Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-145/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i Snježane Hrupek- Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JF, zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj K-18/2023. od 15. veljače 2024. u sjednici vijeća održanoj 28. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Povodom žalbe optuženika JF, a po službenoj dužnosti, djelomično se preinačuje pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženi JF djelom opisanim u točki 5. izreke, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv spolne slobode - teško kazneno djelo protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1., članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. stavka 1. KZ/11.

II Uslijed odluke pod točkom I i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se optuženom JF za kazneno djelo opisano pod točkom 5., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u vezi članka 34. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a prihvaćaju se kao utvrđene kazna zatvora i to: za kazneno djelo opisano pod točkom 1. iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo opisano pod točkom 2. iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1 i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina i 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo opisano pod točkom 3. iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1 i članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina i 2 (dva) mjeseca, za kazneno djelo opisano pod točkom 4., iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci; te za kazneno djelo opisano pod točkom 6., na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i na temelju članka 179.a. KZ/11. u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, pa se optuženi JF, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) godina u koju mu se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode od 9. ožujka 2023. pa nadalje.

III Žalba optuženog JF odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K- 18/2023. od 15. veljače 2024. optuženi JF proglašen je krivim da je počinio, pet kaznenih djela protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelima protiv spolne slobode, iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., pod točkama 1. - 5., kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom, iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11., i kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasilje u obitelji, iz članka 179.a. KZ/11., pod točkom 6., činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude.

1.1. Optuženom JF su utvrđene kazne zatvora za kaznena djela: pod točkom 1. na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci; pod točkom 2., na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 5 godina i 10 mjeseci; pod točkom 3., na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 5 godina i 2 mjeseca; pod točkom 4., na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci; pod točkom 5. na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. u trajanju od 6 godina, pod točkom 6., na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11. u trajanju od 1 godine te na temelju članka 179.a. KZ/11. u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi JF je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 9. ožujka 2023. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 161. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19, 130/20 i 80/22., dalje: ZKP/08.) privremeno oduzeti predmet: jedan mobilni uređaj marke iPhone, bijelo-roze boje, s vidljivim oštećenjima u vidu više crta nepravilnog oblika na stražnjoj strani mobilnog uređaja, IMEI broja: [IMEI broj], s pripadajućom SIM karticom Bonbon teleoperatera, pozivnog broja [broj telefona] serijskog broja [serijski broj], vratiti će se optuženom JF po pravomoćnosti ove presude.

1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. žrtva AF je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1., 6. i 8. ZKP/08. optuženom JF naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka i to: trošak psihologijskog vještaka u iznosu 830,00 eura, trošak psihijatrijskog vještaka u iznosu 459,37 eura, paušalni iznos od 200,00 eura te trošak punomoćnika žrtve AF ČF odvjetnika iz [adresa] u iznosu 3.875,00 eura.

2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi JF osobno i po branitelju Luki Kuduzu, odvjetniku u Osijeku zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se "žalba usvoji te se pobijana presuda ukine u cijelosti i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, a podredno preinači pobijana presuda u pogledu utvrđenih i izrečenih kazni te utvrdi i izrekne povoljnija kazna". S obzirom da se žabe optuženika i branitelja međusobno nadopunjavaju, iste će se zajedno razmatrati kao jedinstvena žalba.

2.1. Protiv presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni iz članka 471. stavka 1. ZKP/08. s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu te optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

3. Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženik osobno i po branitelju s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je uz podnesak vratilo na nadležni postupak.

5. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

6. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi JF obrazlaže time da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna, sama sa sobom te između razloga sadržanih na raspravnom zapisniku od 19. prosinca 2023. i danim razlozima u presudi, zbog čega se ista ne može se ispitati te da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer sud nije dopustio da se suoči sa žrtvom i jer žrtva nije saslušana ponovno na raspravi jer je sud odbio te dokazne prijedloge kao odugovlačeće i kao neprikladne. Žalitelj smatra kako je takvim postupanjem prvostupanjski sud počinio tešku povredu optuženikovih prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje Ustav) i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija) čime je povrijeđeno i konfrontacijsko pravo optuženika, pa da je time počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Poziva se i na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava sadržana u odlukama Dan protiv Moldove od 5. srpnja 2011. i Lorefice protiv Italije, od 29. lipnja 2017.

6.1. Neosnovana je žalba optuženog JF da bi pobijana presuda bila potpuno nerazumljiva, jer je sud dao potpune, određene i jasne razloge, kako o bitnim obilježjima kaznenih djela tako i o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih se presuda prvostupanjskog suda može ispitati te nema proturječnosti između onoga što se u presudi navodi o sadržaju dokaza u odnosu na stvarni realni sadržaj tih dokaza, dok iz navedenih razloga žalbe zbog citirane bitne povrede, zapravo proizlazi kako se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u okviru te žalbene osnove.

7. Nadalje nasuprot žalbenim navodima optuženika odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva, odnose se na načelo neposrednosti kod saslušanja svjedoka i ponovno saslušanje svjedoka kod izmjene sudskog vijeća ili člana vijeća, što nije bio slučaj u ovom predmetu. Naime, žalitelj u ovom slučaju ne uviđa kako sud pored prava optuženika treba štititi i prava žrtve sukladno Direktivi 2012/29/EU Europskog parlamenta i vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (dalje: Direktive) u kojoj se na više mjesta ističe važnost zaštite žrtve kaznenih djela od sekundarne i ponovljene viktimizacije (v. točke 9., 46., 52., 53., 57. i 58. Preambule). Osim toga, članak 20. (b) Direktive traži da se broj saslušanja žrtve zadrži na najmanjoj mjeri te da se saslušanja provode samo ako su krajnje neophodna za potrebe istrage u kaznenom postupku.

7.1. Stoga su neosnovani prigovori optuženika da to što mu je odbijen dokazni prijedlog da se na raspravu ponovno pozove i ispita žrtva, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, žrtva AF kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode ispitana je na temelju članka 292. stavka 4. u vezi stavka 3. ZKP/08., na dokaznom ročištu pred sucem istrage putem audio-video uređaja, sukladno članku 43.a ZKP/08., a na kojem ročištu su bili prisutni optuženik i njegov branitelj te su na taj način imali mogućnost ispitati žrtvu kao svjedoka. Žrtva kao svjedok može se samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim, ali u konkretnom slučaju za to nije bilo potrebe, budući je žrtva dala iscrpan, detaljan i okolnosan iskaz, a optuženik i branitelj su joj imali pravo postavljati pitanja. Dakle, ponovnim pozivanjem i ispitivanjem žrtve na raspravi, bilo bi povrijeđeno pravo žrtve protiv spolne slobode iz članka 44. stavak 4. točka 5. u vezi članka 292. stavka 6. ZKP/08., pravo na posebnu zaštitu i provođenje ispitivanja putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba, bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se žrtva nalazi.

7.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog za ponovnim saslušanjem žrtve kao odugovlačeći i neprikladan te time nije počinio tešku povredu optuženikovih prava na pravično suđenje zajamčenu člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije, niti je povrijeđeno konfrontacijsko pravo optuženika, a niti je trebalo provoditi tzv. test razmjernosti kao što to neosnovano smatra žalitelj.

8. Nadalje u žalbi optuženik navodi da u dijelu izreke, koji se odnosi na točku 6. kaznenog djela koja počinje: „u vremenu od za sada neutvrđenog dana tijekom travnja 2022. god...“, nije jasno kada će se nakon donošenja presude pokušati utvrditi konkretan dan počinjenog djela, odnosno proizlazi da je prvostupanjski sud to utvrđenje ostavio za kasnije, čime je po žalitelju, izreka pobijane presude doista nejasna i nerazumljiva. No riječi: "za sada" u izreci presude prvostupanjskog suda ne čine presudu nejasnom i nerazumljivom, jer se radi o vremenu „tijekom travnja 2022. do 5. kolovoza 2022.“ u kojem su počinjena kaznena djela u stjecaju i to nasilje u obitelji i prijetnja, pa niti time nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. niti je zbog toga izreka presude nejasna i nerazumljiva, kao što to neosnovano smatra žalitelj.

9. Žalitelj nadalje ističe da je odbijanje dokaznih prijedloga za saslušanje nekih svjedoka dovelo do toga da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama o kojima su postojala suprotstavljena stajališta, pa i u tome nalazi bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, činjenice koje su odlučne za presuđenje konkretnog kaznenog predmeta, odnosno one koje je prvostupanjski sud utvrđivao i kojima se ostvaruju bitna obilježja kaznenih djela koja se optuženiku stavljaju na teret su po ocijeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrđena. Nedostatak razloga o drugim važnim činjenicama, pomoćnim činjenicama i indicijama ne predstavlja povredu iznošenja razloga o odlučnim činjenicama, te je točno, da se to može se odraziti na pouzdanost utvrđenja neke odlučne činjenice, što se pak u ovom slučaju nije dogodilo.

9.1. Kako je prvostupanjski sud dao jasne, određene i dostatne razloge na temelju kojih je utvrdio kaznenu odgovornost optuženika za pojedina kaznena djela, što znači da je dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, to nije počinjen niti ovaj vid bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

10. Bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. i članka 10. ZKP/08. optuženik nalazi i u tome što se po njemu pobijana presuda temelji na nezakonitim vještačenjima i to psihijatrijskom vještačenju, u kojem se za optuženika navodi da je manipulativna i neiskrena osoba, a što u suprotnosti s odredbom članka 325. ZKP/08., jer da prilikom vještačenja nije pravilno i nasamo razgovarao s psihijatrom. Isto prigovara i psihološkom vještačenju smatrajući da psihološki nalaz oštećenice nije vjerodostojan, jer da postoje dokazi da žrtva ne govori istinu.

10.1. Međutim, nije u pravu žalitelj kada smatra da bi psihijatrijsko vještačenje optuženika provedeno po vještaku prof. dr. sc. Ivanu Požgainu bilo nezakonit dokaz u dijelu u kojem vještak navodi da je optuženik manipulativna i neiskrena osoba, niti da bi to bilo u suprotnosti s odredbom članka 325. ZKP/08. Naime, to što je razgovor sa vještakom proveden u zatvorskim uvjetima i kojem su radi sigurnosnih razloga bila prisutna i dva pravosudna policajca te su tijekom razgovora prolazile i neke druge osobe, ne čini sam nalaz i mišljenje nezakonitim. Nasuprot žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je s pravom u cijelosti prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka psihijatra prof. dr. sc. Ivana Požganina, jer je isti dan u skladu s pravilima struke i vještine, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se ne radi o nezakonitom dokazu iz članka 10. ZKP/08. kako to neosnovano smatra žalitelj. To što optuženik nije zadovoljan sa rezultatima nalaza i mišljenja vještaka, ne znači odmah i da bi sam nalaz bio nezakonit, već se i taj prigovor odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

10.2. U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje psihologinje dr. sc. JFF žalitelj nije u pravu kada navodi da je takvo vještačenje moralo biti obavljeno po vještaku psihijatru. Naime, vještak psiholog može dati samostalan nalaz i mišljenje, a i zajednički sa psihijatrom. U konkretnom slučaju provedenim psihologijskim vještačenjem utvrđeno je da je oštećena bila sposobna valjano i vjerodostojno iskazivati o ranije proživljenim događajima koji su predmet ovog postupka te da kod oštećenice postoje znakovi traumatizacije radi emocionalnog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja kao posljedica događaja iz inkriminiranog vremena.

10.3. Kod psihologijskog vještačenja zadatak vještaka je utvrditi je li osoba općenito sposobna istinito iskazivati o konkretnom predmetnom događaju, što se procjenjuje temeljem stupnja razvijenosti kognitivne sposobnosti, procjene crta ličnosti i trenutačnog psihičkog stanja. Iako je vještakinja u svom nalazu dijelom ušla i u pravno pitanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice, iz njenog vještačenja jasno proizlazi da je iskaz oštećenice autentičan iskustvu koje je doživjela, pa time nije dovela u pitanje ostali dio njezina nalaza, a niti je isto bilo od utjecaja na pravilno utvrđivanje činjenica i donošenje presude. Stoga nisu osnovani navodi žalbe optuženika da se presuda i u tom djelu temelji na nezakonitom dokazu budući je psihološko vještačenje oštećenice AF, provedeno stručno, objektivno i nepristrano, dok je vjerodostojnost iskaza oštećenice ocijenio i utvrdio prvostupanjski sud.

10.4. Nasuprot žalbenih navoda, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nije bilo potrebno provoditi novo psihijatrijsko vještačenje optuženika i žrtve, a niti sudskomedicinsko vještačenje ozljeda žrtve, zbog proteka vremena i nedostatka medicinske dokumentacije, a ni pribavljati liječnički karton za oštećenicu, s obzirom da zbog ozljeda nije ni išla izabranoj liječnici. Stoga se istim dokaznim prijedlozima ne bi utvrdile nikakve nove odlučne činjenice bitne za donošenje drugačije meritorne odluke.

11. Nadalje time što je sud odbio gotovo sve dokazne prijedloge obrane, osim jednog svjedoka obrane MF kao odugovlačeće predstavlja po žalitelju tešku povredu optuženikovih prava na pravično suđenje zajamčene člankom 29. Ustava RH i odredbom članka 6. Konvencije i to povredom potonjih odredbi i dodaje kako se radi i o arbitrarnom postupanju te de facto onemogućavanju pristupa sudu te bi time sud počinio bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Navodi da je prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka predloženih po državnom odvjetniku koji imaju samo posredna saznanja o terećenim događajima, dok nisu posebno cijenjeni iskazi određenih svjedoka jer isti nisu imali relevantnih saznanja o inkriminiranim događajima.

11.1. Nasuprot žalbenim navodima u odnosu na odbijene dokazne prijedloge, prvostupanjski sud je u točki 37. obrazloženja presude naveo jasne i uvjerljive razloge i zakonsku osnovu za odbijanje dokaznih prijedloga te pravilno utvrdio činjenično stanje, a ovaj drugostupanjski sud prihvaća takvo obrazloženje. Odbijanje dokaznih prijedloga obrane treba razmotriti i u kontekstu razloga na temelju kojih je utvrđeno da je optuženik počinio terećena kaznena djela, radi ocjene značaja odnosno važnosti odbijenih dokaza za obranu u predmetu (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj III Kr 5/2019. od 11. srpnja 2019.). Iako neutemeljeno optuženik u žalbi upire na arbitrarnost prvostupanjske presude, stav je ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu obrazloženje prvostupanjskog suda te postupka u cjelini, kako nema dvojbe da je prvostupanjski sud, nakon savjesne i sveobuhvatne analize dokaza, dao podrobno obrazloženje za svoja činjenična i pravna utvrđenja te iznio jasne zaključke pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti presude i nepravičnosti postupka. Time se nije radilo o arbitrarnom postupanju, a ni "de facto" onemogućavanju pristupa optuženika sudu te nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i onemogućavanja pristupa sudu, a niti je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao što to neosnovano smatra žalitelj.

11.2. Člankom 418. stavka 1. ZKP/08. je propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, no, to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje. Prema tome, odbijanje dokaznih prijedloga samo za sebe ne znači povredu prava obrane odnosno jednakosti oružja, bez pomnog razmatranja načina kako je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra kako nije došlo do povrede načela jednakosti oružja, jer je sud jasno obrazložio zašto je odbio pojedine dokazne prijedloge smatrajući ih nebitnim za utvrđivanje odlučnih činjenica za donošenje meritorne odluke. Time optuženik nije bio prikraćen u svojim temeljnim procesnim pravima u odnosu na državnog odvjetnika.

11.3. Presuda je ispitana i na temelju članka 476. stavka 1. točki 1. ZKP/08. te je utvrđeno kako nije ostvarena neka bitna povreda kaznenog postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Optuženik u svojoj opširnoj žalbi podnijetoj osobno i po branitelju, uglavnom daje svoje viđenje provedenog dokaznog postupka i ocjenu izvedenih dokaza, preocjenjuje iste te polemizira sa utvrđenjima prvostupanjskog suda. Pritom gubi iz vida da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, a što je prvostupanjski sud i napravio, na temelju članka 450. stavka 2. ZKP/08.

12.1. Optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer da je sud iz reproduciranog iskaza žrtve trebao zaključiti da je žrtva dala pristanak na inkriminirane seksualne odnose, budući je s optuženikom prakticirala tzv. BDSM koji se odnosi na posebnu seksualnu subkulturu čija je definicija: „Prakticiranje korištenja psihološke dominacije i podčinjenosti i/ili fizičkog vezanja, i/ili boli, i/ili sličnih aktivnosti koje su prakticirane sigurno, legalno i sporazumno s namjerom da sudionici tih aktivnosti postignu seksualno uzbuđenje i/ili osobni rast“.

13. Nadalje, optuženik smatra da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno jer je sud odbio dokazne prijedloge obrane te time propustio utvrditi odlučne činjenice, odnosno propustio je utvrditi da je isključivi motiv prijavljivanja njega kao nasilnika i silovatelja od strane oštećenice AF bila ljubomora te što ga želi "ušutkati", jer je u njezinom telefonu pronašao što je sve radila u prošlosti i da koristi narkotike. Žalitelj navodi da protiv njega nema dokaza, a sud je nepravedno odbio svjedoke koji imaju saznanja o situacijama između njih. Žrtva je prije izjave od 24. veljače 2024. više puta podnosila kaznene prijave i davala izjave, no nije spominjala silovanje, već samo prijetnje i nasilje. U odnosu na točku 1. izreke smatra kako nema dokaza da bi žrtvu i svjedoke proganjao, nasuprot iskazu žrtve ima dokaze da su bili u restoranu Citadela o čemu postoje slike, a također nije detaljno pregledan njegov i žrtvin telefon. Navodi kako nitko od svjedoka ne iskazuje o neposrednim saznanjima o kaznenim djelima protiv spolne slobode. Navodi kako ni on, a ni žrtva nisu bili na mjestu djela opisanog pod točkom 2., u apartmanu "Uske njive", a vlasnici apartmana, koji su bili u prizemlju, bi morali imati saznanja o događajima te vidjeti tragove i ozljede.

13.1. No članovi obitelji žrtve saslušani kao svjedoci su svjedočili o ozljedama koje su vidjeli na oštećenici. Tako je svjedokinja ĆF, majka žrtve, navela da je tjelesne ozljede na žrtvi prvi put primijetila kada je ista došla na proslavu rođendana, te je imala modricu ispod oka, boljela ju je noga, bio joj je odrezan pramen kose skoro do par centimetara do glave, da su joj svi nokti na rukama polomljeni, a imala je dugačke umjetne nokte, te joj rekla da ju boli desno uho i glava, a iz uha je izlazi krv i gnoj. Imala je i porezotinu na lijevoj ruci, na podlaktici s vanjske strane, a mobitel joj je bio razbijen. Svjedokinja CF, sestra žrtve je navela da su ozljede i odrezani pramen kose zamijetili još prije rođendana žrtve. U odnosu na točku 2. svjedok HF, očuh oštećene je naveo da je vidio kapljice krvi na AF kada je došao po u apartman "Uske njive" čime pobija žalbeni navod optuženika da on i žrtva nisu bili na tom mjestu. Svjedokinja CF navodi da je ozljede na oštećenici i odrezani pramen kose vidjela puno prije rođendana itd. Ova tri oštećenoj bliska svjedoka suglasno navode kako je oštećena znala šminkom prikrivati svoje ozljede, dok je svjedokinja NF frizerka žrtve, navela kako u jednom trenutku oštećena prestala šminkati tako da su svi mogli vidjeti njezine ozljede te ih je i ona vidjela jednom.

13.2. Nasuprot žalbenih navoda iako izabrana liječnica oštećenice dr. KF nema nikakvih neposrednih saznanja o predmetnim kaznenim djelima te navodi da se žrtva nikada nije žalila niti se javljala zbog tjelesnih ozljeda, kontuzija ili modrica, poznato je da se u pravilu oštećenici ne javljaju liječniku zbog lakših ozljeda, hematoma i sl. te zbog toga nije bilo potrebno ni pribavljati liječnički karton žrtve.

14. Nadalje pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj obrazlaže time u tome što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi upravo on počinio terećena kaznena dijela pa se tako skreće pozornost na činjenicu kako ni jedan svjedok, osim svjedoka SF, nije bio i neposredni očevidac teških kaznenih djela za koja je i optuženik presuđen (točke 1. do 5.). U odnosu na djelo pod točkom 3. izreke žalitelj navodi da svjedok ŽF nije potvrdio navode žrtve da bi njoj optuženik pred njim gurao prste u spolovilo.

14.1. Točno je kako svjedok ŽF (u obrazloženju u točki 18.) nije potvrdio navode žrtve da bi bio prisutan događaju, a kao što se navodi u činjeničnom opisu. No, žalitelj gubi iz vida da žrtva i optuženik nisu cijelo vrijeme bili u prostoriji sa svjedokom jer su u nekoliko navrata izlazili te ih nije bilo po 15 do 20 minuta, a i on je nekoliko puta otišao u WC na 5 minuta. Stoga nije isključena mogućnost da se to dogodilo u trenutku kada svjedok nije bio prisutan.

14.2. Nadalje žalitelj navodi da u odnosu na djelo pod točkom 4. izreke žrtva nije bila kod njega u Tenji u to vrijeme, a u odnosu na točku 6. izreke nije bio u apartmanu J već je 15. srpnja 2022. bio na "Bizovačkim ljetnim večerima" sa RF. No, optuženik u obrani ne osporava da joj je iznajmio apartman J jer je on htio da ide iz kuće, a ona se nije htjela vratiti roditeljima gdje su se i posvađali, što potvrđuje da je ipak bio u apartmanu, no možda ne cijelo vrijeme. Za iskaz svjedoka DF, svog susjeda, koji je naveo da je čuo muški glas kako viče psovke i prijeti, ženski kako plače i vrišti te je vidio kako je oštećena od straha izašla gola na pločniku ispred kuće, žalitelj neosnovano smatra da je isti iskaz nevjerodostojan, jer nije čuo ništa drugo što se događalo.

15. Obrana nadalje smatra da je iskaz žrtve proturječan s ostalim iskazima sadržanim u spisu ovoga predmeta pa se tako apostrofira kako je u pogledu uopće postojanja teških kaznenih djela za koje se tereti optuženik u najranijim iskazima takva dijela nisu navođena da bi se ona "pojavila" tek u kasnijim iskazima. Smatra da je postojao pristanak žrtve u inkriminirano vrijeme, a koji pristanak je očito "izostao" tek kasnije kako je oštećena davala svoje iskaze, pa je i s ovoga aspekta bilo potrebno utvrditi i obrazložiti (ne)postojanje pristanka, a što je također propušteno učiniti.

15.1. Nasuprot žalbenim navodima to što žrtva nije odmah prijavila optuženika i za silovanja ne znači da djela nije bilo, ni da se radi o lažnoj prijavi, jer je temeljem istraživanja ovih kaznenih djela utvrđeno da žrtve prijavljuju kaznena djela protiv spolne slobode sa odmakom od datuma počinjenja zbog različitih razloga kao što su na primjer: sram, strah od počinitelja, strah od obiteljskog odbacivanja ili predbacivanja okoline. Žalitelj također pogrešno zaključuje da je imao pristanak za spolne odnose sa žrtvom u svakom trenutku, a i za nanošenje boli oštećenici kroz sadističko-mazohističke seanse (BDSM) jer žrtva iskazuje da je ozljede zadobivala radi počinjenja kaznenih djela bez njezinog pristanka. Također je nebitno jesu li bili zajedno u restoranu Citadela, a gdje je radila žrtva, jer se to mjesto ni ne navodi u činjeničnim opisima djela.

15.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio iskaz žrtve da je često dobivala batine od strane optuženika, da nije izlazila iz kuće jer je znala biti zaključana, da joj je optuženik natukao rebra i sl. To što je žrtva nekada bila zaključana ne znači da je stalno bila te je mogla ići kod frizerke, sestre i po gradu jer bi se u protivnom radilo i o dodatnom kaznenom djelu.

16. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud, a ne vještak – psiholog kao što to neosnovano smatra žalitelj, je cijenio iskaz žrtve vjerodostojnim te pravilno za sve proturječnosti u iskazima saslušanih svjedoka utvrdio kako te različitosti nisu od značaja na kvalitetu tih iskaza. To što uslijed učestalog premlaćivanja i grubog silovanja na žrtvi nisu ostale trajne fizičke posljedice, nije bitno za obilježje predmetnih kaznenih djela.

16.1. Odbijanjem provođenja medicinskih vještačenja, pribave medicinskog kartona oštećene, saslušanje njezine ginekologinje i saslušanje vlasnika apartmana činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno, jer je sud na osnovu izvedenih dokaza mogao potpuno utvrditi odlučne činjenice i donijeti meritornu odluku. Stoga su žalbeni navodi optuženika u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u cijelosti neosnovani.

16.2. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pobijana presuda u dostatnoj mjeri jasna i razumljiva, a prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama te brižljivo analizirao sve provedene dokaze, ocijenivši iskaze žrtve i saslušanih svjedoka vjerodostojnim i u suglasnosti s drugim dokazima što prihvaća i ovoj drugostupanjski sud.

17. Optuženik nadalje smatra da je povrijeđen i kazneni zakon te prigovara da mu se kao sredstvo ostvarenja terećenih teških kaznenih dijela imputira sila pri počinjenu djela pod točkama 1 - 5. što je jasno i opisano kroz pojedine radnje: ležanje na oštećenoj, držanje čvrsto rukom i pritiskanje uza zid, zbog čega se oštećena nije mogla pomaknuti, dok joj je drugom rukom komad pizze ugurao u spolovilo, nasilno guranje tri prsta u njeno spolovilo, legao na nju i počeo joj širiti noge, pri čemu se ona opirala i pokušala pobjeći s kreveta, ali ju je ponovo povukao na krevet, ali ju je pritisnuo težinom svog tijela i protivno njenoj volji stavio svoje spolovilo u njeno te čvrsto ju držao te počeo nabijati njena usta na svoje spolovilo, tražeći da s njim ima felacio. Isto jasno ukazuje na uporabu sile da s drugom bliskom osobom bez njezina pristanka izvrši spolni odnošaj i sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju te su radnjama optuženika nesporno ispunjena bitna obilježja teških kaznenih djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Pritom tjelesna težina i snaga predstavlja svaku silu koja je prikladna za počinjenje predmetnih kaznenih dijela te stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi povrede kaznenog zakona, budući da je optuženik gore navedenim radnjama upravo primijenio silu i pritom nije omogućavao žrtvi slobodno kretanje.

17.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pogledu kaznenih dijela opisanih u točki 6. između kaznenih djela iz članka 179.a i članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., ne postoji prividni stjecaj na način da bi kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. bilo konzumirano kaznenim djelom iz članka 179.a KZ/11. Naime, kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., ima supsidijarni karakter i do ostvarenja tog djela će doći tek ako nije počinjeno teže kazneno djelo. Pored toga, radnja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., kako je to i opisano pod točkom 6., je zaseban kriminalni događaj koji je od strane optuženika bio usmjeren na osobnu slobodu žrtve, kako bi je pokušao spriječi da prekine s njim nasilnu vezu, što je kvalitativno različito u odnosu na radnje za koje se tereti optuženik za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11. Stoga se ne radi o prividnom stjecaju djela kao što to neosnovano smatra žalitelj već o u realnom (heterogenom) stjecaju kaznenog djela iz članka 179.a. KZ/11. i kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. (v. presudu VKS RH, I Kž-449/2023 od 7. svibnja 2023.). Time je radnjama opisanim pod točkom 6. optuženik počinio kazneno djelo prijetnje i kazneno djelo nasilja u obitelji u stjecaju, a ne jedno kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11., što proizlazi i iz sudske prakse gdje je za ta dva djela suđeno odvojeno (vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 496/2020. od 16. studenog 2020.).

18. Žalitelj nadalje smatra da u obrazloženju pobijane presude, zbog dugačkog vremena inkriminacije (od travnja 2022. do 5. kolovoza 2022.) vezano za terećeno djelo pod točkom 6., nije jasno i nema razloga o tome kako je moguće ostvariti te počiniti i kazneno djelo kojim se krše propisi o sprječavanju nasilja u obitelji kada nije počinjeno teže kazneno djelo, a optuženik je proglašen krivim za teža kaznena djela pod točkama 1 - 5. u inkriminiranom razdoblju uporabom sile. Nadalje smatra da je presuđen kako je počinio pet težih kaznenih dijela posljedično čemu se, u konkretnom slučaju radi o konsumpciji kaznenih djela kao obliku prividnoga stjecaja gdje je upravo kazneno djelo propisano člankom 179.a. KZ/11. nekažnjivo.

18.1. Nasuprot žalbenim navodima da kazneno djelo opisano pod točkom 6. iz članka 179.a. KZ/11. nije u međusobnoj vezi sa djelima iz točki 1. - 5. niti su opisani u istom činjeničnom opisu djela, a također im je različit zaštitni objekt. Žalba optuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem tvrdi da se radi o konsumpciji, jer je on sustavno kršio propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod bliske osobe s kojom je bio u intimnoj vezi izazvao osjećaj straha i nespokojstva te poniženja i traumatizacije, u inkriminiranom periodu od travnja 2022. do 5. kolovoza 2022. Različiti su zaštitni objekti kod kaznenih djela protiv spolne slobode i kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, a to je zaštita spolne slobode, dok se kod kaznenog djela nasilja u obitelji štite od nasilja bliske osobe. Naime, kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. se ni kod jednog od pet teških kaznenih djela protiv spolne slobode, navedenih pod točkama 1. do 5., ne javlja kako prethodno, prateće ili naknadno djelo.

18.2. Djelima pod točkama 1. - 4. optuženik je sa žrtvom, bez njezinog pristanka, uz uporabu sile, izvršio sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje, a djelom pod točkom 5. pokušaj da izvrši uporabom sile sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, kako je ovom odlukom preinačena pravna kvalifikacija, obzirom da je počinjenje svakog kaznenog djela zasebno u određenom vremenu i mjestu, a kaznena djela protiv spolne slobode ne mogu se pravno označiti kao produljeno kazneno djelo pa je pravilna odluka prvostupanjskog suda da se radi o stjecaju kaznenih djela (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 215/2017. od 26. listopada 2017. i I Kž 55/2021. od 17. ožujka 2021.).

18.3. Optuženi JF je osnovano proglašen krivim za 5 kaznenih djela protiv spolne slobode, jedno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11. te kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece - nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11.

19. Međutim, ispitujući presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točki 2. ZKP/08. drugostupanjski sud je utvrdio da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika u pogledu pravne oznake djela za kazneno djelo iz točke 5. izreke pobijane presude. S obzirom na činjenični opis kaznenog djela protiv spolne slobode - teškog kaznenog djela protiv spolne slobode koji ne navodi dovršenu radnju već njezin pokušaj, pa je u tom djelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je optuženik pod točkom 5. počinio kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1., članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. stavak 1. KZ/11.

19.1. Naime, optuženik se tereti da je uhvatio oštećenu AF i čvrsto ju držao te počeo nabijati njena usta na svoje spolovilo, tražeći da s njim ima "felacio", a žrtva je to odbijala i držala usta zatvorenima, pa je time, s namjerom da počini kazneno djelo poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju obilježja kaznenog djela, a ne, kako je to prvostupanjski sud pogrešno našao da je uporabom sile bez njezinog pristanka izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi. Stoga je, kao što je to već navedeno, kazneno djelo opisano u točki 5. izreke prvostupanjske presude preinačeno u pravnoj oznaci dijela i pravno označeno kao pokušaj teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11.

20. Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni te smatra kako su mu pojedinačno utvrđene kazne previsoko utvrđene te mu je posljedično previsoko odmjerena jedinstvena kazna. Od olakotnih okolnosti obrana smatra kako je propušteno podrobnije ocijeniti činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o sasvim punoljetnim osobama koje su bile u ljubavnoj vezi, da je kod kaznenog dijela pod točkom 5. oštećena sama došla kod njega u posjet u Hotel Esplanade u Zagrebu, da se cijelo vrijeme ljubavne veze s oštećenom brinuo o svome djetetu i supruzi, da je primjereno izdržavao i još uvijek izdržava mjeru istražnog zatvora bez ikakvih ekscesa kao i njegovo korektno držanje u prvostupanjskome postupku aktivno sudjelujući u istome i isto tako aktivno koristeći procesna ovlaštenja, ali bez zlouporabe istih posljedično čemu se izrečena kazna doista ukazuje prestrogom.

20.1. Državni odvjetnik se žali na visinu jedinstvene kazne i smatra je preblagom obzirom da kaznena djela za koja se tereti optuženik ulaze u krug teških kaznenih djela počinjenih prema bliskoj osobi, s obzirom na njihovu brojnost, duljinu trajanja i način počinjenja te da je prilikom počinjenja kaznenih djela izrazio snažnu kriminalnu volju, veliku upornost i znatnu bezobzirnost.

20.2. Odlučujući o visini kazne prvostupanjski sud je od olakotnih okolnosti pravilno na strani optuženika cijenio kako je do sada neosuđivan, da je u trenutku počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, otac jednog maloljetnog djeteta te se u cijelosti pridržavao mjera opreza koje su mu bile izrečene prije određivanja istražnog zatvora. Od otegotnih okolnosti na strani optuženika, sud je cijenio izrazitu upornost i bezobzirnost u činjenju predmetnih kaznenih djela kroz dulje vremensko razdoblje. Nasuprot žalbenim navodima optuženika prvostupanjski sud je pravilno cijenio navedene otegotne i olakotne okolnosti te posebno cijeno i posljedice djela, dok okolnosti koje ističe optuženik nisu od takvog značaja da bi utjecale na visinu ostalih pojedinačnih kazni.

20.3. Međutim, kako je u odnosu na točku 5. izreke preinačena presuda u pravnoj oznaci djela te s obzirom da se na temelju članka 34. stavka 2. KZ/11. za pokušaj kaznenog djela počinitelj može blaže kazniti, to je uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., a uz prihvaćanje utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti od strane prvostupanjskog suda navedenih u točki 21. obrazloženja presude, drugostupanjski sud povodom žalbe optuženog JF, a po službenoj dužnosti, za kazneno djelo opisano u točki 5. ublažio pojedinačnu kaznu zatvora i preinačio na način da mu je za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine zatvora, dok su u odnosu na ostale točke prihvaćene utvrđene pojedinačne kazne zatvora kao primjerene.

21. Imajući u vidu tako utvrđene pojedinačne kazne zatvora, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je jedinstvena kazna zatvora, na koju je osuđen optuženi JF pobijanom presudom, preblaga, a s obzirom na sve okolnosti koje utječu odabir kazne. Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti, u pravu je državni odvjetnik kada smatra da su iste precijenjene u odnosu na izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

21.1. Stoga prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na visinu jedinstvene kazne zatvora, a uzevši u obzir ocjenu počiniteljeve ličnosti utvrđene vještačenjem, brojnost počinjenja kaznenih djela te sve utvrđene okolnosti u njihovoj ukupnosti, drugostupanjski sud je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. preinačio izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora te optuženog JF osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

21.2. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je preinačena jedinstvena kazna zatvora primjerena ukupnoj kaznenoj odgovornosti optuženika, pa imajući u vidu da ukupan zbroj pojedinačnih kazni zatvora iznosi 29 i pol godina to je izrečena jedinstvena kazna zatvora od deset godina primjerena zbroju utvrđenih kazni. Ovako izrečenom kaznom doći će do izražaja načelo specijalne i generalne prevencije te individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženika da shvati štetnost svojih djela i preispita svoje dosadašnje ponašanje, a na druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

22. Slijedom iznijetog, kako optuženik žalbom nije doveo u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., osim povrede u odnosu na točku 5. presude nisu nađene druge povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić