaustavio.

8. Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud zaključio suprotno mišljenju i nalazu vještaka Hlišća da autobus nije utjecao na nesreću, međutim ispravno prvostupanjski sud navodi da je vještak Štemberger u svom nalazu i mišljenju naveo da nailazak autobusa je bio vidljiv optuženiku koji se kretao sa donje strane prema Matuljama te je imao dovoljno vremena uočiti nailazak ovako velikog vozila koje dolazi iz suprotnog smjera te da iako se u žalbi polemizira da je vozač autobusa bio u prekršaju jer nije smio tuda voziti zbog zabrane vožnje preko 5 tona te da je prešao prednjim dijelom od 0,25 ili 0,30 na lijevu prometnu traku, međutim ne spori se da je autobus u trenutku naleta ustvari imao brzinu od 5km/h, iz čega proizlazi ispravan zaključak oba vještaka da je uzrok prometne nesreće alkoholiziranost optuženika koji nije vozio sredinom prometnog traka iako je to mogao te da tada suvozač ne bi i naginjući se ulijevo došao u sraz sa prednjim lijevim dijelom autobusa.

8.1. Žalitelj navodi da se u presudi ne navodi je li žrtva bila alkoholizirana te zašto je bio u nagibu u lijevo, a što je i ispravno kasnije u žalbi spomenuto da se to niti optuženiku ne stavlja na teret, pa iz toga i proizlazi da u prvostupanjskoj presudi se ne navode činjenice koje se ne stavljaju na teret optuženom TM pa stoga nije bilo ni potrebno isto navoditi.

8.2. Žalitelj smatra da je pogrešno utvrđeno tko je skrivio nesreću jer je trebala biti krivnja vozača autobusa koji je prekršio tri propisa i to nehajno, jer se vozio na cesti na kojoj je bila zabranjena vožnja tako teškog autobusa da je prešao u lijevu prometnu traku s prednjim dijelom, što sve proizlazi i iz analize prometnih vještaka, obavljene dvije rekonstrukcije na mjestu događaja, utvrđivanju po vještaku geodetske struke, mjesta događaja.

8.3. Suprotno navodima iz žalbe prvostupanjski sud je u potpunosti prihvatio dio obrane optuženika koji je naveo kako se kretao vozeći motocikl i kako je došlo do prometne nesreće, jer je te večeri radio u lokalu cijelu noć te da je upravljao vozilom motociklom, vozio suvozača te da je odlučio se voziti s motociklom nakon što je njegov prijatelj otišao sa vozilom, a što ni u jednom trenutku ne poriče svoju alkoholiziranost u vrijeme počinjenja djela. Naime, nitko nije sporio da je u vrijeme počinjenja djela optuženi TM bio u pijanom stanju pri koncentraciji od 1,92 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, a da ga je prije toga njegov prijatelj pitao je li može sam ići kući jer će on sa svojim vozilom otići.

8.4. Žalitelj navodi da se na raspravi vještak izjasnio o kretanju motocikla na cesti gdje se u sredini nalaze metalni šahtovi, na kojoj su bila postavljena izričita pitanja o šahtovima i prelasku preko šahtova sa motor kotačem, a zaboravlja da je vještak rekao da u potpunosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja kojeg je dao pisano, a u kojem izričito stoji da između šahtova i središnje linije je bilo dovoljno prostora da se na siguran način izbjegne doticanje sa velikim autobusom koje je dolazilo vrlo polagano i gotovo se zaustavilo djelomično prešavši i na njegovu prometnu traku.

8.5. Neosnovano se u žalbi ističe da je vještak naveo da je autobus vozio 6 km više od ograničenja jer je autobus vozio u trenutku naleta 5 km/h, gotovo se zaustavivši te nije utvrđeno da bi autobus bio u prekoračenju brzine kretanja.

8.6. Vještak sudske medicine dr. Valter Stemberg je naveo da je kod optuženika utvrđena koncentracija u vrijeme prometne nesreće od najmanje 1,92 g/kg apsolutnog alkohola te da je kod te koncentracije većina ljudi u pijanom stanju gdje su intelektualne funkcije jako sužene, gubi se samokontrola i samokritičnost, a shvaćanje opasnosti svedeno je na minimum. Dolazi do poremećaja vida u smanjenju oštrine vida, neispravno se procjenjuje brzina i udaljenost od vozila, vidni kut je sužen, produženo je reakcijsko vrijeme te se radi o vozačima koji su apsolutno nesposobni za sigurno upravljanje motornim vozilom, a vozačke sposobnosti su im bitno smanjene.

8.7. Ujedno, žalitelj gubi iz vida da su provedene dvije rekonstrukcije na kojima su bili prometni vještak i vještak geodeta te da je ponovljeno i ono što je utvrđeno očevidom nakon same prometne nesreće i zabilježeno fotodokumentacijom, a to je da se radilo o danu, dobroj vidljivosti, prometnici koja je sa nagibom, da je motor kotač, vozilo kojim je upravljao optuženik išlo uzbrdicom, a da se autobus kretao nizbrdicom u sebi desnom zavoju. Neosnovano se spočitava da nije objašnjena uloga, krivnja i odgovornost vozača autobusa, jer se ovdje u ovom kaznenom predmetu utvrđuje kaznena odgovornost optuženika kao vozača motor kotača na kojem je suvozač bio žrtva koja je uslijed prometne nesreće zadobila takve ozljede od kojih je umrla.

8.8. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da je trebao sud utvrditi kolika je bila alkoholiziranost optuženika u trenutku kada donosi odluku da će voziti motor kotač te pristaje da poveze i žrtvu iako je već tada bio u alkoholiziranom stanju. Međutim, tijekom cijelog postupka optuženik nije predlagao izvođenje kakvog dokaza na taj dio da se optuženik nalazio u takvom stanju da nije mogao zaključiti da nije sposoban za sigurnu vožnju te da se radilo o actiones libere in causa.

8.9. Naime, obrana optuženika nije bila da je optuženik bio u neubrojivom stanju te da nije mogao shvatiti značenje svog postupka ili nije mogao vladati svojom voljom već je obrana navodila da je optuženik u lokalu gdje je radio i proveo cijelu noć, konzumirao je alkohol, da je uz njega radio i FM u istom lokalu kao konobar te da su radili do 7,00 ujutro nakon čega su počistili i pospremili lokal, a kako je njegov kolega ZM koji ga je dovezao na posao svojim automobilom otišao ranije kući, u lokalu su ostali FM i on pa su oko 9,00 sati ujutro otišli po motor koji je bio parkiran na Korzu 32. i da se nije osjećao da ne može voziti. Stoga je neosnovan žalbeni navod koji sada navodi da se radilo o neubrojivoj osobi koja je donijela odluku da vozi motor kotač jer iz same obrane proizlazi da je optuženik smatrao da je sposoban za upravljanje vozilom, da se vozio uobičajenom ulicom kojom prolazi svaki dan te da je uočio autobus.

8.10. Žalbeni navodi da je povrijeđen kazneni zakon jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio blanketnu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer se kretanje sredinom prometne trake ne može pripisati krivnji optuženika jer da je upravo vještak rekao da se motor kotač trebao kretati na način da izbjegava šahtove na cesti no međutim opet se napominje žalitelju da je i procjena prometnog vještaka da je između šahta i središnje linije bilo dovoljno mjesta pogotovo uočivši veliki autobus s druge strane koji silazi po cesti da se udalji od tog vozila pa da ne dođe do kontakta suvozača i autobusa. Time što je optuženik izbjegao sudar s motor kotačem i njim kao vozačem ne znači da nije trebao obratiti pažnju da se vozi po sredini prometne trake i da je zato bilo kriva njegova alkoholiziranost jer su njegove vozačke sposobnosti bile znatno umanjene.

9. Stoga nije počinjena povreda pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

10. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti te da je znatno trebao uvažiti okolnost da se optuženik nakon događaja u kojem je pod utjecajem alkohola prouzročio smrt jedne osobe ponovno dva puta prekršajno kažnjen za vožnju pod utjecajem alkohola.

11. Ujedno državni odvjetnik smatra da je potrebno izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom neovisno o proteku vremena od inkriminiranog događaja.

11.1. Optuženik se žali zbog odluke o kazni no istu ne obrazlaže već samo paušalno navodi da je prestroga.

12. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika prvostupanjski sud je ispravno osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca i prihvaća se zaključak prvostupanjskog suda da će se svrha kažnjavanja ostvariti izrečenom kaznom zatvora koja je nužna i pravedna kako bi se njome izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima kaznenih djela, utjecalo na optuženika da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja ali i da se i tom kaznom upozore drugi građani na štetnost činjenja takvih kaznenih djela.

12.1. Nije u pravu žalitelj državni odvjetnik da je prvostupanjski sud trebao izreći sigurnosnu mjeru jer je od počinjenja kaznenog djela proteklo dvadeset godina. Naime, da bi se izrekla zabrana upravljanja motornim vozilom iz članka 78. KZ/97. mora se utvrditi da je počinitelj kaznenog djela protiv sigurnosti prometa opasan da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, a što se ne može nakon proteka od dvadeset godina utvrditi i vremenski povezati pa kako nisu ispunjene pretpostavke za izricanje sigurnosne mjere ispravno prvostupanjski sud nije niti tu mjeru izrekao.

13. S obzirom na izloženo, budući ispitivanjem prvostupanjske presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08.-II, nisu pronađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08.-II, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Snježana Hrupek-Šabijan